MONAŠKA SLUŽBA Stoljetni samostan Ćokovac jedan je od najpoznatijih simbola otoka Pašmana

Nadvisujući okolnu šumu na vrhu brda smjestio se stoljetni samostan sv. Kuzme i Damjana, jedan od najpoznatijih simbola otoka Pašmana. Uz buku zrikavaca probuđenih toplinskim udarom zaputili smo se u ovaj skroviti samostan i blago kulturne povijesti, o kojem brinu petorica benediktinaca. Najstariji od petorice, a ujedno i naš vodič je Jozo Milanović, najstariji od braće s monaškim i bodulskim stažem od ‘81. godine. Ispričao nam je sve o povijesti i osobitostima samostana i njegove zbirke, ali i otkrio neke zanimljive crtice iz monaške službe.

– Kada je samostan ponovno otvoren 1965. godine pomalo se počeo ponovno obnavljati i vraćati u život. Ovaj je samostan živa povijest, primjerak ne samo vrsne povijesti arhitekture, već i savršeno mjesto za arheološka proučavanja, jer njegova se povijest doslovno može iščitati s njegovih zidina i slojeva novog kamena koji je ugrađen na starim temeljima. Samo njegovo ime Ćokovac potječe od ptice ćoka ili kosa. Njegovu su povijest nedavno ponovno istraživali arheolozi, koji su tu bili prije kojih mjesec dana i proučavali su kontinuitet njegove izgradnje, nadogradnje i obnova kroz povijest. Kroz povijest prošao je kroz brojne ratove i oštećenja, tako da je stalno obnavljan, naročito jer je za vrijeme francuske vladavine umjesto Crkvi služio vojsci, započeo je Milanović, napomenuvši kako su monasi prvi oblik posvećenog života.

»Moli i radi«

– Zadarski su otoci poznati po redovničkoj i monaškoj povijesti. Sklad je jako važan za monašku duhovnost, kako u životu, molitvi, tako i na samoj građevini samostana. »Moli i radi« je tako postalo našim geslom. Samostan je i nacionalni spomenik kulture i kao takav otvoren posjetiteljima i izletnicima. Ponajprije je to cijelo zdanje u svom integralnom obliku s malim lapidarijem i prikazom naše povijesti. U crkvi tako čuvamo vrijedno raspelo s početka 15. stoljeća, vrijednu Gospinu ikonu i sliku naših zaštitnika Kuzme i Damjana. Budući da su ovdje živjeli i monasi glagoljaši, ostalo je dosta glagoljskih napisa u kamenu, kazao je Milanović, dodavši kako se u zadarskom arhivu čuvaju brojni vrijedni spisi.

Ćokovski samostan zatvaraju Francuzi 1808., kada i cijela Dalmacija potpada pod njihovu vlast. Opatija je dokinuta, imovina oduzeta, a monasi prisiljeni napustiti svoj samostan. Posljednji monah ćokovske opatije bio je iz Tkona. Zvao se Petar Pletikosić, a umro je 1850. godine i sahranjen je pred ulaznim vratima župne crkve u Tkonu. On je kupio od austrijske vlade crkvu i samostansku zgradu s najbližom okolicom, obnavljao koliko je mogao, i sve to oporučno ostavio župnoj nadarbini u Tkonu. Arhiv opatije, u kojemu ima dosta isprava iz raznih vremena – među njima i do dvije stotine pergamena – čuva Državni arhiv u Zadru.

– Sklad latinske i glagoljaške predaje također je jedan od dokaza sklada našeg monaštva. Uz latinsko pismo i gregorijansko pjevanje, monasi su imali i svoje pismo – glagoljicu i pučke napjeve, koje se sačuvalo na otocima zadarskog arhipelaga, istaknuo je Milanović.

Jozo Milanović, Foto: Mislav Klanac

Glagoljaška baština

Među sačuvanim spisima svojom se važnošću ističe Rogovska regula, kako se obično naziva glagoljicom pisani hrvatski prijevod Benediktova Monaškog pravila. Ta je Regula pisana u 14. st., ali je prijepis originala iz 11. ili najkasnije 12. stoljeća. Prvi prijevod Regule sv. Benedikta na hrvatski jezik vjerojatno je nastao u nekom našem primorskom samostanu. Taj hrvatski prijevod Benediktova pravila jedan je od najstarijih prijevoda u svijetu. Sigurno je stariji samo grčki prijevod iz 8. stoljeća.

Dok razgledamo samostansku crkvu, Milanović nam je objasnio kako je crkva u 14. stoljeću pretrpjela velika oštećenja nakon borbi s Venecijancima. 1418. godine tako je u crkvu stiglo i vrijedno raspelo. Ovo je raspelo, osim Krista na križu, obogaćeno i pričom o njegovu životu, tako da na onom iz Ćokovca vjernici iščitavaju priču o sveopćem kralju.

– Kralj je onih u nebu, koje predstavlja anđeo, kralj živih, koje s njegove desne strane predstavlja Marija. S lijeve je sv. Ivan. U stijeni ispod križa je Adamova lubanja. Kralj je nebesnika, zemnika i podzemnika, bez obzira na vjeru. Ikonografsko pravilo koje vidite na starim ikonama i križevima govori kako Marija uvijek gleda ulijevo i po njezinom je položaju uvijek možemo identificirati na ikonama. Tako naša ikona Marije također gleda ulijevo, ali ne znamo da li je bila dijelom veće cijene, kazao je Milanović.

Lijep položaj, očuvana srednjovjekovna arhitektura samostana-utvrde, već i vanjskim obilaskom ne ostavlja ravnodušnima. U unutrašnjosti samostana posjetitelj može pogledati crkvu i prošetati samostanskim dvorištem. U malom lapidariju izloženi su kameni ulomci raznih povijesnih razdoblja, od kojih su neki s natpisima uklesanih glagoljicom.

Tu su i suveniri, uspomena na posjet, od kojih su neki njihovi samostanski proizvodi, kao što su rakije od rogača, limuna i naranče.

FOTO: MISLAV KLANAC

Ima i suvenira

– Čak su i povijesne cjeline koje se mogu primijetiti, jer trpjeli smo razna oštećenja i preinake, skladne. Od starokršćanskih temelja do gotičkog svoda crkve. Cijela se povijest samostana može pročitati s njegovih zidova. Sklad molitve i rada očitovao se i u skladu predaje – tradicijske glagoljaške i one latinske. Kada su monasi prestali biti glagoljašima, taj je prekid nastao nasilno, kada su Francuzi zatvorili samostan i dekretom ga pretvorili u vojni objekt. Puno ostataka još uvijek čeka na restauraciju, naglasio je Milanović.

Neke su razbili, kaže, u ludilu borbe protiv religije, misleći da će uništavanjem povijesti ljude odmaknuti od Crkve. No, povjesničari i znanstvenici uspjeli su prekinuti takvo ponašanje i povijesti vratiti mjesto koje zaslužuje.

– Proizvodimo vlastite likere, kreme i balzame od bilja i plodova koje sami uzgajamo i koje po otoku rastu, a listove našeg maslinova lišća po potrebi šaljemo u jedan austrijski istraživački laboratorij, koji proučava ljekovita svojstva maslinovog lišća u liječenju karcinoma. Čuvamo i kopiju pravila sv. Benedikta, koji je originalno preveden tu kod nas u samostanu, a original je u arhivu Hrvatske akademije u Zagrebu. Sam je prostor oko samostana prije Prvog svjetskog rata, kao što se može vidjeti na sačuvanim fotografijama, izgledao puno škrtije, jer lokalno je stanovništvo tijekom cijele godine ložilo vatru od drveća koja su u okruženju rasla, ispričao nam je Milanović.

FOTO: MISLAV KLANAC

Pravi bodul

Sam nam je Milanović kazao kako je kroz godine života na otoku postao pravim bodulom. Pokazao je to i za svetkovinu 50. obljetnice svećeničkog rada bivšeg zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, kojeg poznaje isto toliko godina, a bio mu je odgojitelj u Sarajevu.
– Tada mi je poklonio majicu s našim benediktinskim geslom, a ja sam je zadržao sve ove godine. Ko’ pravi bodul tako sam mu za obljetnicu poklonio fotografiju sebe u toj majici i poručio mu kako još uvijek pamtim njegove savjete i čuvam njegove darove od prije 50 godina, kazao je Milanović.