MISTO MOJE (17) Visočane s bogatom i burnom poviješću, otvaraju se turizmu

Nedaleko od Zadra još se uvijek može pronaći seoska idila, protkana mirom, ispunjena zelenim prostranstvima u kojima svakodnevno uživaju malobrojni, ali sretni ljudi, kao i mnoštvo životinja. Tako je, primjerice, u Visočanima, selu u sastavu Općine Poličnik, smještenom oko 14 kilometara sjeverno od Zadra, okruženo naseljima Dračevac Ninski, Lovinac i Poličnik.

Mjesto je to bogate povijesti o čemu svjedoči podatak da Župa Visočane spada u red najstarijih u Ravnim kotarima, a spominje se u spisima iz 15. st. (1446. godine) uz ime župnika Mate Strike, kao i to da se župna crkva sv. Ante Padovanskoga datira u 18. stoljeće, a ona kilometar sjevernije, uz mjesno groblje i ispraćajnicu, crkva sv. Mihovila arkanđela potječe iz 12. stoljeća. Više je stoljeća služila kao župna crkva, a najvrjednije što je u njoj sačuvano svakako je zvono iz 1497. godine, jedno od najstarijih sačuvanih u Dalmaciji.

Ratovi i spomenici

Valja podsjetiti i da je Arheološki muzej Zadar, u povodu obilježavanja 190. obljetnice Muzeja 2022. godine, u suradnji s hrvatskim brendom nakita ZAKS d.o.o., predstavio replike dvaju tipova bizantskih naušnica iz 8. stoljeća, pronađenih u Ninu i Visočanima. Vrijedan je to i originalan suvenir koji je već obišao svijet.

Svakako, bogata je, ali i burna povijest Visočana, pa na žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i Domovinskog, podsjećaju i podignuti spomenici i priče mještana.

A priče mještana uvijek su ono što najbolje oslikava selo, način života, prednosti i nedostatke. U skladu s tim, kako i nepisana pravila nalažu, obilazak započinjemo kod lokalne trgovine, nedaleko od župne crkve gdje susrećemo dva mještanina koja nam rado i detaljno pričaju o rodnom, voljenom selu.

Mate Letina najprije ističe kako je prije bilo puno više ljudi u selu, djece i mladih, da je u područnoj školi bilo svih osam razreda, dok su sada četiri.

– Ali, bolje je danas, prije nismo imali slobode, zvali su nas ustaško selo, bižali smo ća. Ni danas ne cvjetaju ruže, ali dobro nam je. Ima sve više kuća za odmor, s bazenom, mislim da ih je 17. Doduše, to nam malo ugrožava poljoprivredu. Ne radi se ni približno kao prije, nema blaga, govori nam Letina.

Sve manje ljudi

Prije je u svakoj kući bilo po petero, šestero djece, nastavlja njegov prijatelj Zoran Barić, dok danas svi imaju jedno ili dvoje.

– Ipak, mladi ostaju, sad nas je oko 300 u selu, malotko ode u grad. Nama je sve blizu. Ma, virujte, ode je najlipše i najsigurnije. Bio sam pomorac cijeli život, vidio sam svita, ali ode je najlipše. Imam ja kuću u gradu, ali čim sam otišao u mirovinu, došao sam ode, kazuje nam Barić o selu sa zaseocima Žiguni, Barići, Bukvići, Letine, Brkići…

Pričamo dalje o divnoj prirodi, a naši nas »turistički vodiči« upućuju na staru crkvu sv. Mihovila arkanđela, odakle se pruža pogled na zelena polja. Usput susrećemo ljude koji su sunčane dane iskoristili za rad u polju, košnju, obrezivanje i ostale proljetne radove.

Ipak, nisu htjeli u novine u radnoj robi, pa obilazimo crkvicu, naletimo i na blavora koji također nije bio raspoložen za kamere…

Nema što, Visočane je pravo selo iz slikovnice, ali i idealno mjesto za obiteljski život.

Potvrđuje to i 76-godišnja gospođa Bukvić koja se i rodila u Visočanima, i udala za Visočanca, i odgojila ovdje četvero djece.

– Imamo sve što nam treba, ništa ne bih mijenjala, doktor nam je u Zadru, pošta u Poličniku, ma sve mi imamo. Kćer se isto udala u Visočane, jedan sin je tu, jedan u Zadru, govori Bukvić.

A osim zastupljenih Bukvića, ima i Kevrića, Vranića, Brkića, Šarića, Matijevića, Verunica, Barića…

Gust promet

Na igralištu pokraj područne škole i igrališta koje je u rangu onih u velikim gradovima, razgovarali smo s Petrom, mladom majkom, koja se udala u Visočane, a rođena je u Poljica Brigu.

– Život ovdje je super, imamo igralište, sva se djeca tu igraju, odrastaju u lijepom okruženju. Kad je riječ o sadržajima, ništa nam ne nedostaje, sve imamo u Poličniku, tamo djeca idu u vrtić, a mi do Poličnika imamo par minuta, kazuje Petra ispred područne škole koju pohađa 14 učenika.

Međutim, to ne znači da je malo djece, već svako selo u općini Poličnik, nastavlja Petra, ima svoju školu.

Ipak, iako je itekako zadovoljna, Petra upozorava da je promet postao gust i da radnim danima, u jutarnjim satima, kamioni voze prilično brzo, usprkos ograničenju. Mještani su se žalili, postavljeni su ležeći policajci koje je netko vrlo brzo »iščupao«.

Nažalost, nisu toliko ažurni kada je riječ o čupanju drače i korova na zapuštenim poljima kojih, ruku na srce, ima jako puno i koji nisu tek estetski problem, već predstavljaju i svojevrsnu ugrozu sigurnosti. Dom su primjerice poskocima, pa kako ne bismo prije 5. srpnja zapjevali »Zmija me za srce ugrizla«, odlazimo iz mjesta divne prirode, dobrih i jednostavnih ljudi.