MISTO MOJE (10) Iz Poljica nitko ne odlazi, radi se i gradi, ali nestaju dobri stari običaji

Poljica su drugo po veličini mjesto općine Vrsi koje se smjestilo na površini od 12.24 km, izgrađeno duž glavne ceste, okruženo hrastovom šumom i maslinama. Kako nam je kazao jedan sugovornik, prije nije bio poljički običaj saditi masline. A onda je pedesetih godina, jedan učitelj Mikulić naložio stanovnicima da moraju posaditi sedam maslina. A učitelj i pop, zna se, bili su zakon u selu pa su ih i posadili. Neke od tih maslina nisu zaživjele, ali su se, nakon Domovinskog rata kad je bila besplatna donacija stabala, ljudi prihvatili sadnje.

Četvero prvašića

Danas, kako smo saznali, maslina ima dosta, ali rijetki se bave poljoprivredom u nekoj većoj mjeri, tek malo iza ili ispred kuće za svoje potrebe. Poljica su udaljena samo par kilometara od mora, pa su tako postala idealna lokacija za turiste koji žele doživjeti taj mir koji samo selo može pružiti, ali i okupati se u bistrom moru bez puno gnjavaže i vožnje do prve plaže. Stoga, u Poljicima ima sve više kuća za odmor, a isto tako i sve manje građevinskih terena. Mjesto se širi, tereni se prodaju i kupuju, neki s vraćaju na djedovinu, a neki traže novi početak. I zaista, kad šetate kroz selo, osim par starih kamenih kuća u kojima je žarulja svijetlila davno, prije mnogo godina, primijetit ćete uređene kuće, ali i neke nove stilove gradnje.

Mjesni odbor i boćalište/Foto: Mislav Klanac

Jutro u selu je bilo živo, pijevci su pjevali, psi su lajali, vozili su se traktori, pilala su se drva, a djeca se igrala graničara ispred škole s majkama. Tu igru smo na kratko zaustavili, a na naš upit usmjeren mamama o tome kako se živi u selu, jedna djevojčica veselo je odgovorila – najbolje!

– Ja sam tu odrasla, a muž je živio u gradu cijeli život. Bili smo podstanari nekih šest, sedam godina, a kad je trebalo riješiti stambeno pitanje bilo je ili kupiti stan ili napraviti kuću. Ali tata mi je dao teren, napravili smo kuću i doselili se. Moj muž, koji je odrastao u gradu, danas kaže da se više nikad ne bi vratio. Nama je baš lijepo tu, jedina mana je to što ipak ima malo djece u selu. U školi, u prvom razredu ih je sad samo četvero. Trebalo je biti više, ali kako i mame i tate rade, djeca su upisana u grad jer imaju produžen boravak, kazala nam je jedna mama, dok nam je druga na naše pitanje o društvenom životu u Poljicima odgovorila kako je Općina pokrenula projekt izgradnje društvenog doma, s popratnim sadržajima kao što je ugostiteljski objekt.

Crkva sv. Mihovila Arkanđela u Poljicima – mjestu koje se stalno uređuje/Foto: Mislav Klanac

Društveni dom

– Radujemo se tome, nadamo se da će biti više nekih događanja. Imamo jedan kafić, koji je ipak malo za starije, a i još jedan kod ambulante gdje je Mjesni odbor. Ali ja nisam nikad ni bila tamo, a živim tri godine tu. Inače sam odrasla u gradu, a kako mi je suprug odavde, isto smo odlučili izgraditi tu kuću. Grad mi niti malo ne fali, ali i kad pogledaš, svaki dan smo u gradu jer svi radimo u gradu. Meni je ovdje najljepše kad mogu djecu bezbrižno pustiti na igralište, kazala nam je sugovornica.

Ove dvije mame iz Poljica su nam kazale kako se sve manje ljudi bavi poljoprivredom i stočarstvom u selu, više turizmom ili su jednostavno orijentirani na grad i poslove koji ih vežu uz njega. To su nam potvrdili i naši drugi sugovornici, a jednog od njih smo taman zatekli u poslu ispred kuće, s motornom pilom u rukama.

Zdenko Kojić/Foto: Mislav Klanac

– Svi se sad više bave turizmom, ima puno kuća za odmor, a sve manje poljoprivrede i stočarstva. Krava nema, ovaca sve manje. Puno njih dolazi sa strane, dosta se prodaje terena, lokalnog stanovništva je sve manje. Puno se plemena, prezimena gasi, sve manje se dice rađa. Prošle godine je umrlo petnaest ljudi, a pet je kršteno u župi tako da je to poražavajuće. Poljica su inače dobro uređena. Vidjeli ste naše novouređeno igralište, groblje je uređeno i parking oko njega, a sad će se raditi zgrada društvenog doma, s kafićem i trgovinom. Radujemo se tome, jer sad imamo samo jedan dućan. Također, nedavno smo imali sastanak na kojem je odlučeno da će se župna kuća koja je izgorjela, rušiti i gradit će se nova prostorija za okupljanje, za KUD, za vjeronauk i slično, kazao nam je Zdenko Kojić dodavši da se selo stalno uređuje, pa su tako uredili mjesni bunar, postavili klupe i zasadili stabla i to će postati jedan lijepi parkić gdje će ljudi moći prošetati i družiti se.

Divenice – dok je živ

– Poljica su pitomo misto vridnih ljudi. Jedino je žalosno da mlađe generacije sve više napuštaju, ne prate, tradiciju. Barem što se tiče domaćeg stanovništva, a što se tiče onih koji doseljavaju, to je tako, migracija je bilo i bit će. A, bolje da umre selo nego običaji, kazao nam je Kojić čiji stav dijele i dva prijatelja, Luka Matijević i Mile Radas. Njih smo smo sreli u pravom zimskom poslu, dok su ispred crne kužine po dobroj seoskoj tradiciji slagali pršute u sol, vješali pancete iznad komina.

– Ovo je naš život, a ova zima je idealna za mrs. Ovo je prva godina nakon dugo vremena da smo spasili meso od muha. Inače, ovdje mladi ne prate baš ovakve običaje. Skoro nitko više ne radi ovako kao mi, samo par kuća možda pravi divence, pancete. Dosta su se ljudi povukli, pogotovo nakon korone, prije bi se okupili, a pogotovo kad se nešto radi. Sad to više nećete vidit, mladih ima, samo nema života u selu, nema druženja. Dosta se toga promijenilo, ja sam, ajmo reći, mlađi u selu, ali ćaća me naučio svim ovim običajima, kazao nam je Matijević.

Luka Matijević/Foto: Mislav Klanac

– Ja imam ranč, ovaca, kokoša, vijetnamskih praščića…. ali što treba još govorit kad ti susjed dođe da mu prodaš jaja? Malo se tko bavi tim seoskim poslom, uzgojem i poljoprivredom. U kratko vrime je nestalo sve, a prije, kao dica smo išli od kuće do kuće kad se klalo prasad. Danas nema toga, danas svi kukaju. Al triba zasukat rukave i raditi, a dok sam je živ radit će se divence! To ja moram imati u konobi dok sam živ, al čini se da i dica moja oće… kazao nam je kroz smijeh Radas koji Poljica nikad ne bi napustio jer ovdje ima sve što mu treba, samo kaže da treba raditi. A kako njemu rad nije stran, kaže, u mesnici nije bio četiri godine.

Mile Radas/Foto: Helena Hoić

Dvije crkve

Inače, u samome centru mjesta nalaze se dvije crkve, katolička crkva sv. Mihovila Arkanđela koja je sagrađena 1857. godine, a obnovljena 1921. godine i pravoslavna crkva Rođenja Bogorodice – Mala Gospa koja je izgrađena 1868. godine, a obnovljena 2005. -2006. godine kad je uređen i njezin okoliš.

Pravoslavna crkva Rođenja Bogorodice – Mala Gospa/Foto: Mislav Klanac

– Mještani su svi jedni prema drugima dosta dobri. Miješano smo selo, ali bez obzira na sve dobro funkcioniramo. Kod nas ima prezimena Milak, Delonga i Radas, koja su jedna od starijih, a onda ima Beram, Dadić, Matijević, Kojić, Jurlina, Katalinić, Zekanović, Pavleka, Vučković, Mamić, Petešić, Štulina, Babac, Marinković, Poljak… objasnio nam je Radas, a mi smo ih upitali ima li mladih koji se vraćaju i zasnivanju svoje obitelji, kao što su naše prve sugovornice.

Gradit će se nova župna kuća/Foto: Mislav Klanac

– Neki nisu nikad ni otišli iz Poljica, eventualno na faks, ali ljudi ostaju u Poljicima. Sve ostaje, nitko ne odlazi odavde, ali je problem što se svi ti običaji mijenjaju, stremi se tom gradskom načinu života, gradskom điru. Moja žena je odrasla u gradu, a sad više nikad ne bi išla natrag tamo živjeti. Kad je došla u Poljica, nije tila nazad, niti Bokanjac prići, kazao nam je Luka kroz smijeh dodavši kako je selo dobro, ljudi su dobronamjerni, samo su se malo svi udaljili jedni od drugih. Kako kaže, treba samo jedna dobra konoba, gdje se može dobro podružiti. Ima dosta apartmana, a nemaju turisti gdje probati domaću spizu. Dok ne dočekaju konobu ili društveni dom, Poljičani se druže na bućama, kafiću ili ovako u poslu dok si pomažu. Spomenuli smo se i udruge Billi put koja ljeti organizira »Rock u Poljicima«, koncerte koje posjećuju stotine ljudi iz grada i okolice, a kako nam kažu, trebalo bi barem ljeti više događaja, više druženja i manifestacija jer je selo dobro, skoro pa idilično.

Novouređeno groblje