MISTO MOJE (16) Premda u Smilčiću "niko nikog ne dira", ipak nema tko obnoviti razrušene kuće

Uz nisku zelenih polja, uz cestu omeđenu stablima maslina, smjestilo se ravnokotarsko selo Smilčić, udaljeno kilometar sjeverozapadno od Benkovca i oko 20 kilometara istočno od Zadra. Riječ je o području koje je naseljeno još od prapovijesti, a to potvrđuje arheološko nalazište Barice koje je jedno od najbogatijih neolitičkih nalazišta na otvorenom u sjevernoj Dalmaciji.

Prije dvije godine na Sveučilištu u Zadru predstavljena je knjiga professora emeritusa Brunislava Marijanovića naziva »Neolitičko nalazište Barice u Smilčiću«, a Marijanović je tom prilikom istaknuo kako je »Smilčić lokalitet s ogromnim potencijalom, za koji bi bila potrebna čitava jedna životna karijera«.

Međutim, selo impresivno bogate povijesti danas broji tek 300-tinjak stanovnika, od kojih dio kaže da se živi dobro, a drugi da se živi prilično skromno.

Kontrast, i to ne samo uvjeta života, nego i suprotnost kako je nekad bilo, a kako je danas, oslikavaju i kuće.

Mahom su to ruševine, napuštene odavno, s oronulim griljama, obrasle u korov, no manji je dio zaista lijepo uređen, s modernim fasadama i velikim vrtovima.

Ćakula u kafiću Bili

Podsjetimo, Smilčić je stradao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, kada su srpski odmetnici uz pomoć JNA počinili ratni zločin u ovom selu, ubijeni su i nedužni civili kojima je podignut spomenik u centru mjesta, crkva je srušena do temelja, a nakon Oluje su srpske obitelji otišle iz mjesta.

Dio ih se, kažu nam mještani, vratio i (opet) imaju miran i lijep suživot, a to oslikavaju i dvije crkve, udaljene tek oko 300 metara; katolička crkva Gospe od Zdravlja i pravoslavna crkva sv. Arhanđela.

Imaju u Smilčiću i društveni dom, otvoren koncem 2023. godine, a financiran EU sredstvima, kako bi se mještanima omogućila bolja i kvalitetnija organizacija kulturnog, sportskog i općenito društvenog života.

Ipak, čini se da je i dalje centar društvenog života i svih zbivanja kafić Bili preko puta crkve, pa se priključujemo srdačnoj ekipi u ćakuli i saznajemo sve o mjestu od pravih znalaca.

– Živi se skromno, nema mladih ljudi, radi se, svi imaju nešto zemlje, ali ‘ko će to prodati i zaraditi…, kaže kratko prvi sugovornik koji je htio ostati anoniman i koji je tiho napomenuo da se on vratio prije pet godina.

Damir Trtanj, s druge strane, kaže da je život u Smilčiću – odličan. Naglašava kako je sreća u malim stvarima i da je sigurnost za obiteljski život najvažnija.

– Imamo tu područnu školu OŠ Benkovac, ima oko 20 djece. Posla ima u izobilju, barem u današnje vrijeme, nema jedino onaj tko nije zainteresiran ili nije educiran. Ma ima i ljudi, mladih obitelji, većina ima dvoje do troje djece.

I sve nam je blizu, nije problem do Zadra, u kino, na pizzu, ma sve nam je nadohvat ruke, govori zadovoljno Trtanj i dodaje kako imaju i dvije trgovine.

Zovi doktora

Ipak, volio bi da je javni prijevoz bolje organiziran, da primjerice imaju liniju prema Posedarju koja bi išla triput dnevno, a osim toga potreban im je liječnik obiteljske medicine, kao i zubar.

– Nije uvijek praktično otići u Benkovac i čekati satima. Prije je dolazio liječnik jednom tjedno. Prije smo imali poštu, svašta, napominje Trtanj.

Svejedno, iako je živio u gradovima, sad svoj Smilčić nipošto ne bi mijenjao jer, kako kaže, nije sve u glamuru grada.

– Selo može ponuditi puno, čak i više od grada. Posjetio sam velike gradove svijeta, ali u ovom trenutku mene veseli što imam mjesta da imam šest, sedam kokica, uživam u tome, opušta me.

Blizu mi je ubrati šparoga, mogu naći puža, čovjek može naći zadovoljstvo u malim stvarima. I najvažnije – u maloj sredini je jače zajedništvo. Mi se ovdje svi poznajemo, ja sam bezbrižan kada moja kći prođe kroz selo, znam da je sigurna, objašnjava Trtanj prednosti života na selu.

Trtanj nam je kazao i da se zadnjih pet do sedam godina vraćaju Srbi, uglavnom 40-godišnjaci koji prije nisu živjeli tu i da vjeruje da se osjećaju dobrodošlo.

– Ne gledamo ljude, što bi se reklo, po starim torbicama. Uvijek treba vremena, a tko god poštuje hrvatsku državu, meni ne smeta, i ja ću ga poštivati, kazuje Trtanj koji smatra da odseljenici i dalje žive negdje drugdje zbog ekonomskih, a ne političkih razloga.

Njegov prijatelj Vedran Jurešić ukazao je na problem državne ceste D502 koja prolazi kroz mjesto i kojom se prebrzo vozi.

– Tu je škola, nije dovoljno obilježena, nemamo kamere, nemamo ništa, ljudi baš prolete. Sve je dobro dok se ne dogodi tragedija, a onda će biti kasno. Mi lokalni vozimo 50 km/h, ali kad se zatvori autocesta ili nešto, jure automobili, kamioni…, upozorava Jurešić.

Turizam naš svagdašnji

Ulaganje u prometnu sigurnost, kao i zdravstvenu zaštitu, dakle prijeko je potrebno, posebice ako uzmemo u obzir da je desetak kuća za odmor, lijepo uređenih s bazenom.

– Imamo sve predispozicije za daljnji razvoj turizma, blizu nam je Krka, Kornati, Tulove grede, Burnum kod Kistanja itd. Uostalom, brzom cestom smo za 15 minuta u Zadru. Ako se čovjek angažira oko gosta, može zaista dobro proći, dodaje Trtanj.

Od ovih dvoje mladih ljudi saznali smo i da su u Smilčiću najčešća prezimena Arbanas, Anić, Batur, Lončar, Duspara i Jurešić, a nakon toga smo se pridružili nešto starijoj ekipi.

Slobodan nam je odmah najavio da će nam on reći – istinu, a iako je iz Biljana Donjih, za Smilčić ga vežu uspomene.

– Išao sam četiri godine u školu u Smilčiću, ja sam završio 12 razreda škole, pomorske i mašinske. Ja u Smilčiću poznajem narod, meni je taj narod dobar. Niko nikog ne dira.

Ipak, sve nam nedostaje, prije rata Smilčić je imao matičara, ambulantu, dvije mesnice, poštu, a sad nema ništa.

Smilčić je mrtav, govori Slobodan i dodaje da su u školi danas samo učenici iz Novog naselja koje ne pripada Smilčiću, nego Biljanima Gornjim.

Svog otvorenog sugovornika upitali smo i kako to da se toliko kuća ne obnavlja, već ih uporno grize zub vremena…

– Nema ih tko obnoviti, odgovara Slobodan kratko i jasno.

Gdje su žene?

Šteta, oduvijek je ovo mjesto nadaleko poznato po plodnom tlu i vrijednim rukama, uzgajaju se masline, breskve, nektarine, vinova loza, krumpiri, kapulica, četruni…

– Ima recimo četruna, ali kome to prodati kad uvoze četrune od 80 centi, kome se onda to isplati, ostane sve na njivi, govori Slobodan, nažalost, o dugogodišnjem problemu ne samo lokalne, već poljoprivrede u cijeloj Hrvatskoj.

A na koncu, je li Smilčić mrtvo selo ili idealno mjesto za obitelj, očito ovisi o perspektivi, a ako ste se čitajući ovaj tekst zapitali gdje su žene u ovom selu, ništa čudno, i mi smo.

– Nije kod nas običaj da žene idu u kafić, odgovara mještanin koji sjedi u kantunu.

Iako je bilo lijepo u jedinom, ali stvarno vrijednom kafiću, gdje simpatična konobarica i vlasnica sve dočekuje s ukusnom kavom i srdačnim osmijehom, a gosti su spremni na ćakulu, nastavljamo šetnju mjestom, tražeći žene, barem po vrtovima.

Nažalost, bezuspješno pa bilježimo posebnosti kao što je svakako velebni samostanski kompleks samostana sv. Marije iz Zadra, a dio koludrica u Smilčiću, na poljoprivrednom gospodarstvu uzgaja voće i povrće koje potom prerađuje.

Uživamo dalje u šetnji ukrašenoj raznim proljetnim cvijećem, slušamo kokodakanje, primjećujemo kako je ispred većine nastanjenih kuća traktor ili barem karijola, dok se na štriku vijori veš. Života u Smilčiću, barem samozatajnog, ipak ima?