MISTO MOJE (14) U Kruševu, najvećem selu u županiji, danas je više ovaca i koza nego ljudi

Kruševo je selo s dva lica; selo koje ima more i apartmane, kao i plodno polje i stoku, a sve to zahvaljujući činjenici da je riječ o najvećem selu u Zadarskoj županiji koje leži na površini od 60,9 km, a ima i dva mora – Karinsko i Novigradsko. Kruševo čine i brojni zaseoci, a kako nam je kazao mještanin, ima ih čak oko 35.

Neka od njih su Donje i Gornje polje (Srida sela), Otišina, Brčić, Zevelinac, Uzdrage, Ribnica, Podgreda, Orljak, Kobljani, Kosmač, Bukovac, Drage, Vrkići, Klanci i drugi. S obzirom na toliku površinu sela, uputili smo se na istočni dio, razmišljajući kako jedan dan možda ipak nije dovoljan za potpuni obilazak. Pažnju su nam privukle i vjetrenjače na brdu iznad sela, kao i plodna udolina, a vozeći se kroz selo prisjetili smo se i jednog od najpoznatijih hrvatskih filmova »Što je muškarac bez brkova« koji je dijelom sniman i u Kruševu, pa smo obišli Marinkovu poznatu kuću u koju se vratio kao »gastarbajter« iz Njemačke.

Kao nekad

Svakako, selo je toliko veliko da s jedne strane vidimo Karinsko i Novigradsko more te otok Pag, a s druge strane Velebit iz neke druge perspektive. Prolazeći kroz mjesto, pokraj nas se izmjenjuju crveno i zeleno obojene starinske ograde, suhozidi, masline, naslagana hrastova drva za ogrjev ispred kuće, pokoji tor za ovce, kućice za koke te obrađena polja u udolini ispod brda. To je selo kakvog se svi sjećamo. Međutim, i ovdje je par kuća za odmor obnovljenih u kamenu, ali ipak ih nema toliko puno kao drugdje. Kako smo saznali od mještana, turizam je u Ribnici i Vruljama.

Kao prvu lokaciju odabrali smo zaseok Klanci do kojeg smo stigli uskom cesticom omeđenom suhozidom. Usred naselja, uzdizalo se veličanstveno stablo »Kostele« za kojeg su nam rekli da ima oko 200 godina. Malo dalje, u friško obrađenoj zemlji jedan je mještanin nešto sadio, a drugi je kroz selo gonio stado koza. Nešto malo dalje, u hrastovoj šumi, naravno ograđenoj suhozidom, ugledali smo i par magaraca što nas je jako obradovalo, a dižući pogled na brdo u daljini primjećujemo bijele točkice koje se kreću jedna iza druge – ovce.

Šetajući kroz mjesto, naišli smo na gospođu Vesnu koja nam je kazala kako u selu ima i ovaca, koza i krava.

– Ima svega, ali nema naroda. Ima više ovaca i koza nego ljudi. Sve bi nas na dvi ruke nabrojili, nema nitko. U varoši više nema baš ni dice puno. Nas par ima nešto blaga, a isto tako i sadimo štogod u polju, al’ samo za sebe – za kuću. Nitko više ne radi za »na veliko«…. Al’ i kako? Mi smo u kršu, polje nam je raštrkano, kazala nam je Vesna koju smo upitali, s obzirom na to da se potužila na jaku buru zimi, suši li se što pršuta u crnoj kužini.

– Pršuti su skupi, a svinje više ne držimo. Jesmo prije rata, ali sad više nitko. Ljudi su odavde počeli odlaziti kad je bio onaj prokleti rat, dosta njih je odselilo i nije se nikad vratilo. Ljudi su drugdi napravili sebi stanove, kuće, što ih više briga za ovim… Kad im padne na pamet, dođu, budu uru vrimena i nazad, sliježući ramenima rekla je Vesna, a mi nastavljamo našu šetnju prolazeći kroz male ulice, gdje skoro svaka kuća, barem u onima u kojima netko stanuje, ima barem kokoši.

Dosta kuća je i prazno, a vlasnici dolaze tek povremeno.

Mladen i Zdenko Anić

Čista priroda

Nastavljamo obilazak, a u blizini Vrkića primjećujemo par koji čisti šumu. Vesna nam je kazala kako tamo više nitko skoro ni ne živi, kako su se Vrkići preselili malo bliže moru nakon rata.

Spuštajući se natrag prema centru sela, zaustavljamo se pored crkve sv. Jurja gdje nailazimo na zdenac, izvora Osojnica. Fra Ante Pavlov, tadašnji župnik u Kruševu doveo je 1936. godine vodu s izvora poviše sela, a ispred crkve je izgrađen i zdenac. A na zdencu, vodu je točio jedan Zadranin koji je ciljano došao ovdje jer, kako kaže, vodu pročisti kamen i, prema njegovom mišljenju, nema kvalitetnije.

– Dolazim ovdje na izvor jer želim piti dobru vodu. Natočim pun portapak jer je zdrava. Ovo mora da je najzdravije što postoji…Tražim gdje ima bliže vode, gdje ima izvora, ali nigdje nema špine da lakše ulijem vodu u boce, pa me eto ovdje, u Kruševu, objasnio je Tome.

Pored zdenca je objekt koji se čini kao bivša, sad zatvorena trgovina. Mještani idu u nabavku u Obrovac ili u trgovinu smještenu na glavnoj cesti. Također, putujuća trgovina im dovozi kombijem osnovne potrepštine do kućnog praga.

Kruševo je rodno mjesto i Šimi kojeg smo zatekli netom nakon dolaska iz Zagreba. U selo dolazi često, a osobito sad kad je vrijeme za obradu polja. S obzirom na to da je bio u žurbi, kratko nam je dočarao život u svom zaseoku u kojem za stalno živi jedna mlađa obitelj, ali kaže, nema više mladosti kao prije.

– U četiri kuće je nas četvero, tamo malo dalje nešto više. U jednoj kući ima mlada obitelj, ali nema nas kao nekad – dvanaestak ljudi u cilom zaseoku. A ne triba ni reći da smo prije imali dvije osnovne škole, a sad su sva djeca u jednoj, kazao nam je Šime objasnivši kako su mnoge generacije otišle tijekom, ali čak i nešto prije samog rata.

Bili cvitak

Inače, Kruševo je tijekom Domovinskog rata bilo okupirano te se danas naziva selom heroja. Također, ime Kruševo poznato je mnogim generacijama koje su odrasle s pjesmom »Bili cvitak«, svojevrsnim simbolom patnje tijekom Domovinskog rata, u kojoj se spominje i stih: »Spusti jedan bili cvitak, tamo iznad Kruševa«, koji je mnogima ostao u sjećanju.

– Sve me više vuče da se vraćam u Kruševo, tu sam rođen. Dosta sam odgulio u Zagrebu, a sad sve više želim biti tu u maslinama, u vinogradu. Ovdje je tišina i mir, čak ni ljeti nema buke, a u odnosu na Zagreb, zrak je čist, iako, ni ovdje nije toliko čist kao nekad. Nisam više uvjeren ni da je ova voda toliko čista i zdrava, a kako su bušili zemlju za vjetrenjače kao da se nešto i poremetilo jer je ovaj višak vode puno bolje išao, sad brzo i presuši, napomenuo je Šime.

Naši sljedeći sugovornik je također došao u posjet svojoj rodnoj kući, a kako je u mirovini, došao je obaviti što treba.

– Selo je pusto, ali i mi smo kao neko slijepo crivo obrovačkoj općini. Živim u prizemlju, internet nemam, a za vodu spojiti trebaju godine. Sva ova druga sela i žive nekako, a kod nas je to… A inače, najveće smo selo po površini, al’ slabo nas je. Bilo je oko 2.000 ljudi tu prije rata, a na kraju, sad je svaka druga kuća prazna, kazao nam je Stipan i uputio se do pritoka po bocu vode.

Prošli smo ispod kuća do polja gdje se čula kosilica. Pas Roki je zaštitnički lajao na nas, a na travi, pod zrakama sunca, sjedili su Anići, Mladen i Zdenko koji su nam kazali nešto o selu, kao i onom obalnom dijelu.

– Najveće je Kruševo selo, ali ima najmanje stanovnika. Možda 500-600. Imali smo nekad dvije škole, a sad samo jednu u koju idu naša dica i dica iz Karina. Da, veliko je naše selo. Na sjevernoj obali Karinskog mora su uglavnom vikendice, a neki vikendaši su se i za stalno doselili. U zaselku Ribnica je ipak, zasad, više domaćeg naroda. A kad smo kod obale… Znate, drugi dio mora nam je Novigradsko more do ušća Zrmanje. Dakle, čitava Hrvatska ima jedno more, a mi u Kruševu dva, kazao nam je kroz smijeh Mladen.

Tome

Puno prezimena

S obzirom na to da je na cijelo ovo selo samo jedna trgovina, kao i jedan kafić, dok je Dom zdravlja zatvoren, provjerili smo što im u Kruševu treba za kvalitetniji život.

– Treba nam svega, al’ u prvom redu stanovništva. Ni mi nismo tu za stalno živjeli, cijeli život. Sad sam se vratio, u mirovini, kao i svi. Kruševo je podijeljeno na 35 zaselaka, a tako ima i prezimena. Svaki zaselak ima svoje prezime pa tako imamo Marinoviće, Vrkiće, Brajnoviće, Klance, Šoše, Mariće, Brkiće, Župane, Klapane, Josiće, Erslane, Grgiće, Dopuđe, Jurjeviće, Aniće, Bogatiće, Šimurine, Miljeniće, Jurice, Matiće, Karamarko, Lipotiće, Bašiće, Perice… kazao je Mladen, dok je Zdenko dodao da je puno prezimena, a malo ljudi u tim kućama.

U međuvremenu, pridružio nam se i Stipan s punom bocom vode s pritoka. Prekinuo je posao i Ivan, isto Anić, koji je do tad radio na polju. Ekipu smo upitali misle li da će se ljudi vratiti u Kruševo budući da sve više mladih obitelji želi živjeti selu, a i da su preskupi stanovi u gradu.

Ipak, nisu optimistični. Štoviše, kažu nam da se samo penzioneri kao oni vrate da bi tu umrli jednog dana, a mladi se neće vratiti jer tu – nemaju ništa. Mladen dodaje da kad jedanput narod ode iz nekog mjesta – tu povratka više nema.