Ministre Fuchs, što se još treba dogoditi u Galovcu da biste preispitali odgovornost ravnatelja?

Gotovo bi čovjeku došlo žao Josipa Lučića kad ga sluša kako objašnjava što sve ne može učiniti u školi kojoj je ravnatelj. Toliko zapreka, toliko procedura, toliko razloga zbog kojih se ništa ne može promijeniti, kao da su ga roditelji slučajno zaustavili pred školom i zamolili da im, kad je već naišao, usput riješi problem. Jedino što malo kvari tu sliku nedužnog prolaznika jest činjenica da čovjek tu školu vodi.

Tko joj može dati otkaz? – pita Lučić pred televizijskom kamerom, objašnjavajući da učiteljica treba počiniti nekakav »pravovaljani čin«. Govori i kako se nekome ne može automatski dati otkaz ako jednom zaspi. Slušajući takvo objašnjenje, čovjek bi pomislio da su roditelji podigli pobunu zbog jednog nesretnog popodneva, kad je umorna žena nakratko »zakunjala«, a oni odmah potrčali po njezino radno mjesto.

Samo što je sam ravnatelj još u ožujku potvrdio da je prve službene pritužbe roditelja dobio u svibnju 2024. godine. Učiteljica je tvrdnje o spavanju negirala, roditelji su prijave ponavljali, a mi smo u međuvremenu stigli do još jedne školske godine. Dvije godine dovoljno su dugo razdoblje da se ozbiljne optužbe provjere, da se utvrđeno počne rješavati i da roditelji dobiju nešto uvjerljivije od objašnjenja zašto njihova djeca opet moraju čekati.

Pritom Agencija za odgoj i obrazovanje navodi da, gle čuda, spavanje tijekom nadzora nije utvrđeno, ali jesu propusti u vrednovanju učeničkih postignuća i vođenju pedagoške dokumentacije. I ista ta Agencija kaže da ravnatelj može preraspodijeliti poslove i promijeniti učiteljičino razredno zaduženje. Dakle, postoji prostor za postupanje o kojem bi ravnatelj mogao govoriti barem onoliko opširno koliko govori o preprekama. Razgovor o tome kako djeci osigurati nastavu uporno se sužava na pitanje može li se nekome odmah uručiti otkaz, kao da između otkaza i slijeganja ramenima ne postoji ravnateljski posao.

A bilo je u toj školi i prilika u kojima se pokazivalo znatno više inicijative. Na primjer, kada je Zadarski list 2024. pisao o zapošljavanju četvrte osobe iz iste obitelji, ravnatelj je nakon intervencije inspekcije raskinuo nezakonito sklopljen ugovor, pa istu osobu već sljedećeg dana ponovno zaposlio na određeno vrijeme. Teško je zaboraviti tu poduzetnost i učinkovitost dok danas slušamo o nemoći.

Roditelji za to vrijeme moraju davati izjave policiji, nositi se s pritiskom i kod kuće objašnjavati djeci zašto ponovno nema rješenja. Lako je iz ureda savjetovati strpljenje ljudima koji ujutro trebaju otići na posao i odlučiti hoće li dijete poslati učiteljici u čiji su rad izgubili povjerenje.

Posebno je mučno čitati da su roditelji još tijekom ljeta slali upite i pokušavali doznati tko će njihovoj djeci predavati, a početak nastave dočekali su s povratkom na isti problem. Školska godina ima datum početka koji je svima poznat. Nije se četvrti razred jednog jutra nenajavljeno pojavio pred vratima i zatekao ravnatelja Lučića nespremnog.

U ovoj priči najviše zabrinjava koliko smo se navikli na čekanje da problem postane dovoljno velik da bi se netko njime ozbiljno pozabavio. Roditeljska upozorenja još se mogu prosljeđivati, dječji se otpor još može tumačiti, izgubljeni se sati nekako mogu nadoknaditi, pa se uvijek pronađe razlog za još malo vremena. A onda se, kad stvari odu predaleko, svi odjednom prisjećaju dopisa i sastanaka, dok javnost pita zašto nitko nije reagirao ranije. Pa evo prilike da se jednom reagira ranije, dok se još može pomoći ovoj djeci i vratiti im povjerenje u školu.

Ni priča o ravnateljevu opstanku više ne zaslužuje još jedno prepričavanje bez posljedica. Županija ga je, kao osnivač, pokušavala smijeniti, ali za to nije imala većinu u Školskom odboru. Ako je tako, javnost treba čuti zbog čega se smjena tražila, tko je smatrao da ravnatelj treba ostati i na temelju kojih rezultata. Valjda roditelji toliko zaslužuju.

Zato, ministre Fuchs, što se još u Galovcu treba dogoditi da biste otvorili pitanje odgovornosti čovjeka koji vodi tu školu? Koliko još roditeljskih pritužbi, izgubljenih sati i javnih objašnjenja njegove nemoći treba prikupiti? Pokrenite postupak utvrđivanja njegove odgovornosti i smjene te osigurajte da djeca dobiju nastavu dok odrasli rješavaju svoje radne odnose. Poslije svega, povjerenje da će Lučić sam raspetljati ovu priču nema se baš na čemu temeljiti.

Ako čovjek doista više ne zna što bi učinio, ajde, ministre, riješite ga muke. Već je dovoljno djece moralo prilagođavati svoje školovanje njegovoj nemoći.