Zorica Buljanović prisjetila se rada u školi kojeg je uvijek maksimalno posvećivala učenicima

Bila je stroga i pravedna. Njezina sposobnost da nas inspirira na učenje bila je nevjerojatna. Bez obzira koliko zahtjevna bila, za nas je predstavljala uzor i motivaciju. Imala sam učiteljicu koja je radila na jedinstven način prisjeća se Jelena Šuljić, učenica koja je osnovnu školu u Kalima završila prije više od trideset godina. Uspomene na učiteljicu Zoricu Buljanović i dalje su urezane u njenom sjećanju. Prisjećajući se, tek sada shvaća raznolikost i obim njenog djelovanja.

– Tijekom tih godina usadila nam je ljubav prema zavičaju, mjestu iz kojeg dolazimo učeći nas o tradiciji i običajima. Usadila nam je ljubav prema slikanju, pjevanju istraživanju. Provodila je s nama puno vremena po prirodi, pratili smo s njom sve promjene i tako najbolje pamtili. Pošumljavali smo, čistili plaže, sadili povrće, brali masline. Zanimljivo je kako je provodila školu za život davno prije nego što je “Škola za život” uvedena u svakodnevno obrazovanje. Njen doprinos našem obrazovanju ne smije se zaboraviti. Hvala joj na svemu što je bila “ona”, a ne neka učiteljica u kalupu, kazala je Jelena Šuljić njena bivša učenica iz Kali.

Ostvarenje sna

Zorica Buljanović rođena je 1949. godine u Podravskoj Slatini. Uz vrlo strogi odgoj u tom višenacionalnom gradiću, završila je osnovnu školu i gimnaziju. Od ranog djetinjstva sanjarila je da postane učiteljica po uzoru na Šenoinu Branku. Na Pedagoškoj Akademiji u Zadru ostvarila je svoj životni san. Stekla diplomu i počela radni vijek kao učiteljica. Nakon jednogodišnjeg službovanja u Višnjici blizu Slatine, vratila se u Zadar, osnovala obitelj te u Kalima na otoku Ugljanu ostavila svojih najljepših 18 godina posvećenih malim Kaljanima.

– U Kalima sam počela raditi u vrtiću i već sam u jesen iste godine tu djecu primila u 1. razred. Imala sam velikih poteškoća u sporazumijevanju zbog kaljskog specifičnog govora, zbog dualnosti u riječima. Često je zbog toga bilo nedoumica i smiješnih situacija. U staroj školi sam učiteljevala sve do požara koji je zahvatio krovište. U novu školu sazidanu na crkvenom terenu preselili smo 1982.godine, bez struje smo bili 2 i pol godine, a vodu vadili sićevima iz gušterne, pune piguća. Uz školsku zgradu dobila sam stan pa sam se mogla maksimalno posvetiti učenicima, školskim i izvanškolskim aktivnostima. Pokrenula sam KUD, folklor, dramsku sekciju, male maškare, posjet djeda Mraza vrtićkoj djeci, prisjeća se Zorica dodajući kako su tada materijalnu pomoć dobivali od Poduzeća za ulov i preradu ribe Adrija.

Učenje u ratu

– U to vrijeme ljudi su bili veseliji, druželjubivi. Pjevalo se, plesalo kualjsko kolo. Pokraj škole bio je mali maslinik kojeg su đaci brali, roditelji bi ih samljeli, a od novaca od prodanog ulja išlo na trodnevni izlet. To su nezaboravni doživljaji. Od ostatka novca popunili smo školsku knjižicu. Nastava se održavala po cijelom otoku i sve bismo to prehodali, a svih 18 sam godina imala podršku i zahvalnost roditelja, prepričava Zorica Buljanović.

Početkom Domovinskog rata preselila se u Zadar i do svoje mirovine radila je u Osnovnoj školi Šimuna Kožičića Benje. Jedan period nastava se nije održavala zbog intenzivnog bombardiranja i škole su bile zatvorene. Kako djeca ne bi izgubila kontinuitet nastave Zorica se, u dogovoru s roditeljima, odlučila osnovati grupe koje je, između sirena za uzbunu, od jutra do podne biciklom je obilazila.

– Tako su bila zadovoljna i djeca i ja, a kada se nastava ponovno počela održavati nismo bili na nikakvom gubitku. Jedina sam na području cijele Zadarske županije za vrijeme Domovinskog rata radila i svojim đacima omogućila da i u takvim okolnostima nastave s učenjem, rekla je Zorica.

Njezina učenica Rona Parić iz OŠ Šimuna Kožičića Benje otkrila je kako ih je učiteljica Zorica kroz cijeli period osnovnoškolskog obrazovanja vodila hrabro i odlučno s ciljem da svi odrastu i postanu kvalitetni ljudi.

– Vješto je organizirala razne nastavne aktivnosti. Svojom kreativnošću je obilježavala prve dane jeseni i proljeća, dane kruha u kojima bi učionica i hodnici mirisali. Uvijek bi nam pružala tople riječi pohvale koje bi nas motivirale da još bolje odradimo dane zadatke. Najdraža i najljepša uspomena na učiteljicu je dramska skupina s kojom smo ostvarili izvanredne rezultate predstavom “Djevojčice sa šibicama”. Zahvalna sam joj na svakom trenutku u kojem sam pronašla sebe kao osobu, ojačala svoje samopouzdanje, dobila vjetar u leđa i razvila svoj puni potencijal. I pamtit ću je cijeli život, kao svoju učiteljicu, drugu majku i ono najvažnije, kao čovjeka, rekla je Rona Parić.

Zorica smatra kako je danas učiteljima teže nego što je bilo u ono vrijeme dok je radila. Najprije je radila u Slavoniji u područnoj školi gdje joj nitko nije visio nad glavom te je bila slobodnija.

Foto: Vesna Benić

Škola u prirodi

– Kada sam preselila u Zadar ovisio si o dobroj volji nadređenoga. Zbog toga mislim da sam djecu zakinula posebno za prirodu i rad u prirodi iako sam se trudila i za to. Najplodniji moj terenski rad bio je u školi u Kalima na otoku Ugljanu. Svakodnevno sam djecu izvodila u prirodu bez obzira bilo ljeto ili zima. Sva područja od Kali do Kukljice ili do Lukorana i Sutomišćice moji đaci su obišli pješke. To je jedan nenadomjestivi način rada, a danas je drugačije. Nekada su i djeca slušala i bila pažljiva na nastavi, a roditelji su bili susretljivi i surađivali s učiteljima. Danas mislim kako toga više nema. Slušam od mladih učiteljica da imaju velike probleme zbog silne papirologije koja im oduzima vrijeme i kreativnost. Nemaju dovoljno vremena za sve pa dolazi do nervoze. Osobno mi se ne sviđa ni miješanje roditelja u rad učitelja. Znam da ima svakakvih učitelja, ali bome ima i roditelja pa kada dođe do nesuglasice nažalost opet ispaštaju djeca, kaže iskusna Zorica inače po prirodi kreativna osoba koja se uz svoj učiteljski posao bavila i umjetnošću. Iz životnih teškoća uranjala je u imaginarni svijet cvijeća i živopisnih oblika ptica i likova. Iz mašte je stvarala prekrasne slike plošnih aranžmana. Koristila je prirodne materijale i u tehnici plošno ljepila latice suhog cvijeća te je održala je šest samostalnih izložbi.

– U razredu se uvijek nešto događalo i radilo, između ostalog sam s djecom skupljala cvijeće, lišće i slično. Počela sam ih sušiti, potom lijepiti i stvarati radove koristeći različite motive, ali prioritet su mi bile ptice. To me dodatno opuštalo. Nažalost, prsti mi više ne dozvoljavaju radit kao i prije. To je vrlo precizan posao. Lijepljenje latica suhog cvijeća i lišća radi se čačkalicama i pincetama, govori Zorica i dodaje kako niz godina piše i poeziju.

– Kada sam otišla u prijevremenu mirovinu mislila da škola više neće opstati bez mene. Godinu dana sam se prilagođavala umirovljeničkom životu. U to doba sam se intenzivnije posvetila pisanju, slaganju i uređivanju moje prve zbirke koju sam namjeravala izdati tako da prvu godinu nisam ni osjetila da sam u mirovini. Najčešće mi inspiracija dolazi kada se nalazim u nekom problemu, kada se dogode neki nepredviđeni događaji koji nisu baš ugodni, upravo u takvim trenucima moja snaga dolazi do izražaja. Nisam od onih koji bježe od problema već ih nastojim riješiti. Pišem različitim stilovima, a u posljednje vrijeme počela sam sve više pisati pjesme u prozi. Privlači me taj opisni dio, govori Zorica dodajući kako već 16 godina doslovno uživa tu svoju mirovinu.

Aktivna mirovina

– Moja mirovina je bila toliko mala, kada sam dobila rješenje suze su me oblile u četiri reda. Nisam mogla vjerovati da punih 38 godina rada vrijedi toliko malo. Ali čovjek se navikne na sve. Sada mi čak ni to ne predstavlja problem – imam koliko imam i ne žalim se, i jako uživam u životu. Društveno sam aktivna osoba, popratim skoro sva kulturna događanja u našem grad. Svoj pjesnički prvijenac “Od žute kuće do kuće žute” izdala je 2012. godine. Zbirku je posvetila rodnom gradu – Slatini i Slatinčanima. Duševni mir nalazila je u sjećanjima na svoju Slatinu, ravnice, šume, drage ljude, divno djetinjstvo. Promocija zbirke održala se u Zadru, potom u Kalima i Slatini. Franko Sorić u svojoj recenziji napisao je da su pjesme koje Zorica piše pisane narativnim stilom, kao da priča priče, kao da je pjesma u prozi.

– Niže misli, događaje, doživljaje. Njezina zbirka jedno je bogatstvo duše koja je pjesnička i koja uglavnom piše o lijepom kao što je djetinjstvo, stabla, životna umjetnost, pjev ptica. Od početka do kraja knjige vlada visoka razina stvaralačkog umijeća pisanja poezije, piše Sorić dok je Elvira Katić napisala kako i “učiteljica može imati đačku želju, da ispuni svoj đački spomenar spomendanima svoga djetinjstva i mladosti, događajima koji se ne zaboravljaju kako dječjim radostima tako i slutnjama i mislima zrele osobe”.

Aktivna je članica pjesničke udruge RIS (Riječi iznad svega), Slovenske Lipe i povremena suradnica makedonskog društva MKD “Biljana”.

Foto: VESNA BENIć

Životni moto

– Raduje me svaki zajednički susret sa zadarskim, šibenskim, vodičkim, kninskim i splitskim pjesnicima. U udruzi RIS sastajemo se jednom mjesečno i družimo, kad se malo zalijenimo naša nam voditeljica zada temu koja nas potakne na pisanje, priča Zorica kroz šalu.

Pjesme su joj izašle u Zbirkama: Dnevnički zapisi, Iz izolacije 2020. Žena kraljica života Udruga umjetnika Vjekoslav Majer, u pet zbirki izdavačke kuće Diligo- liber, Zbirka Balkan diše stihom i u RIS-ovom poetskom maratonu od 2012. koju priređuje Emilija Vučkov Mijatović.

Život je nije mazio ali usprkos svemu ostala je i dalje nasmijana, pozitivna i puna energije za rad i druženje, a njena poruku današnjim učenicima je “ljubav, ljubav i samo ljubav”.

– U davanju je blagoslov. Daj sebe pa će i drugi davati tebi. Neka nam ne nedostaje tolerancije i osmjeha na licu i budimo zadovoljni s onim što imamo. U životu nisam dugotrajno temeljita. Kada vidim da sam u nečem uspjela onda tražim nove izazove, novu inspiraciju, nove ideje, nešto novo što me privlači i čemu ću se posvetiti. Trenutno su to sada moje pjesme, s osmjehom na licu zaključuje Zorica.