Žive jaslice su srce i duša Dikla

Od svog je osnutka 2003. godine dikljanska udruga »Kveštura« dugi niz godina bila pokretačem svih kulturno – zabavnih događanja u »selu«. Od maškara i milijunaša, preko utrke kablićima na glavi i živih jaslica, koje ove godine slave dvadeset godina. Dan nakon Božića, na Stipanju kod bunara u Diklu se tako okupe mnogi mještani željno iščekujući početak igrokaza koji dočarava Kristovo rođenje. Sjeli smo zato s predsjednicom udruge Ljiljanom Matešić, te se prisjetili dobrih starih dana kada Diko nije bilo omiljeno odredište za strane turiste, već živo selo poznato po svom uvrnutom smislu za humor i njegovanje baštine.

Foto: Mate Komina/Uprizorenje živih jaslica prošle godine

Izgubile se stare tradicije

Najveći im je problem za ovu godinu, kaže, bilo pronaći nekog tko bi im na nekoliko sati posudio koju ovcu i tovara. No, i to se riješilo, tako da je Ljiljana sa svojim članicama prionula šivanju kostima i pripremi zadnjih detalja. »Kveštura« je počela kao spontano okupljanje Dikljanki željnih čuvanja i prezentacije stare baštine, ali i oživljavanja mista, čime je i započeta tradicija dikljanskog karnevala.

– »Kveštura« je inače srce, najstariji dio Dikla, koji je danas nažalost napušten i urušen. Predio je to starih kamenih kuća, a riječ »kveštura« na talijanskom znači zatvor, mada taj izraz datira prije talijanske uprave. To označava zatvorenu zajednicu, jer kada bi zatvorili vrata tih kuća, ulica je izgledala kao zatvor, pojasnila nam je na početku Matešić, prisjećajući se početaka udruge.

Foto: Mislav Klanac/Zbirka starih fotografija koje se pažljivo čuvaju

– Ovo je dvadeseta godina da organiziramo žive jaslice na Stipanju, a kroz godine smo se, surađujući s župom, organizirali za svaku feštu. To je i najvažniji dio našeg rada, jer, mada nam je drago tradiciju predstaviti izvan grada, osnova našeg poslanja zapravo je oživjeti Diklo. Preko pola starih kuća sada je prodano, a fetivih Dikljana je ostalo oko tri stotine. Zadnje dvije-tri godine, kako je počela pandemija, nažalost je ugasnula i tradicija »Dana Dikla«, a naš je karneval, čini nam se, sve manje zanimljiv. Nas petnaest članica sve su starije, a mlade uspijemo privući našim programima tek za žive jaslice, požalila nam se Matešić, kazavši kako su dikljanske jaslice predstavljene i na Adventu u Zadru prije početka pandemije.

– Današnji je Advent čisti konzumerizam i svodi se na kupnju i prodaju po napuhanim cijenama. To nije Božić. Dvije smo godine za redom uprizorili žive jaslice na Trgu pet bunara. Sada već bivši direktor Mario Paleka tada je meni osobno došao s idejom da svojim nastupom obogatimo program i odmaknemo ga od uobičajenih kupi – prodaj tradicija. Te su dvije godine za nas bile jako zabavne, mada smo primijetili kako nas nije došao podržati nitko iz Crkve. Advent je te dvije godine bio više od kobasica i kuhanog vina. Pravi je božićni ugođaj vladao gradom, tako da smo i ove godine očekivali poziv, koji nažalost nije stigao, naglasila je Matešić, vrativši se za nas u prošlost, kada se, kaže, Božić osjećao u svakoj pori sela.

20 godina živih jaslica

Kako je polako nestalo božićnih tradicija, tako kaže nam, izgubile su se i druge seoske tradicije koje su godinama uveseljavale Dikljane. No, Matešić, osim u srcu, uspomene i fotografije događanja pažljivo čuva u podrumu svoje obiteljske kuće. Kako kaže, ima i komade starog namještaja, pletiva kojima može napuniti jednu etnografsku zbirku.

Foto: Mislav Klanac/Marija s djetetom Isusom

Samo se stari Dikljani još sjećaju bogate božićne tradicije sela, koja je polako izumrla, a dodaje, nema više ni fetivih Dikljana kojima bi te tradicije bile važne. Mlade je, kao i većini baštinskih udruga, teško privući, a žive jaslice još uvijek stoje kao njihovo najvažnije ostvarenje i uradak po kojem ih se još uvijek prepoznaje u cijelom gradu. Tradicija je ovo koja godinama traje i mještane Dikla podsjeća na pravu poruku Božića. Živa vatra, magarac i mnoštvo likova pridonijeli su pravom oživotvorenju ove bajke.

– Od starih se tradicija zadržao samo još blagoslov kuća. Prije pedesetak se godina počelo s ubrzanom izgradnjom između gradske marine i Dikla te je ono postupno prestalo biti selom i postalo dijelom grada. Ljudi su cijelu godinu očekivali blagoslov kuća i stoke, koja je boravila na današnjoj Rampadi. Svećenik je tih dana na konju obilazio stoku i štale, te svaku kuću i ljude ponaosob. Za svaki dar koji bi primio od pastira, svećenik je za blagdane uzvraćao narančama i suhim smokvama, prisjetila se Matešić, kazavši kako se za vremena njena djetinjstva u zraku osjećalo blagdansko veselje i nestrpljivo iščekivanje. Bio si sretan s malim stvarima, za razliku od današnjih konzumerističkih običaja.

Foto: Mislav Klanac/Članci iz Zadarskog lista – svjedoci vremena

Ponos Dikla

– Kad smo išli u osnovnu školu, svaki bi dan pješke u grupicama išli od Dikla do OŠ Petra Preradovića. Još jedan običaj koji se ugasio je pjevanje božićnih pjesama desetak dana prije Božića. Prije je to bio običaj naših muških, koji bi cijele večeri šetali selom i pivali. Prije se više družilo, mada su ljudi imali puno manje i živjeli skromno. Badnja večer je, nakon polnoćke bila vrijeme okupljanja, druženja i čestitanja blagdana, dodala je Matešić, kazavši kako se palio i veliki badnjak, a staro je selo bilo zajedno.

Foto: Mislav Klanac

– A, što se tiče živih jaslica, Dubravko Milin-Kvisko dugo je godina bio u mjesnom odboru i pomagao nam predstaviti se kada je udruga tek osnovana. Njemu sam se i obratila s idejom o živim jaslicama, no nismo se same usuđivale uhvatiti se u koštac s organizacijom. Spojio me tada s Anitom Grgurović, koja nam je pomogla napraviti prve korake. Nenad Stojaković također nam puno pomaže, naročito s postavljanjem scene. Tako smo otvorili staru dikljansku škrinju, sjeća se Matešić, pokazujući nam isječke mnogobrojnih novinskih članaka, koje su kolege Zadarskog lista napisali kroz 20 godina rada udruge.

– Žive jaslice su srce i duša Dikla, ono po čemu nas prepoznaju, naglašava naša sugovornica pokazujući na kostime koji su njihov ručni rad.

– Sve same šivamo, kako kostime za maškare, tako i za jaslice. Dugo smo godina bili poznati po našem karnevalu, gdje smo pokazivali neke od naših najboljih uradaka. Ranijih smo godina bili jako aktivni, stotine su jedva čekale da dođu na naša druženja, a danas smo svi okrenuti samima sebi, telefonima i potrošnji, tako da se sve teže održavaju naše stare tradicije i druženja, rezignirano će Matešić, zaključivši kako se ostaci starih tradicija održavaju isključivo zahvaljujući entuzijazmu nekolicine.