Zadarski kantautor Emil Šprljan: Jezici su moj poziv, a glazba moje drugo ja

U Polivalentnoj dvorani Providurove palače krajem prošloga tjedna održao se zanimljiv program pod nazivom “Francuska šansona i njen drugačiji svemir”. U organizaciji Koncertnog ureda Zadar nastupio je kantautor Emil Šprljan iz Zadra. Sada, kada su se dojmovi malo slegli, odlučili smo razgovarati s Emilom, inače profesorom engleskog i francuskog jezika.

Izabrali ste pjesme iz zlatnog doba francuske šansone od pedesetih do sedamdesetih godina prošloga stoljeća čiji su autori Jacques Brel, Georges Moustaki, Yves Montand, Gilbert Becaud i drugi. Zašto baš taj izbor šansone i možete li izdvojiti koje su za vas značajnije pjesme tih autora?

Uglazbljena poezija

– Želio sam doprinijeti kulturnim događanjima našega Zadra te smo se voditeljica Koncertnog ureda Melita Ivković i ja dogovorili da priredimo koncert francuskih šansona. S obzirom na to da oduvijek imam francuskih šansona u svom repertoaru, pri izboru pjesama za ovaj koncert u Providurovoj palači vodio sam računa o tome da program bude zanimljiv i raznovrstan i da ga se lako prati. Pjesme su bile većinom ljubavne, dvije prosvjedne i dvije pošalice.

Francuska šansona se može promatrati kao uglazbljena poezija koja ima jako bogat glazbeni izričaj s vrlo širokom tematikom: od ljubavne i introvertirane, zatim refleksivne koja ne nudi zaborav nego propituje smisao života, do prosvjedne, koja se obraća svima s porukom za borbu radi promjene negativnosti u društvu ili se obraća autoritetima i njima pjeva u ime onih koji ne mogu. Naravno, postoji i pop-šansona koja je lakšeg ugođaja. Dio ovog koncerta je sastavljen od takvih pjesama izvođača kao što su npr. Adamo ili Joe Dassin. Također, za svoj repertoar biram pjesme koje odgovaraju mom načinu pjevanja i koje će biti jednostavne za slušanje. Neke od njih su poznate, kao npr. “Ne me quite pas” Jacquesa Brela, ili “Natalie” Gilberta Becauda, a tu su i neke manje poznate pjesme koje sam ja otkrivao, mnogo slušao i kroz njih zavolio šansonu, a kasnije ih i izvodio i evo, sve do danas ih izvodim.

Jeste li kad čuli za pjesme Lea Ferrea ili Georgea Brassensa? Francuska ima šansonjera i područja koji su ovdje skoro nepoznati jer naprosto nisu dostižni slušateljima otupjelima domaćom glazbenom močvarom. Pod tim ne mislim na nerazumijevanje jezika, nego na glazbeni izričaj. Mi imamo jednog velikog Arsena Dedića, a u Francuskoj je u zlatno doba šansone bilo dvadeset-trideset takvih vrhunskih autora ili izvođača koji su imali mnogo publike, turneje obilježene rasprodanim koncertima, albume itd. U takvoj jednoj kreativnoj, stvaralačkoj atmosferi se mogla imati karijera i glazbena industrija je ostvarivala zaradu bez podilaženja lošim ukusima. Nažalost, to se do danas i tamo promijenilo pa je i Francuska glazbena scena pod utjecajem raznih glazbenih stilova s osiromašenim tekstovima koji uglavnom dolaze preko “velike bare”.

Foto: Vesna Benić

Zaboravljene šansone

Tko je uz vas nastupio na koncertu?

– Osim sviranja u raznim sastavima, mnogo puta sam nastupao sam, ali ljepše je nastupati uz kolege. Klavir je svirao moj sumještanin, profesor Nebojša Lakić s kojim sam povremeno surađivao i ranije i koji je rado prihvatio ideju o ovom koncertu. On je cijeloga života svestrani profesionalni glazbenik i malo ima mjesta ili festivala gdje nije svirao ili poznatih imena naše estrade s kojima nije nastupao. Uvijek mi je posebno drago s njim surađivati. Na udaraljkama je bio moj sin Šime Šprljan. Vrstan je udaraljkaš i bio mi je pri ruci pa sam ga uključio u svoje nastupe prije nekoliko godina. Inače je svirao u nekoliko studentskih bendova (Anglistike, Les Sisyphes i La Banda), kao i Earthen Rust, dua koji je nastupio u projektu Kneževa Unplugged, a sada je član zbora Fige. Osim hrpe udaraljki, svira i bubnjeve. On je magistrirao engleski i francuski jezik i prevoditelj je pa možda ugledate i njegovo ime na kraju nekog dokumentarca ili filma.

Jeste li ste na koncertu izvodili i svoje autorske pjesme?

– Da, otpjevao sam svoju šaljivu pjesmu “Ilija pandur” koju sam sastavio iz naših uobičajenih, smiješnih fraza koje se koriste u hrvatskom kao imitacija francuskog, kao npr. “krava travu pase, tele repom maše”. Druge svoje autorske pjesme, koje inače izvodim na kantautorskim koncertima i koje sam objavio na svojim albumima i na internet izdavačima, nisam izvodio, jer je ovaj program bio posvećen francuskoj šansoni. Drago mi je da je publika uživala u programu francuskih šansona. Uz poznate pjesme u glas su pjevali, a nepoznate pažljivo slušali. Pitali su nas hoćemo li ponoviti koncert za one koji nisu uspjeli doći.

Koncert je organiziran u suradnji s Koncertnim uredom Zadar. Kako je protekla suradnja i je li vas se dojmilo što se i već pomalo zaboravljenoj šansoni daje prostora?

– Naše TV i radio postaje su pomodarski preplavljene pjesmama na engleskom, a ostali narodi i jezici s lijepom i bogatom glazbenom produkcijom jedva dopiru do prosječnog slušatelja. U zlatno doba francuske šansone i talijanske kancone, to nije bilo tako. Koncertni ured Zadar zna pronaći zanimljive glazbenike za svoje kvalitetne programe i meni je drago što smo zajedno priredili ovaj koncert. Suradnja s njima je na visokom profesionalnom i srdačnom ljudskom nivou.

Samouki glazbenik

Iako za sebe tvrdite da ste samozvani kantautor i glazbenik bez formalnog glazbenog obrazovanja, u Zadru ste poznati kao kantautor osebujnog stila. Pišete i tekst i glazbu a to je itekako velika vrijednost?

– Volim se šaliti i izvrtati riječi. Glazbeno obrazovanje je, naravno potrebno, jer ne možemo pisati ako smo nepismeni. U tom smislu, ja sam glazbeni samouk i otprilike znam svoje limite. Ne volim uz svoje ime riječ “skladatelj” jer je to zvanje ili titula koju ja nemam, a za koju se treba debelo školovati. Zato, umjesto “skladao je”, uz moje ime radije želim da se piše “kantautor” ili “napisao je”. Što se tiče stihova, pišem ih samo za uglazbljivanje. Nisam pjesnik. Možda bi, da moje pjesme netko glumački interpretira, bez obzira kako su se pjevale, one bile zanimljive i kao poezija. Tematika mojih pjesama je s ljubavnih i šaljivih tijekom vremena prešla na prosvjedne i angažirane teme. Što se osebujnosti tiče, ta je riječ pretjerano u upotrebi i više skoro ništa određeno ne znači. Ako pokušam razmišljati o razvoju svoga stila, s obzirom na današnje stanje u glazbi i društvu, možda se i ja okušam u dadaizmu. Makar onom satiričnom. Emil – satirični dadaist! Inače, ne postoji uhodano i formalno školovanje za kantautora, barem ne kod nas, a to je i dobro. Kad se nešto stavi u kalup, redovito se izgubi spontanost i iskrenost inspiracije, a rezultat je dosada uz ono: “Aha, ovo mi sliči na ovog ili onog ili na ovu ili onu pjesmu”.

Vidim da ste skromni u svojim odgovorima, ali ne možemo zanemariti Vaš glazbeni put?

– Gitaru kao instrument otkrio sam relativno kasno, ali kada sam je otkrio postala je moj stalni pratilac. Nastupao sam na večerima poezije i šansona od studentskih dana, skladao glazbu za amaterske kazališne predstave, objavio rani autorski rad na Omladinskom festivalu u Subotici 1977. te sudjelovao s vlastitom skladbom na Festivalu esperantskih šansona u Francuskoj 1978. godine. Kao skladatelj, aranžer i tekstopisac sudjelovao sam na dječjim festivalima u Zadru, a kao kantautor sam sudjelovao na festivalu Ritam Zadra s pjesmama “Zadre moj” (1993.) i “U snu” (1995.) kao i na Zadarskom festivalu zabavne glazbe s pjesmama “Ja sam Balkanac” (2010) i “Recesija” (2011.) Godinama sam svirao gitaru i klavijature u nekoliko vokalno-instrumentalnih sastava kao što su bili zadarski Albatros, Orion, Grupa Sunce i drugi. Kao nastavnik u Osnovnoj školi Petar Preradović vodio sam zbor stranih pjesama pod nazivom “Emil i detektivi”, a kasnije, na zadarskom Sveučilištu, vodio sam bendove studenata engleskog i francuskog jezika. Svojom pjesmom “Hrvatska može bolje” sudjelovao sam na prosvjednim skupovima za reformu školstva. Objavio sam dva kantautorska albuma: Lude krave (2001.) i Cvijeće (2019.) Možete ih naći na internetu, a na YouTube-u ima videa s mojih raznih nastupa kao i spotova za pjesme.

Život kao serijal

Profesor ste engleskog i francuskog jezika. Malo nam opišite i taj poziv, gdje ste radili, radite li još uvijek?

– U redu. To je duga tema na koju bi se dalo napisati drugi roman ili snimiti serijal, ali ćemo za ovu priliku priču skratiti. Nakon završene gimnazije u Šibeniku, iz mojih Vodica sam došao studirati engleski i francuski jezik u Zadar 1971. godine. Prva škola u kojoj sam radio kao nastavnik-putnik je bila u Raštanima Gornjim, zatim u Čistoj Maloj, pa na otoku Ugljanu u Preku, što je uključivalo putovanje u sva prelijepa mjesta na otoku. Iza toga me put za poslom vodi u OŠ Petra Preradovića u Zadru. U osnovnim školama sam uvijek predavao i engleski i francuski. Kad je trebala zamjena, predavao sam i glazbeni, domaćinstvo, pa vodio foto-klub, a u Petru sam vodio zbor stranih pjesama koji smo kasnije nazvali “Emil i detektivi” i s kojim se nastupalo po školskim priredbama i po gradskim događanjima. Snimili smo i službeni album za učenje engleskog uz pjesme za izdavača Školska knjiga. Danas mi je zanimljivo sresti đake kojima sam predavao, a vidim da su posijedili! Neke viđam češće, a neke vrlo rijetko ili nikad. Kad god se sretnemo i prepoznam ih, srdačno porazgovaramo. Ovom prilikom pozdravljam sve svoje bivše kolege kao i đake za koje se nadam da su zapamtili ponešto od onoga što sam ih učio. Ne samo engleski ili francuski, nego i ono drugo.

Nakon petnaest godina rada u osnovnim školama pozvan sam da se natječem na upražnjeno radno mjesto te sam 1992. prešao na Filozofski fakultet gdje sam bio lektor, a kasnije viši lektor za engleski. Na zadarskom Sveučilištu u slobodno vrijeme sam vodio bendove studenata engleskog i francuskog jezika pa smo nastupali na sveučilišnim prigodama ili u Zadru, a i drugdje. Posao lektora sam radio do umirovljenja 2015., a nakon toga sam nastavio svirati, raditi kao turistički vodič i prevoditelj. U prilikama kad govorimo o Sveučilištu, rado se sjećam svojih bivših studenata i kolega. A prije toga, još u doba moga studija, bio sam član studentskih amaterskih teatara gdje sam glumio i pisao songove za predstave, najpoznatija od kojih je bila Filodramska grupa na Talijanistici, teatra s kojim sam još dugo godina kasnije surađivao, uglavnom na glazbenom polju. Priča o tome bi mogla biti treći serijal. Moj život u Zadru je uvijek pun raznovrsnih sadržaja. Prevodilac sam, jer jezici su moj poziv, a glazba moje drugo ja. Možda na kraju nekog filma ili knjige ugledate moje ime.

Zašto ste na svom Facebook profilu naveli da ste diplomirani prolaznik Kalelargom?

– Mala šala. Od svega što radim, najbolje šetam Kalelargom.

Foto: Vesna Benić