Zadranka Marija Ivoš izučila je mnoge generacije: 'Ostala je hrabra, svoja, jedinstvena'

Inspiracija mi je život u kojem slikam pjesme i pišem slike bojama ljubavi, rekla nam je Marija Ivoš, zadarska pjesnikinja i slikarica koja je tijekom cijelog radnog vijeka kao vrstan prosvjetar generacijama učenika s ljubavlju usadila osjećaj za stvaralaštvo lijepe riječi i boja. Žana Bumber glumica HNK Zadar za Mariju Ivoš kaže kako joj je bila razrednica, ali i puno više od toga.

– Nije s nama dijelila samo učionicu već i svoju dušu, a duša joj je poetska. Tek sada, iz perspektive zrelih godina znam koliko smo bili privilegirani što nas je baš Marija vodila kroz čaroban svijet poezije i polako zaljubljivala u njega. I zato sam zahvalna kad god “moja razrednica”, jer će to Marija za mene zauvijek biti, objavi novu zbirku pjesama i kad me pozove da uz nju čitam pjesme. Tada opet mogu, kao kad sam bila djevojčica, odškrinuti ta čarobna vrata i proviriti u svijet emocija i fragmenata njezina života koje je tako vješto i toplo utkala u svoju poeziju. Mariji su boje uvijek bile njezine igračke i još jedan od načina na koji je izražavala svoju nutrinu, koja je duboka i beskrajna poput mora. I zato joj dugujem jedno veliko hvala što je s najljepšim bojama oslikala moje školske dane, izjavila je Žana Bumber.

Slikanje i pisanje

Marija Ivoš rođena je u Zagrebu 1946. godine, gimnaziju je završila 1965. a zatim i studij likovnih umjetnosti i hrvatskog jezika. Piše i slika, kako kaže, oduvijek. Objavljuje pjesme od osnovnoškolskih i gimnazijskih dana, pobjeđuje na literarnim natječajima u časopisima te objavljuje svoje pjesme u bezbroj zajedničkih pjesničkih zbirki. Do sada je izdala dvije zbirke pjesma i to 2016. godine “U pjesme protjerana” i 2022. godine dvojezičnu “U zagrljaju modrine -V objemu modrine”. U slikarskom svijetu iza nje je preko dvadeset samostalnih i petnaestak skupnih izložbi slika i tapiserija u zemlji i inozemstvu. Članica je HKD Zadar, u SKD “LIPA” Zadar umjetnička je voditeljica Likovne kolonije “MAJ/TURANJ” i literarne sekcije, a bila je i članica pjesničke udruge “Riječi iznad svega” koja se nažalost nedavno ugasila, ali zajedništvo i susreti pjesnika su se i dalje nastavili.

U razgovoru s Marijom saznali smo kako se čovjek rodi ili se ne rodi s talentom za pisanje i slikanje.

– Još u osnovnoj školi počela sam pisati i slikati. U Zadar sam došla kao dijete u četvrti razred osnovne škole, ali ja se moram prisjetiti svoje pokojne profesorice Mirjane Vajde koja mi je u petom razredu predavala Hrvatski jezik. Tada je izlazio učenički list Vedri dani. Mnogo godina kasnije ja sam bila jedna od urednikca lista i sjećam se broja u kojem je objavljena moja pjesma, to je bio trenutak koji se pamti i početak mog aktivnog pisanja. Taj pristup moje učiteljice utjecao je i na moj rad kao prosvjetara koja sam uvijek tako pristupala svojim učenicima. Pisanje mi je možda bio moj bijeg od stvarnog života jer sam rasla u jednoj vrlo običnoj obitelji, bila sam najmlađe dijete, imala dva starija brata, kretala se nekako uvijek u tom muškom društvu, a oni nisu bili baš romantični svi su oni s obje noge stajali na zemlji, a ja sam uvijek negdje lebdjela. Poslije sam išla na studij likovne umjetnosti,te dvije ljubavi su se uvijek lomile u meni, kazala nam je Marija i pojasnila kako je i u svojoj zbirci “U zagrljaju modrine – V objemu modrine” navela da je to najljepši spoj nje same koja slika pjesme i piše slike bojama ljubavi.

Ljepota riječi

Zadarska umjetnica Silvijana Dražović rekla je kako nije bila baš neki fan lirike, a onda je na čitanju Marijine zbirke otkrila svu ljepotu riječi “tog finog zlatoveza te prelijepe čipke, to bogatstvo koje nastaje u žilama na putu između mozga i srca”.

– Marija se s tom raskoši budi, s tom raskoši liježe. Njome se obraća prijateljima i sastavlja čestitke. Kolika samo mora biti ljubav za vlastito podrijetlo, vlastitu povijest kad svoju umjetničku strast u finom melangeu uroniš duboko u pjesništvo. Trebalo bi jedan fini mali trg posvetiti i imenovati po zadarskim pjesnicima i Mariju postaviti kao zdenac da rađa stihove i dijeli ih kao pitku vodu svima kad ožedne, izjavila je Silvijana Dražović

Marija Ivoš svoje učenike uvijek je gledala s ljubavlju i učila ih o ljubavi, a njezina bivša učenica Ivana Karamarko rado se prisjetila svoje Ivošice kako je naziva do današnjeg dana i otkrila nam neke zanimljive pojedinosti.

– Za mene je moja Ivošica bila najveća frajerica toga vremena, a to mi je i danas. Duhovita, zabavna i nasmijana. Bila je umjetnica, u svemu što je radila. Tada to nisam shvaćala, za mene je bila samo moja obožavana učiteljica kod koje sam mogla biti svoja, kod koje sam mogla plesati, glumiti – biti ja. Sve što je ona radila, radila je s tolikom ljubavlju, strašću i predanjem da smo i mi cure jednostavno sve to njeno zavoljele i samo je pratile u svemu. Bila je moja školska majka; puna razumijevanja za moje dječje, polupubertetske hirove. Bila je uvijek raspoložena, nasmijana, uvijek pozitivna i dobre volje. Mogu slobodno reći da je nikad, ali baš nikada nisam vidjela ljutu, niti kada smo plesali krive korake, niti kada smo gubili ritam, a niti kada sam na glavnom nastupu pred punim kazalištem zaboravila tekst. Neću joj ni zaboraviti kada me prvi put naljutila. Dala mi je “sporednu glavnu” ulogu u Maloj Čarobnici. Ja sam očajnički željela biti Mala Čarobnica, a postala sam ludi Ahiles. Bila sam razočarana i jasno joj to dala do znanja. Pozvala me i s beskrajnim strpljenjem i pokušala objasniti da je Ahiles isto glavna uloga, vrlo važna. Kroz probe sam shvatila da je Ahiles ustvari strašan lik i da je Mala Čarobnica dosadna. A ona je samo opet dokazala koliko je profesionalna i kako je točno znala podijeliti uloge, kazala je Ivana Karamarko.

Svijet boja

Što se tiče slikanja Marija je slikala još od školskih dana. U osnovnoj školi imala je profesoricu Anitu Tomjanović koja je svoje učenike pratila i kroz studij i bodrila sve one za koje su otkrili da imaju talente i gurali ih u svijet boje.

– U toj mojoj prosvjetnoj struci likovnjaka prosula sam toliko svojih ideja djeci da baš nisam imala vremena baviti se slikarstvom za sebe i svoju dušu, ali uvijek sam pronašla taj kutak gdje sam se sklonila pa čak i radila tapiserije i to jako velikih dimenzija i održala prvu izložbu u Zagrebu na Gornjem gradu. To je bilo stvarno nešto impresivno i veliko. Sjećam se bilo je i naporno, pred neku izložbu znala sam po cijelu noć raditi i ujutro u osam sati otići na posao i odrađivati ga cijeli dan. Imala sam sreću da me moja obitelj podržavala, osobito moj suprug koji je bio moj čovjek broj jedan, rekla je Marija sa sjetom i dodala kako je imala razne izložbe svojih radova van Hrvatske, ali nikada od svog slikanja i pisanja nije zarađivala.

Osim dvije samostalne zbirke Marija ima još veliki broj neobjavljenih pjesama, ali teško je pronaći nekog tko bi to mogao financirati. Za ove dvije tiskane zbirke zahvaljuje se Slovenskom kulturnom društvu “Lipa” Zadar i predsjednici Dariji Jusup za koju kaže da je u njezinom životu jedini čovjek koji je održao svoju riječ.

Marijina prijateljica Zorica Buljanović kazala nam je da je Mariju upoznala davno u Kalima kamo je često dolazila kod muževih roditelja te da ju je kao svestrana žena, majka, prosvjetiteljica privukla svojom otvorenošću, kreativnošću, društvenim i inim aktivnostima.

Pjesme u ostavštinu

– Uvijek je bila spremna pomoći, poduprijeti, organizirati druženja s prijateljima, učenicima, kolegama i kolegicama u prosvjeti gdje smo zajedno radile do umirovljenja i od tada smo još bliskije kroz zajedničke šetnje, u pjesnikovanju, likovnim radionicama gdje je Marija i voditeljica i mentorica, na zajedničkim putovanjima, izletima, obiteljskim okupljanjima. Uvijek nasmijana i vesela obožavana od svojih učenika koji je i sada grle i pozdravljaju kada se sretnu u gradu. Iako je prolazila kroz teška životna razdoblja ostala je hrabra i svoja, jedinstvena. Svoju snagu crpi kroz bezuvjetnu ljubav davanja i primanja svojih divnih unuka, rekla je Zorica Buljanović dok je profesorica Marija Obad kazala kako je Marija njezina gimnazijska, generacijska kolegica.

– Naš prvi susret do trajnog prijateljstva dogodio se u drugom razredu gimnazije. Maturirale smo 1965. i od tada do danas traje odnos koji se očituje kao povjerenje, uvažavanje, interes za ostvareno, podrška za razne životne izazove i konačno o godinama koje su donijele svoje. Marija je uvijek kroz temperament izražavala radost, vjeru u život i tom se izazovu predavala. To najbolje svjedoče njeni likovni i pjesnički izričaji. Nije se predavala usprkos svemu vjerujući da ima snage nadvladati ono što život nosi sam po sebi. Njeni uradci prezentiraju je kao osobu koja je u sve što je radila unijela dušu i tako ostavila trag u sredini u kojoj se profesionalno ostvarila, u gradu u kojem živi, a posebno među nama koji smo pobliže svjedočili njenom životnom hodu.

Marija Ivoš priznala je kako je bez stihova poput beskućnika, bezimena i osamljena i kako iza sebe ostavlja svoje pjesme, te kamenčiće koje je sakupila snovima da ih uzmemo i ostavimo negdje na dnu srca.

– Ja sam samo prolaznost u ovom svemiru dok lebdim iznad vlastitih snova, zaključila je Marija Ivoš.