"Za pravilan razvoj dijete treba više slobode, a manje ekrana"

Upis djece u prvi razred osnovne škole predstavlja značajan korak u njihovom obrazovnom i osobnom razvoju. Iako je zakonski određeno da se djeca upisuju u prvi razred kada navrše šest godina, postoje situacije u kojima i roditelji i stručnjaci smatraju da bi bilo korisno odgoditi taj proces za godinu dana. Odluka je to koja zahtijeva temeljitu procjenu i suradnju s različitim stručnjacima, a cilj je osigurati da svako dijete započne svoje školsko putovanje s potrebnom spremnošću i samopouzdanjem čime se postavljaju temelji za uspješan i sretan školski život.

Najprije, provjerili smo u županijskom Upravnom odjelu za obrazovanje, kulturu i šport za koliko je djece, tijekom proteklih pet godina, odgođen upis u prvi razred osnovne škole. Za školsku godinu 2024./2025. još nisu završeni postupci rješavanja odgoda upisa, za školsku godinu 2023./2024. upis je odgođen za 109 mališana, za školsku godinu 2022./2023. za 98, za školsku godinu 2021./2022. za 121 dijete, a za školsku godinu 2020./2021. za 88, dok je za školsku godinu 2019./2020. odgođen upis za njih 105.

Timske obrade

O najčešćim poteškoćama, uzrocima i načinima prevencije njihovog nastajanja, razgovarali smo sa psihoterapeutkinjom mr. sc. Polonom Bencun-Gumzej, dr. med. spec. škol. med., liječnicom, specijalisticom školske i sveučilišne medicine te psihoterapeutkinjom za djecu, obitelj i odrasle, koja započinje ističući kako navedene brojke nisu velike i pretjerano zabrinjavajuće te kako se s godinama mijenja svijest kako o odgodi upisa, tako i o individualiziranom školskom programu.

– Prije 15-ak godina, kada biste predložili individualizaciju, roditelji su se bunili, mislili su da je to stigma, svi su to odbijali, djeca su se sramila… No, s vremenom su shvatili da tu nema nikakve stigme, kao i da je potpuno normalno da nije svako dijete sa šest i pol godina zrelo kao što je dijete sa sedam i pol godina, posebno muška djeca. Ona, biološki, neurološki, imaju kašnjenje u razvoju, makar pola godine, ako ne i godinu, godinu i pol u toj dobi u odnosu na djevojčice. I kasnije, muški mozak završava razvoj tek s 25, a ženski s 20. Prema mom mišljenju, dečki bi trebali ići godinu dana kasnije u školu jer je jednostavno škola naporna za većinu dječaka. Sjedenje i mir, praćenje nastave 45 minuta nije nešto što im je prirodno, no to je već druga tema, govori dr. Bencun-Gumzej i ističe da nema više odgoda u odnosu na prije, no da je više svjesnosti o tome i da se puno ozbiljnije rade testovi.

Naime, provode se timske obrade pomoću kojih uočavaju koja bi djeca mogla imati teškoće u školi te koja bi mogla biti puno spremnija za godinu dana, a kod koje se to vjerojatno neće promijeniti. U drugom slučaju, odlučuje se da je bolje da dijete krene u školu te da se razvojni proces stimulira.

– Moramo jako dobro procijeniti je li odgoda dobra za dijete ili nije, zato radimo komisijski, uključen je psiholog, pedagog, liječnik, logoped, učiteljica… Svatko promatra dijete kroz prizmu svoje struke i zajednički donosimo odluku, cilj je da dijete započne ići u školu sa što boljim iskorištavanjem svojih kapaciteta, nije svako dijete isto, bitno je da prepoznamo kako njegove slabosti, tako i njegove jake strane, naglašava dr. Bencun-Gumzej.

Polona Bencun – Gumzej

Najčešće poteškoće

Najčešće poteškoće su govor, grafomotorika te emocionalna nespremnost za odvajanje od roditelja.

– Nerazvijen govor ukazuje na to da će dijete imati problema i s fonološkom obradom. Kako bi mogli naučiti čitati i pisati, mozak mora biti u stanju raščlaniti riječ na pojedina slova, mora biti u stanju prepoznati slogove, prepoznati početno slovo, dijete mora čuti početno slovo kao takvo, izdvojiti ga. Većina djece to može, mora biti sposobno čuti i raspoznati minimalno četiri-pet slova te ih spojiti u jednu riječ da bismo mogli reći da je dijete spremno. Druga stvar koja se provjerava je grafomotorika, dijete mora biti sposobno upravljati rukom, precrtavati, crtati po sjećanju lik čovjeka, detalje kao što su uši, trepavice, ruke. Riječ je o predvještinama za čitanje i pisanje. Osim toga, provjerava se emocionalni razvoj, dijete mora biti sposobno koncentrirati se, zadržati pažnju na sadržaju barem 15, 20 minuta. Mora biti sposobno odvojiti se od roditelja jer u školu ide na tri, četiri sata. Ako dijete plače i ne može se odvojiti od mame, boji se nepoznate sredine, to su emocionalni indikatori i treba vidjeti o čemu se radi, je li riječ o običnoj sramežljivosti ili dijete ima neki veći problem, objašnjava dr. Bencun-Gumzej, no dodaje da se ponekad dijete upisuje iako se uočava da će imati određene poteškoće.

Sve je više iznimno inteligentne djece, upozorava, koja već znaju čitati, pisati, brojeve, ali ne mogu mirno sjediti niti minutu.

– Takvo će dijete imati problema sa zadržavanjem pažnje, brzo će usvajati gradivo, no bit će problem u razredu. Takvo se dijete šalje na daljnje preglede, daju se upute roditeljima kako da rade na smirivanju ako je riječ o ADHD-u. Upisujemo ih uz opservaciju, uz pojačano praćenje i nadzor kako bismo mogli već tijekom prvog razreda reagirati, govori dr. Bencun-Gumzej.

Raznoliki uzroci

Uzroci navedenih poteškoća su raznoliki, predodređeni biološkom podlogom ili pak oblikovani suvremenim načinom života.

– Sve više djece, zahvaljujući medicini, preživljava perinatalno razdoblje i porod. Mozak djeteta najvećim se dijelom razvija po rođenju, do treće godine. Ako postoji neka porođajna trauma, krvarenje u mozgu ili nešto što neće utjecati na sposobnosti u konačnici, može se dogoditi drugačije premreženje mozga što može biti podloga za disleksiju, disgrafiju, za minimalne motoričke poteškoće, da rukopis bude nečitljiv, da ne može kontrolirati šaku i sl. Znamo da na to moramo paziti i da ta djeca mogu imati probleme s pisanjem, čitanjem, pažnjom, motorikom i sl., nabraja dr. Bencun-Gumzej i ističe da su najveći uzrok poteškoća u zadnje vrijeme – ekranizmi, odnosno izloženost djece digitalnim sadržajima koji traju po najviše pet, deset sekundi.

– Da bi se stvorila sinapsa, da bi se mozak razvijao, djetetu treba odnos i motorika, nešto puno sporije od onoga što nude ekrani. Vrlo često roditelji u žurbi umire dijete nuđenjem igrice, crtića… Posljedica toga je dijete koje pri upisu u školu puno bolje govori engleski nego hrvatski, ili dijete koje govori hrvatski kao da je Englez, to je simptomatično, postavlja se pitanje koliko je to dijete moralo biti izloženo sadržajima koji mu nisu primjereni, upozorava dr. Bencun-Gumzej i naglašava da je to nešto što mijenja generacije.

Neka djetetu bude dosadno

Osim toga, sve je manje djece vani, u parku, koja trče, koja se penju i igraju.

– Sve je u strahu i pod nadzorom i zbog toga djeca gube jako puno prilika i za emocionalno i motoričko učenje, razvoj mozga povezan je s iskustvom. Dakle, što je više padova, razbijenih koljena, svađa s vršnjacima, braćom i sestrama, mozak je bolje pripremljen na život u konačnici, ističe dr. Bencun-Gumzej te dodaje kako roditelji, premda mogu jako puno utjecati, nisu »direktni krivci«.

– Takva tvrdnja roditeljima izaziva još veću blokadu, pa su pod pritiskom da moraju svaki dan sjediti s djecom dva sata u parku, a ne raditi nešto drugo što im je nužno. Ne govorimo o tome da treba biti »rob pravila«, no ističemo da dijete treba imati više slobode, a manje ekrana. Neka djetetu bude dosadno, iz dosade će se roditi neka ideja, dosada je prostor kreacije. Roditelji imaju ideju da djeci moraju popuniti vrijeme i da moraju imati sretno i ispunjeno djetinjstvo, ali to su gluposti, dijete treba djetinjstvo u kojem je roditelj prisutan i u kojem ima slobodu izražavanja misli, emocija, ima slobodu padati, učiti, pogriješiti, biti dio zajednice i više od toga dijete ne treba, zaključuje dr. Bencun-Gumzej.