Vlatka Vučić-Marasović sa suprugom Zoranom u avanturi života! 'Najgori su gotovo...'

Pet dana, više od stotinu kilometara Velebita i ruksak težak 14 kilograma. Šator, kamen, sunce, žuljevi, umor, smijeh i suze, ali prije svega velika želja da ovoga puta stignu do kraja. Glasnogovornica Zadarske županije Vlatka Vučić-Marasović i njezin suprug Zoran završili su HIGHLANDER Velebit 5DAY – Hercules, najzahtjevniju dionicu poznate planinarske avanture koja je upravo na Velebitu prije deset godina započela svoj put prema svijetu.

VIROZA I ŽULJEVI

Bio je to njihov treći Highlander, ali prvi završeni na punoj ruti dugoj oko 110 kilometara. Nakon prošlogodišnjeg odustajanja cilj u Selinama ovoga je puta imao posebno značenje. Pet dana provedenih na planini pretvorilo se tako u priču o upornosti, ljudima koji od potpunih stranaca postaju tim i spoznaji koliko je čovjeku zapravo malo potrebno da bi bio sretan.

– Highlander je postao naša zajednička priča, baš kao i sva dosadašnja planinarenja. Prvi put prošli smo 55 kilometara, a nakon toga rodila se želja za onih velikih, službenih sto, odnosno u stvarnosti oko 110 kilometara. Prošle smo godine krenuli na Hercules, ali meni je već prvoga dana pozlilo, a istodobno nam je stigla vijest da je naša Arya, naš pas, ozlijeđena u prometnoj nesreći. Morali smo se vratiti. Zato sam ove godine silno željela završiti ono što smo započeli. Nisam imala potrebu bilo što dokazivati drugima, bio je to dug prema samoj sebi – vratiti se i pokušati ponovno, govori Vlatka, samo dan nakon povratka s puta.

Ni drugi pokušaj nije započeo bez teškoća. Na Velebit je stigla s laganom virozom, bolovima u prsima pri kašljanju i potpuno izgubljenim glasom. Bio je to daleko od idealnog početka kada je već prvoga dana trebalo prijeći 35 kilometara Premužićeve staze, najvećim dijelom položene preko neumoljiva velebitskog kamena.

– Nakon prve noći na Skorpovcu probudila sam se bez tih muka. Kao da je Velebit rekao: dobro, virozu ćemo riješiti, ali da ti slučajno ne bude prelagano – evo ti žuljevi. Upravo sam drugoga dana, koji je kilometarski bio najkraći, od Skorpovca do Baških Oštarija, dobila najviše žuljeva. Sunce je pržilo, a kamenje Premužićeve staze napravilo je svoje. Vrlo brzo naučiš da tablete, flasteri i zavoji mogu postati traženija roba od svega ostaloga, kaže naša sugovornica.

Ipak, upravo su teškoće pokazale ono što Highlander, osim planine i prijeđenih kilometara, zapravo jest. Njihova ekipa počela se stvarati još prije prvoga koraka, u autobusu prema Senju i Svetom Jurju. Ondje su Vlatka i Zoran upoznali Marijanu i Velimira te Zrinku i Elvira, podrijetlom iz Bosne, koji žive u Nizozemskoj. Krenuli su zajedno i ostali zajedno svih pet dana.

Ljudi koje su slučajno upoznali u autobusu vrlo su brzo prestali biti stranci. Velimir je Vlatki previjao žuljeve, dijelili su hranu, vodu, lijekove i posljednje čokoladice, a kada više nije pomagalo ništa drugo, bila je dovoljna rečenica: »Ajde, možemo mi to.«

– To je Highlander. Tamo kukaš pred čovjekom kojega si upoznao jučer kao da ga poznaješ dvadeset godina. Nema glume. Svi smo znojni, prašnjavi, umorni i nažuljani, svakoga nešto boli. Koliko kukaš, toliko se i smiješ. Nekada ti nekoga spašavaš podrškom, a nekada netko spašava tebe. Highlander nije samo hodanje, već ljudi i energija. Upoznaš mnoštvo vedrih, pozitivnih i, rekla bih, pozitivno ludih ljudi. Zajedništvo koje nastane na planini teško se može usporediti s bilo čim, ističe Vlatka.

Na pitanje je li u takvom pothvatu teže pobijediti tijelo ili vlastite misli, odgovara da to ovisi o trenutku. U jednom trenutku, kako ističe, čovjek je uvjeren da mu ide izvrsno, a već pola sata poslije ljut je, iscrpljen i spreman odustati. Na usponima ponestaje daha, dok se na spustovima svaki kamen osjeća na bolnim stopalima.

Vlatki su pomagali molitva i meditacija, ali i podrška supruga i ljudi koji su hodali uz nju. Najvažnije je, kaže, ne misliti na cijeli put. Umjesto preostalih 15 kilometara, pred sebe bi postavila mnogo manji cilj – stići do iduće pauze, pojesti čokoladicu, izuti gojzerice i potom nastaviti.

– Ne moraš uvijek imati snage za cijeli put. Dovoljno je imati snage za sljedeći korak, sažima iskustvo petodnevnog hoda.

Svakodnevica na Velebitu bila je jednostavna. Ustajanje u zoru, kava i doručak na travi ili kamenu, pakiranje šatora i ponovno stavljanje teškog ruksaka na leđa. Nakon nekoliko dana, prisjeća se, više nisu znali ni koji je dan ni koliko je sati. Jedino je bilo važno stići u sljedeći logor prije mraka.

PLANINA DAJE

Nema ondje uobičajenih higijenskih uvjeta ni komfora svakodnevice, ali to vrlo brzo prestaje biti važno. Kava popijena na travi postaje najbolja na svijetu, livada se pretvara u luksuzno odmaralište, šator u hotel s pet zvjezdica, a izuvanje gojzerica na pauzi u pravi wellness. Susret s izvorom ili bunarom doživljava se gotovo poput dobitka na lutriji.

– Tada doista shvatiš koliko ti malo treba, kaže Vlatka.

Organizatori su sudionicima na Zavižanu osigurali hranu za prva dva dana, dok su na Baškim Oštarijama obnovili zalihe i dobili topli obrok. Nakon cjelodnevnog hodanja, kaže, kuhano jelo postaje vrhunska gastronomija. Na Velikom Rujnu ponovno su ih čekali obrok i hrana za završni dan, a u kampovima su mogli nadopuniti zalihe vode.

Dolaskom u logor dan ipak nije završavao. Organizirani su glazbeni programi, druženja, joga, masaže, radionice i zvučne kupke. Koliko god bili umorni, sudionici su uvijek pronalazili još malo energije za razgovor i smijeh.

Iako na planini čovjek nerijetko ima osjećaj da je ostao sam s Velebitom, sudionike su cijelim putem pratile kontrolne točke, volonteri, medicinska podrška i članovi Hrvatske gorske službe spašavanja. Iza posljednjih hodača išle su takozvane »metle«, koje su nadzirale trasu.

– Planina traži odgovornost i svatko mora voditi računa o sebi, ali mnogo znači znati da nisi prepušten samome sebi. Moram spomenuti cijelu ekipu HIGHLANDER-a, od Šime i Ivane do svih volontera. Osmijeh, podrška, pitanje treba li ti nešto ili riječ ohrabrenja dolaze upravo onda kada ti na licu vjerojatno jasno piše da ti je dosta i Velebita, i Highlandera, i vlastitih gojzerica. Ti ljudi cijeloj priči daju dušu, govori Vlatka.

Velebit je tijekom pet dana pokazivao sva svoja lica. Bio je surov, težak i istodobno veličanstven. Kada bi se činilo da će ih užareni kamen potpuno iscrpiti, pojavio bi se dubok hlad. Kada su ostajali bez vode, dočekao bi ih izvor ili bunar, a u trenucima kada bi umor prevladao, bilo je dovoljno podignuti pogled prema krajoliku da se barem nakratko zaboravi bol.

– Velebit ti vrlo brzo pokaže koliko si malen. Uzme ti mnogo, ali ti isto tako mnogo i daje. Najgori su gotovo uvijek posljednji kilometri. Kada ti u svakodnevnom životu netko kaže da imaš još tri ili četiri kilometra, pomisliš da je to blizu. Na Velebitu, nakon cijeloga dana hoda, to je jako daleko, opisuje.

Četvrti dan i dolazak na Veliko Rujno za Vlatku su imali posebno značenje. Jedna od njezinih najvećih želja bila je stići do crkvice Majke Božje i ondje se pomoliti. Premda je službena kilometraža bila manja, toga su dana prošli oko 21 kilometar. Nakon ranog ustajanja i doručka na travi krenuli su s već dobro ranjenim nogama. Spust s Panosa prema Tatekovoj kolibi činio se beskrajnim, a nakon punjenja zaliha vode nastavili su preko Stapine, ponovno pod jakim suncem i preko kamena.

Kada se pred njima napokon otvorilo Veliko Rujno, učinilo se da je cilj nadohvat ruke. No posljednja dionica nikako nije završavala. Za Zorana, koji potječe iz Marasovića, taj je dolazak također bio duboko emotivan. Pred ulazak na Rujno pustio je pjesmu »Ovo je naša krv«.

– Bila sam potpuno iscrpljena i u jednom trenutku više nisam mogla. Zoran me uhvatio za ruku i tako smo, držeći se, zajedno ušli na Rujno. Pjesma svira, pred nama je mjesto do kojega sam toliko željela stići, Zoran je uz mene i suze radosnice samo su krenule. Kao da je sve što je bilo iza nas u tome trenutku došlo na naplatu – prošlogodišnje odustajanje, početak s virozom, žuljevi, bol, umor, svi usponi i spustovi. Kada sam napokon stala pred crkvicu Majke Božje i pomolila se, za mene je jedan veliki cilj već bio ostvaren, prisjeća se.

Na Rujnu ju je dočekalo još jedno iznenađenje – prijateljica Mirna, od koje je prvi put i čula za Highlander i koja je već prošla istu avanturu. Mirna i njezin suprug vodili su ondje kontrolnu točku, a pobrinula se i da Vlatki nabavi stvari koje su joj zbog iznenadnih poteškoća tijekom puta hitno zatrebale.

– Njezin zagrljaj, trenutak kada ti netko skine težak ruksak s leđa i pruži hladno piće, tada vrijede milijun dolara. Takve stvari u svakodnevnom životu možda uzimamo zdravo za gotovo, ali na planini dobivaju potpuno novu vrijednost, kaže.

GOSPA, RAKIJA I MORE

Vlatka je na put krenula s tri velike motivacije. Prva je bila molitva pred crkvicom na Velikom Rujnu, a druga, uz smijeh priznaje, rakija kod Marija Ramića u Ramića dvorima.

– Rakiju inače uopće ne pijem, ali željela sam doći do Marija, popiti je i nazdraviti. Nakon svega što su noge dotad prošle, ta rakija, Mario i prava okrjepa bili su luksuz. Zapravo se cijeli Highlander može proći od jedne male motivacije do druge. Gospa na Rujnu, rakija s Marijom, sljedeći izvor vode, hlad, čokoladica na pauzi ili trenutak kada ćeš izuti gojzerice. Ne razmišljaš o sto kilometara, nego o sljedećoj maloj pobjedi, govori.

Posljednje jutro na Velikom Rujnu donijelo je pomiješane osjećaje. Dok su se budili uz konje i krave i kuhali kavu, postali su svjesni da je iza njih posljednja noć u šatoru. Radovali su se povratku vlastitom krevetu, ali osjećali i neobičnu tugu jer je završavalo nešto što im se nekoliko dana ranije činilo beskrajnim.

Premda su im kazali da ih čeka lagan dan, spust prema Planinarskom domu Paklenica za Vlatkina je stopala bio poput hodanja po žeravici. Nakon Ramića dvora spuštali su se Paklenicom, znajući da su nadomak završetka. Tek su putem postali svjesni da ih na parkiralištu ne čeka automobil, nego još nekoliko kilometara hoda do cilja na plaži u Selinama.

Tamo ju je čekala treća motivacija – baciti se u more. Prije toga trebalo je proći kroz cilj, pozdraviti ljude koji su stigli ranije i zazvoniti zvonom kojim sudionici označavaju završetak svoje pustolovine.

– Taj je trenutak teško opisati. Čuješ navijanje, vidiš svoju ekipu, počinju zagrljaji, a onda zazvoniš i znaš da je gotovo. Uspjela sam. Svih pet dana, više od stotinu kilometara, bol, sunce, kamen, žuljevi, šator, smijeh, kukanje i ljudi – sve ti prođe kroz glavu. Dobiješ posljednji pečat i malu značku koja potvrđuje da si postao HIGHLANDER. Možda je to samo značka, ali nakon svega što si prošao vrijedi strašno mnogo. A onda smo otišli ravno u more, govori.

SRCE SVJETSKE PRIČE

Ovogodišnje izdanje bilo je posebno i zbog desete obljetnice HIGHLANDER-a. Avantura je započela upravo na Velebitu 2017. godine s pedesetak sudionika, da bi tijekom deset godina prerasla u globalnu planinarsku zajednicu koja je kroz događaje u 20 zemalja na četiri kontinenta okupila više od 20 tisuća ljudi. Jubilarno izdanje na Velebitu privuklo je oko 600 sudionika iz Hrvatske i dvadesetak drugih zemalja.

Ruta Hercules vodila ih je od Zavižana, preko sjevernog Velebita, Premužićeve staze, Baških Oštarija, Ramina korita i Panosa, kroz Paklenicu sve do Jadranskog mora.

– Lijepo je znati da je upravo ovdje sve počelo i da je jedna hrvatska ideja postala svjetska priča. Velebit je i dalje njezino srce. Priča je velika i globalna, ali na planini još uvijek imaš osjećaj da je najvažniji čovjek koji hoda pokraj tebe, ističe Vlatka.

Od pet dana provedenih na Velebitu ostalo joj je mnogo više od podatka da je prehodala 110 kilometara. Bez signala, vijesti i svakodnevne buke život se sveo na nekoliko temeljnih pitanja: ima li dovoljno vode i hrane, gdje će spavati i može li napraviti još jedan korak. Povratak u svakodnevicu zato je donio i drukčiji pogled na probleme koji se inače čine velikima.

– Velebit te malo posloži. Shvatiš koliko ti malo treba: voda, nešto hrane, mjesto na kojem ćeš spavati, čokoladica kojoj se veseliš sljedećih pet kilometara, netko tko će ti previti žuljeve, prijateljica koja će te dočekati, zagrliti, skinuti ruksak s leđa i dati ti hladno piće. I suprug koji će te, kada više ne možeš, uhvatiti za ruku i zajedno s tobom napraviti posljednje korake do mjesta do kojega si toliko željela stići, govori.

Zato za nju tih 110 kilometara nije samo broj, kao što ni Highlander nije samo hodanje. S Velebita je ponijela ono što nije moglo stati ni na jedan popis opreme ni u ruksak težak 14 kilograma – ljude, prijateljstva, zajedništvo, smijeh svoje ekipe i osjećaj da se vratila i dovršila ono što godinu prije nije mogla.

Na cilju su ostali posljednji pečat, značka, zvuk zvona, zagrljaji, suze i more, a iznad svega jedna jednostavna misao koja je u sebi sadržavala svih 110 kilometara Velebita:

– Uspjela sam. Ma, neopisivo.

VIŠEDNEVNI IZAZOV

HIGHLANDER Velebit 5DAY – Hercules najzahtjevniji je format međunarodne planinarske avanture HIGHLANDER, koja je upravo na Velebitu započela 2017. godine. Ono što je tada bilo okupljanje pedesetak zaljubljenika u planinu tijekom deset godina preraslo je u globalnu zajednicu s događajima u 20 zemalja na četiri kontinenta i više od 20 tisuća sudionika.

Velebitski Hercules traje pet dana, a sudionici prelaze oko 110 kilometara jedne od najzahtjevnijih i najljepših hrvatskih planinskih ruta. Ovogodišnja trasa vodila je od Zavižana, preko sjevernog Velebita, Premužićeve staze i Baških Oštarija, zatim kroz Ramino korito i preko Panosa, sve do Velikog Rujna, Nacionalnog parka Paklenica i završnice na Jadranskom moru u Selinama.

Za razliku od klasičnih planinarskih izleta, HIGHLANDER je višednevni izazov u kojem sudionici najveći dio opreme nose sa sobom. Šator, vreća za spavanje, odjeća, osobne stvari, dio hrane i voda pretvaraju ruksak u teret koji nerijetko premašuje deset kilograma. Organizatori na pojedinim kontrolnim točkama osiguravaju nadopunu hrane i vode, tople obroke te medicinsku i logističku podršku, dok trasu prate volonteri i pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja.

HIGHLANDER pritom nije utrka niti se pobjednik bira prema vremenu dolaska na cilj. Naglasak je na izdržljivosti, samostalnosti, boravku u prirodi i zajedništvu među sudionicima. Pet dana na Velebitu znači rano ustajanje, višesatno hodanje, spavanje u šatoru i suočavanje sa suncem, kamenom, umorom i žuljevima, ali i iskustvo zbog kojega se mnogi ponovno vraćaju.

Jubilarno izdanje na Velebitu okupilo je oko 600 sudionika iz Hrvatske i dvadesetak drugih zemalja. Završetak rute označava se prolaskom kroz cilj i zvonom, nakon čega sudionici dobivaju završni pečat i značku HIGHLANDER-a – mali simbol pet dana i više od stotinu prijeđenih kilometara.