Utvrda Forte oživjela kroz šetnju i priče iz prošlosti

U sklopu međunarodne kulturno-turističke inicijative »Noć tvrđava«, koju zajednički organiziraju Grad Zadar i Turistička zajednica Grada Zadra s ciljem promocije i valorizacije fortifikacijske baštine, ove je godine naglasak stavljen na održivi razvoj pod sloganom »Night of Fortresses Goes Green«. Program manifestacije odvija se tijekom cijelog dana, počevši od jutarnjih sati na utvrdi Forte. Tamo je Zrinka Brkan Klarin, djelatnica Upravnog odjela za kulturu i šport Grada Zadra i članica Udruge turističkih vodiča Zadar »Donat« održala tematsku vođenu šetnju pod nazivom »Povijest utvrde Forte« u kojoj je smješten Perivoj Vladimira Nazora.

Pallavicino u Zadru

Okupljene je uvela u povijest Zadra tijekom 16. stoljeća, razdoblja kada je započela izgradnja renesansnih zidina. Naime, objasnila je kako je cijelu utvrdu Forte izgradio general Sforza Pallavicino u svega tri i pol godine, dok je, za usporedbu, gradski plašt bedema građen više od 30 godina.

– Uspio je u tako rekordnom vremenu izgraditi utvrdu Forte jer su svi građani bili prisiljeni sudjelovati u gradnji. Na tom prostoru tada se nalazila zadarska Varoš sv. Martina, a sve kuće, uključujući četiri crkve, morali su sami porušiti kako bi omogućili gradnju utvrde. Zatim su premješteni u jedan dio unutar zidina, točnije u južni dio zvani Babe, koji je bio rjeđe naseljen, započela je Brkan Klarin, te nakon toga okupljenima pred samim ulazom u utvrdu ukazala na grb s desne strane pri dnu.

Riječ je o grbu Sforza Pallavicinija koji prikazuje u reljefnom medaljonu mitološku hidru sa sedam zmijskih glava, kokošjim kandžama, zmajskim krilima te škorpionskim repom, dok ispod tog prikaza stoji natpis na latinskom koji znači »Pod svaku cijenu«.

–​ Pallavicino dolazi u Zadar 1550-ih, a gradnja utvrde Forte trajala je od 1567. do 1570. godine. U samo tri godine, rekordnom brzinom, izgrađena je utvrda koja se prostire na šest hektara prostora. Iskorištene su tone zemlje i kamena, istaknula je Brkan Klarin te dodala kako najviše informacija o njemu dolazi iz djela njegova suvremenika, književnika Jurja Barakovića koji ga u svojoj »Vili Slovinki« opisuje kao bahatog čovjeka, koji gradom hoda s dva čuvara ispred i dva iza sebe, dok svi nose već zastarjele helebarde.

Inventivnost gradnje

Brkan Klarin se osvrnula i na inventivnost gradnje, posebice na bastione koji stvaraju oblik kliješta ispred ulaza, čime je omogućeno da neprijatelj bude napadan s dvije strane ako uspije doći do ulaza.

– Ta kliješta koja bastioni stvaraju zapravo su jedan od prvih takvih primjera u arhitekturi. Upravo zbog toga je utvrda Forte, uz bedeme, uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Osim ulaza, druga točka stajanja bila je cisterna nasuprot srednje škole, a Brkan Klarin ukazala je na zanimljivost kako se od bunara, na kojem je reljefni prikaz mletačkog lava, teren spušta na sve četiri strane, gdje se na svakoj ploči nalazi rupa za kišnicu.

– Cisterna je napravljena nešto nakon izgradnje utvrde, u 17. stoljeću, i bila je namijenjena vojsci, a ne građanima. Međutim, postoji Pet bunara, odnosno cisterne koje su bile namijenjene za građane, budući da je grad u tom razdoblju bio zatvoren. Također, Tri bunara nalaze se i u Kampo Kaštelo, pojasnila je ova povjesničarka umjetnosti. Uz to, istaknula je kako je najbolji mogući način spašavanja baštine vratiti joj njezinu izvornu funkciju te je naglasila kako bi, s obzirom na izazovna vremena u kojima živimo, bilo dobro obnoviti ovu cisternu i vratiti joj upravo njezinu izvornu funkciju.

Nadalje, družina se uputila i prema zapadnom kutu utvrde Forte, a voditeljica Brkan Klarin objasnila je kako su se u lučici Foša, na mjestu ribljeg restorana u 17. stoljeću izgrađena Srednja vrata koja su vodila do Kopnenih vrata. Dok su još jedna vrata na prilazu gradu, uz južnu stranu utvrde Forte, Porta Erizzo, izgrađena u 18. stoljeću. Između ostalog, istaknula je kako u to vrijeme nije postojala cesta već samo plitki jarak ispunjen vodom, koji nije služio u plovne svrhe, već u svrhu obrane. Do Kopnenih vrata se, kako pojašnjava, pristupalo drvenim mostom, koji je bilo lako zapaliti u slučaju napada, dok je u 19. stoljeću taj drveni most zamijenjen kamenim mostom s metalnom ogradom, koja je i dan danas na istom mjestu.

Autor: Đurđa Baljak