U Gradskoj knjižnici Zadar održan susret s francuskom pjesnikinjom

U sklopu Mjeseca Frankofonije, Odjel za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru u suradnji s Wallonie-Bruxelles International, Francuskim institutom u Hrvatskoj, Društvom hrvatskih književnih prevodilaca te Gradskom knjižnicom u Zadru organizirao je susret s francuskom pjesnikinjom Annom Ayanoglu, koja živi i radi u Bruxellesu.

Susret je vodila profesorica i književna prevoditeljica Vanda Mikšić, dok je konsekutivni prijevod osigurala profesorica i književna prevoditeljica Marija Spajić.

Anna Ayanoglu u Hrvatskoj boravi na autorskoj rezidenciji DHKP – a od 14. do 28. ožujka. Osim zadarskog susreta s pjesnikinjom koja je dosad objavila dvije zbirke u izdanju prestižne francuske izdavačke kuće Gallimard, predviđen je i niz susreta u Zagrebu, a gostovat će i na Goranovom proljeću, višednevnoj pjesničkoj manifestaciji koja počinje 20. ožujka u Zagrebu.

Vanda Mikšić je istaknula kako je spisateljica u Hrvatskoj na dvotjednoj spisateljskoj rezidenciji, u sklopu koje će gostovati na mnogim književnim druženjima.

– Imali smo priliku uživati u Anninim pjesmama na hrvatskom jeziku, zahvaljujući našoj pročelnici i njenom vrijednom studentu. Iza Anne je živopisna karijera, ne samo kao pjesnikinje, već i kao nastavnice francuskog jezika. Objavila je dvije zbirke pjesama 2019. i 2021. godine. Za svoje je stvaralaštvo već pokupila vrijedne književne nagrade, kazala je Mikšić i Ayanoglu upitala o njenim književnim počecima.

– Pisati sam počela u ranim 20 godinama, pomalo slučajno, kada sam se prijavila na sveučilišnu radionicu pisanja poezije. Otprilike sam u isto vrijeme iz čitalačkog aspekta otkrila irsku poeziju, koja me još uvijek hrani i inspirira.

Kad sam imala 24 godine, napisala sam prvu zbirku koja nije bila dobra, i hvala Bogu nije bila nigdje objavljena. Nastavila sam časopisima i izdavačima slati svoje radove i tako rasti kao umjetnica, pojasnila je Ayanoglu, dodavši kako joj je melankolična profesorica ruskog kazala kako se treba živjeti prije nego što se počne pisati.

– Putovala sam diljem svijeta, tako da sam prvo otputovala u Bruxelles. Tamo sam predavala francuski Flamancima. Shvatila sam da kroz profesorsko zanimanje mogu daleko stići. Vilnius, o kojem sam pisala u zbirci “Niti putovanja” očarao me i postao inspiracijom mnogih mojih radova, pojasnila je Ayanoglu.

– Na početku putovanja sam mislila da baltičke zemlje imaju mnogo sličnosti s Rusijom, pošto su bile dijelom SSSR – a, no grdo sam se prevarila i sada se sramim svojeg neznanja. Nakon Litve otišla sam u Estoniju, dodala je Ayanoglu.

Ljeta je autorica provodila u Rusiji, te je imala priliku iz prve ruke upoznati se s kulturološkim razlikama između Rusije i baltičkih zemalja, što je oblikovalo njene stihove. Pošto je kao nastavnica francuskog jezika za strance radila u zemljama čije jezike nije govorila, Ayanoglu je kazala kako je za nju to bilo obogaćujuće iskustvo, jer ju je primoralo da razmišlja o svom vlastitom jeziku.

– Bila je to prilika da upoznam ljude potpuno različite od mene. Predavala sam diplomatima i izbjeglicama, prisjetila se Ayanoglu, kazavši kako je dvije godine provela u Estoniji.

– Oni su narod koji skriva svoje emocije, za razliku od Sirijaca i Iračana, koji nose srce na rukavu, sjetila se Ayanoglu, ističući kako je njezino baltičko iskustvo uvelike oblikovalo njezinu prvu zbirku poezije.

– Roman ima tri dijela, po jedan za svaku godinu koju sam provela na Baltiku, dodala je Ayanoglu.