Tomislav Čerina nedavno nas je napustio, a Zadrani o njemu imaju samo probrane riječi hvale

Prvi slikar Bukovice, Tomislav Čerina napustio nas je početkom mjeseca nakon duge i teške bolesti u 74. godini života. Jedno od najpoznatijih i cjenjenijih imena zadarske likovne scene svojim je djelima, ali i živopisnim i nezaboravnim karakterom kritiku i prijatelje osvajao još od slikarskih početaka za vremena studija u ranim sedamdesetim godinama. U svojem se desetljećima dugom umjetničkom radu vezao uz motive krajolika u tehnikama akvarela, pastela i ulja na platnu, a poseban je dar imao za krajobrazne motive.

Ljepota egzistencijalne stvarnosti

O njegovu su nam životu i umjetničkom stvaralaštvu probrane riječi kazali Marko Vučetić, koji je odmah po saznaju ove tužne vijesti kazao kako vijest o smrti Tome Čerine nije samo vijest o smrti jednog vrsnog slikara.

– Svi ljudi umiru, biti čovjek znači biti smrtan. No ne umire sa svakim čovjekom i grad, a s Tominom smrću umro je Zadar kakav smo do tada znali. Zadrani su oni s čijom smrću, u metaforičkom smislu, umire i ovaj grad. To je bio Tomin i naš Zadar. Takvog Zadra više nema, on je umro. Umrla je Varoš, umrla je Doma u kojoj smo se susretali, razgovarali, dogovarali i razumijevali. Nikada nismo bili isti, uniformirani, jer da jesmo, ne bismo se razumijevali nego bismo se međusobno pokoravali. Kada bih Tomi trebao pridjenuti jedan pojam koji ga, po mom sudu, najbolje opisuje, to je, izvan svake sumnje, sljedeći pojam – briga. Ako se itko za druge brinuo, uvažavajući svačiju posebnost, to je bio Tome. Imao je umijeće da čovjeku nenametljivo priđe i da ga izvuče iz svijeta sjena, a u tom svijetu se lako potone. Ljepota kojom se kao umjetnik bavio, nije bila samo estetska kategorija, nego, prije svega, egzistencijalna stvarnost, napisao je tada na svom Facebook profilu Vučetić i dodao kako je život s njime postajao ljepši, on se brinuo o tome da život onih koji su s njime došli u susret uistinu bude ljepši. I bio je ljepši. Zbog toga su s Tominom smrću umrli Zadar, Varoš i Doma, zbog toga njegovu smrt doživljavamo kao duboku nepravdu – jednostavno nije pravedno da netko takav umre. No kako je ljepota o kojoj je skrbio egzistencijalne naravi, iz nje će opet nastati Zadar, Varoš i Doma. To će biti Zadar, Varoš i Doma koji pamte traumu nepravedne smrti Tome Čerine.

Za nas je još kazao i kako je Čerina bio čovjek poništavanja svih razlika koje površne ljude trajno drže na distanci.

– Nije ga zanimao uspjeh, nije žudio za priznanjima, nije se nadmetao, nije drugima podmetao noge. Rušio je granice godina i vremena, u relacije nije ulazio s razine životne dobi, nego s dubokom sviješću da prijatelji imaju isti početak, da su rođeni istovremeno, onda kada je i rođeno njihovo prijateljstvo. Tome i ja smo, kao prijatelji, bili jednako stari, iako bi nas, da vjerujemo u činjenice biološki uvjetovane humanosti, a one su relevantne za zarobljenike Dunning – Krugerovog efekta, razdvajao generacijski jaz od gotovo 30 godina, kazao nam je, naglasivši kako njihova humanost nije bila konzervirana, hermetizirana i izvanrelacijska.

Nebesa su sada humanija

– Takav nije bio samo prema meni, takav je bio prema svima. Takva je bila i njegova umjetnost, nije mu služila da njega uzdiže, bila je posve prijateljska – povezivala je svijet ideja, svijet vrijednosti, svijet ljepote te, konačno, ono najbitnije, bila je u funkciji brige. Briga je temeljni pojam Tomine egzistencije, on se uistinu brinuo, nenametljivo, a kontinuirano. Bio je stalno prisutan, živio je za Ljubicu, prijatelje, ali i Malenu. Malo je poznato da je bio iznimno religiozan. Njegova religioznost bila je brižna i nenametljiva. Bog ga nije poticao da nasrne na druge, on mu nije bio instrument pokoravanja sugovornika, ali se Boga u razgovoru nikada nije ni odrekao. To je bio baš njegov Bog. Na sahrani sam rekao da su Tominom smrću nebesa dobila na ljudskosti – jesu, nebesa su ovom nepravednom smrću postala humanija, toplija, brižnija. Sve one uosobljene kvalitete koje je Tome nosio u sebi, s njegovom smrću izgubile su rastući ovosvjetski dinamizam, one su sada pretvorene u sjećanja, nostalgiju i tugu, poručio je Vučetić, rekavši kako su sve te ljudske kvalitete sada, zahvaljujući snazi Tomine vjere, trajno obogatile nebesa.

– Kada mislim vječnost, neovisno o tome kakav egzistencijalni stav prema vječnosti zauzimam, ta vječnost je, nakon Tomine smrti, humanija, toplija, brižnija i prihvatljivija. Bog i njegov čovjek, a ovo je obilježavalo Tominu dosmrtnu antropologiju, trajno su združeni u posmrtnoj eshatologiji. Sada, izvan same mogućnosti mišljenja vremena, imamo čovjeka Tomu i njegovog Boga, zaključio je Vučetić.

Tomislav Čerina svoje je slikarske početke još u vrijeme studija u ranim sedamdesetim godinama, vezao uz motive krajolika u tehnikama akvarela, pastela i ulja na platnu. Poseban nerv za krajobrazne motive iskazivao je naglašavanjem atmosferičnosti, transparencije (posebno u akvarelu i gvašu), i lazura kod kojih je “vodeni medij” rastvarao prizor do kolorističkih akcenata i žarišnih punktova postvarenih bojom, bez crtanja, detaljiziranja, naknadnih ispravki i dorada.

– Ti su počeci, bez prethodnika i vidljivih uzora, pritom uvijek više bili zagledani u doživljaj motiva po sebi negoli u povijest slikarstva i isticanje srodstva s nekom od dionica moderenističke tradicije ili autorstva. Osamdesete su najplodnije slikarovo razdoblje kako po brojnosti radova tako i po izlagačkoj aktivnosti. U tom je razdoblju došlo do zaokreta od motiva vezanih uz krajolike i impresiju prirodom, prema apstrakciji, materičnoj i znakovno – simboličkoj, napisao je uoči njegove “Retrospektive” 2022. godine Vinko Srhoj, dodavši kako apstraktna dionica slikarskog puta Tomislava Čerine završava s početkom Domovinskog rata.

Nezaobilazni dio Zadra

– Nakon toga gotovo nevjerojatan muk, odustajanje od slikanja kroz gotovo dvadesetegodišnje razdoblje, i novi početak u novom tisućljeću. Slikar je prispio “na žalo” djetinjstva, dakako opet u ishodišnu arkadiju Bukovice i Ravnih kotara, ali je očvrsnuo zajedno s krajolikom. Nema više ni znakovite literarizacije naslovnih tema iz vremena apstrakcije, nego vlada tek jedan zajednički poopćeni naziv – Krajolik, mada se nerijetko prepoznaju konkretni motivi zadarskog zaleđa, napisao je tada Srhoj.

Kustosi i vodstvo Galerije umjetnina Narodnog muzeja u Zadru u sjećanje na slikara Tomislava Čerinu kazali su nam kako je Čerina jedan od najistaknutijih autora, koji je dugi niz godina prisutan samostalnim i skupnim izložbama i u autorskim selekcijama Galerije umjetnina, koja dio njegovih djela čuva u u muzejskom fundusu i u dokumentima izložbi. Njegova je prisutnost u likovnom životu Zadra nezaobilazna za cjelovitu sliku zadarske likovnosti druge polovice prošloga i ovoga stoljeća, i kao takva upisana u slikarsku memoriju Grada kao trajni biljeg onoga najboljeg što je sredina dala u slikarskom mediju.

– U svojim studentskim banjalučkim počecima i salonima mladog stvaralaštva u 70-im i 80-im godinama, Čerina je skrenuo pozornost publike i kritike kao slikar “vodenog medija”, akvarela, tempera, pastela s motivima krajolika, pretežito i pomalo neočekivano za primorca onoga kamenog zaleđa svojih Ravnih kotara i Bukovice. More je bilo tek daleka jeka, negdje tamo iza kamenog masiva, podrazumijevano ali najčešće nevidljivo. Jer, na pitanje novinara nije mogao biti jasniji: “toliko godina živim na moru, ali ga jednostavno ne osjećam, pa ga ni ne slikam, za razliku od kamena, to je moj element, u njemu vidim gibanje i pokret.”, započeli su svoje sjećanje stručnjaci Galerije umjetnina, poručivši kako se već tada, dok figurativni model krajobraza prevladava na njegovim slikama, na tom putu zadarskim zaleđem ne srećete ni čovjeka ni životinju, kao da bi ga njihova prisutnost skrenula s puta prema krajoliku koji je oduvijek tu i prije čovjeka i u scenariju opustjelih sela iz kojih je život nestao.

Bio je to nagovještaj njegovih punih apstrakcija koje su napuštale znane nam pejzaže i sve više skretale u materičnu apstraktnost. Odustajući od suhozida, stabala, vrtača, vode i zemlje benkovačkoga kraja, i naslovljavajući slike prema likovima iz književnih djela, Čerina će svoje slikarstvo, kako navod kritičar Vinko Srhoj “privezivati uz imena i navode koji su mu se urezali u pamćenje kao situacijske, ugođajne i metaforične, više negoli faktičke narative.”

Ni moderan ni tradicionalan, nego – autentičan

– Upravo je na tu potrebu da sliku nadograđuje literaturom, ukazao tih godina i Duško Kečkemet, otkrivajući u tim slikama težnju “romantičnom, čak literarnom simbolizmu.” A kada ga je novinarka zapitala otkud mu sve te reference prema literaturi, slikar je odgovorio da mu polazišta i jesu u drugim djelima, primjerice onim Faulknera ili Platonova, ona jesu dakle i literarna i filozofska i estetska, “iako nisam slikar koji će od svoje slike napraviti priču” i da “u stvari i slikam da bi što manje pričao o tome.” Nakon dugog odsustva s likovne scene od početka Domovinskog rata do izložbe u Muzeju Mimara i Galeriji umjetnina u Zadru 2012. godine, ponovno još jedan obrat i povratak krajoliku, prisjetili su se. Igor Zidić, razmišljajući što je Čerinu udaljilo od slikanja i izlaganja, od “vremena u kojemu se inženjer elektrotehnike bio prometnuo među vodeće slikare svoga naraštaja”, zaključio je možda najbliže istini, da nije toliko riječ o stvaralačkoj krizi, skepsi prema dotadašnjem radu, nego da su nestali, kako kaže Srhoj, oni “svjetovi zavičaja uz koje je oduvijek antejski vezan, njegovi Ravni kotari i Bukovica pretvoreni u prostore ratnog pustošenja.” Ili Zidićevim riječima “da se je uz jeku eksplozija, njegov dotadašnji likovni svijet jednostavno urušio.”

– Kritika je tom novo uskrslom krajoliku, tim širokim panoramama, pridjenula atribut epski, koji podsjeća na onaj stari Glihe ili Šimunovića, koji također izostavlja čovjeka, živo biće, kao prolazne, promjenjive, nepostojane varijable. Taj Čerinin krajolik po mišljenju Igora Zidića nije ni moderan ni tradicionalan, nego ono najvažnije – autentičan. Zidić naglašava i da je Čerina svakako slikar zavičaja, i da Bukovica do njega nije imala svoga slikara kao što je imala svoje pisce, te da svojim bukovičko – ravnokotarskim toposom ulazi u ono što prepoznajemo kao “ne samo najjači žanr hrvatskog modernog slikarstva nego i onaj esencijalno hrvatski – žanr naše identifikacijske samopotvrde.” Za Zidića “Čerina pripada toj moćnoj hrvatskoj vrsti kao jedan od novopridošlih. On unosi u nju svoj veristički, tradicijski štih, ali i neku sjetnu, nostalgijsku notu (boja, ton), srh simbolizma (ruine, čempresi), poetiku siromaštva (siva dominanta, krš).”, zaključili su kustosi Galerije umjetnina, dodavši kako je situirajući njegovo slikarstvo u jaku identitetsku maticu naše umjetnosti, Zidić rezimirao: “Od Medovića do Crnčića, od Vidovića do Ivekovića, od Becića do Jurkića, od Babića i Tartaglie do Šulentića i Joba, Motike, Šimunovića, Šohaja, Glihe, Kaštelančića, Dulčića i Murtića, uz nebrojene još vrsne pejzažiste, traje taj hrvatski žanrovski zavjet iz kojega se čita privrženost tlu i ovisnost o njemu. Nešto što se, u tome opsegu, ne odčitava ni u jednoj drugoj suvremenoj nacionalnoj kulturi.”