Snježana Köpruner u pismu Zadranima: 'Zamolila bih sve Zadrane da još jednom razmisle o budućnosti'

Snježana Köpruner, jedna od najuspješnijih poduzetnica ovog prostora, a s dugogodišnjom međunarodnom karijerom, u nedavnom posjetu svom rodnom gradu i bivšem postrojenju nekadašnje tvornice SAS odlučila je napisati jedno pismo Zadranima, koje objavljujemo u cijelosti.

– Treba li kompleks nekadašnjeg SAS-a i park s halama BAGAT-a, nekadašnje tvornice šivaćih strojeva Zadar srušiti i sagraditi apartmane, ili ih sačuvati kao kulturno nasljeđe, kao sjećanje da smo nekad bili industrijska nacija svjetskog glasa? Prošlo ljeto, pri jednoj od posjeta Zadru, moji bivši kolege su me pozvali u posjet firmi za koju sam radila gotovo 10 godina.

Od početka pa do kraja devedesetih, zadarska firma u kojoj sam radila,  od njemačke  kompanije BMW, DEUTZ i ostalih, ugovarala je poslove za svoju tvornicu, kako bi u ratu preživjela. Ne mogu se ne sjetiti s koliko sam ponosa sudjelovala u ugovaranjima poslova, za koje su kolege iz ove zadarske tvornice nudili tehnološka rješenja na svjetskom nivou. Tehnološki, ali i po plaćama, najbolja strojarska kompanija u bivšoj 22 milijunskoj državi, zadarski SAS, bila je san svih mladih inžinjera moje generacije. Krajem osamdesetih SAS JE bio u samom vrhu tehnologije proizvodnje specijlnih alatnih strojeva u svijetu.

Pravi Zadrani znaju jako dobro o čemu govorim, a među ostalim govorim i o gospodinu Stanislavu Antiću, koji je od malog pogona izdvojenog iz Tvornice šivaćih strojeva BAGAT, napravio tehnološki  respektabilnu tvornicu europskih razmjera. I ne samo po razvijenim znanjima već i po odnosu prema radnicima i gradu u kojem je stvarao, gospodin Antić bio je prototip modernog menadžera.

U Travniku, u BiH, vodim jednu strojarsku kompaniju koja izvozi 100% svoje priozvodnje u EU. Kompanija ima 584 zaposlenika, prosječne starosti od 34 godine i u vođenju poslova mi je veliki uzor upravo g. Antić kao potvrda da se može i na ovim našim prostorima stvoriti tvornica u koju će radnici rado dolaziti na posao, jer se prema njima uvijek postupa kao prema vrijednim i poštenim ljudima.

Nisam mogla da se ne odazovem pozivu i ponovno, nakon 25 godina, pogledam što je od ove kompanije ostalo. Na ulazu me najprije sačekalo veliko iznenađenje, u porti je bila mesnica!? Pomislila sam, je li je to moguće, a nisam ni sanjala što me čeka unutra.
Ušli smo u jedan manji dio od nekad velikog pogona, u kojem je nekolicina meni poznatih, nekad izvrsnih majstora, vrijedno radila.  U drugom dijelu, u prostoru s velikim  strojevima,  gotovo sve je stajalo. Pomislila sam kako je u ova uzburkana vremena ovakvoj firmi teško opstati. Veliko iznenađenje je bilo kad smo ušli u halu gdje su se nekad montirali specijalni alatni strojevi – to je sada parkiralište građevinskih strojeva. Razmišljala sam kako je strašno što je od svega nastalo. Nestalo je bestraga sve ono znanje desetljećima  vrijedno sakupljano.

Da li su ga kolege uspjele sačuvati? Jako me zanimalo ima li ikoga u konstrukcijskim biroima. Na sreću, tu sam naišla na dobro poznatog kolegu, koji je još uvijek radio na raznim tehnološkim rješenjima. Sve ostalo je izgledalo tako da sam očekivala da iz kancelarija počnu izlaziti nenaspavani strani radnici. Građevine su još uvijek u izvrsnom stanju, rekli bi, kao nekad. Kompleks kojeg je osmislio genijalni zadarski arhitekt, gospodin Nikola Bašić, sijao  je gotovo starim sjajem. Kolega koji me vodio mi je rekao da je banka od starih vlasnika kupila zgradu za 14 milijuna eura i da je planira prodati kako bi se gradili stanovi. Obuzela me je tuga i osjećaj gorčine.

Vraćajući se, prošla sam kraj nove tehničke škole i nisam mogla ne pomisliti, a gdje će djeca iz ove škole raditi?
SAS je zatvoren, a o BAGATU se od početka devedesetih, više ništa ni ne čuje. S ceste vidi se samo zapušteni park kojim su se nekad šepurili paunovi i gdje smo se u pauzama šetali i  igrali stolni tenis. Sjedeći u kafiću nedaleko od moga stana, nisam mogla prestati misliti o onom što sam vidjela, dok me posluživao mladić s drugog kontinenta. Ne mogu vjerovati da će sve ono znanje koje su nam ostavili naši roditelji, bake i djedovi, zauvijek nestati.
Znanje kojim je od gotovo 75%  nepismenog naroda za 35 godina  stvoreno tisuće doktora, majstora, inžinjera, koji su na svjetskom tržištu nadmašivali one najbolje. Što će naši unuci misliti o nama? Često se čuje da se nikad nije bolje živjelo, a manje radilo. I, na žalost, to je istina.
Samo, što nam je cilj? Prodati ono što su nam preci stoljećima čuvali? Graditi i iznajmljivati apartmane, biti čistačice, kuharice, sobarice…?  Za kreativna zanimanja, inžinjere svih smjerova, pogotovo strojarske, izgleda da u našem gradu nema budućnosti, dok nam je intelektualni  potencijal sredine u kojem živimo  u slobodnom padu. Ne želim podcijeniti tercijarna, uslužna zanimanja, ali mislim da je temelj svake ekonomije u stvaranju novih vrijednosti, odnosno, u proizvodnji. A to je ono od čega živi sve manje naših građana.

Razmišljajući tako, slušam vijesti radio Dalmacije, kako se u Splitu tih dana otvorio Tehnološki centar, vrijedan  nešto više od 30 milijuna eura, s 18 milijuna nepovratnih sredstava EU. I to mi je probudilo neku novu nadu i  ponukalo me da napišem ovo pismo.
Zbog čega i mi u Zadru ne bismo napravili nešto slično? Imamo prekrasnu zgradu SAS-a, divan BAGAT-ov park s halama s polovine prošlog stoljeća, zbog čega ih ne iskoristiti i napraviti tehnološki park, mjesto susreta  gdje će se održavati konferencije, otvarati start up-ovi, napraviti tehnički muzej, radionice malih zanatlija… I tu mašti nema kraja.

Zbog čega ne potaknuti kreativnost naših sugrađana u stvaranju bolje budućnosti? Narodi koji drže do sebe, čuvaju ono što im je ostavljeno u nasljeđuje, a oni koji to ne rade neodgovorni su i prema prošlosti i prema budućnosti. Zar nam nije dosta apartmana koji su ionako 50% prazni? Zbog čega ne damo priliku našoj djeci i unucima da prepoznaju neke svoje druge talente i nastave tradiciju svojih predaka? Zamolila bih sve Zadrane da još jednom razmisle o budućnosti svojih najmilijih i pokrenu akciju za budućnost našeg grada i naše djece. Spasimo od uništenja naše kulturno nasljeđuje pohranjeno u napuštenim industrijskim halama, stoji u njenom pismu, a cijeli razgovor sa Snježanom Köpruner možete pročitati na ovom linku.