ponedjeljak, 22. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

DUGOVJEČNI

Šime i Mara Gara iz Vrsi zajedno imaju 200 godina: 'Nisam mislila da ću toliko godine dočekat...'

Autor: Nina Vigan

27.02.2024. 08:43
Šime i Mara Gara iz Vrsi zajedno imaju 200 godina: 'Nisam mislila da ću toliko godine dočekat...'

Foto: MISLAV KLANAC



Dvoje korisnika Doma za starije i nemoćne na Sfingi, zajedno imaju 200 godina. Velik je to broj, a još veća posebnost je da su oboje iz Vrsi. Upitali smo se što je to u vrškom zraku, te smo se uputili u Dom kako bi nam odali tajnu dugovječnosti. Mara Jordan, zvana Gara, uskoro slavi svoj 102. rođendan, a njen prijatelj Šime Perinić ima 98. godina, te nam ponosno napominje kako je ušao u 99. godinu. Dugim hodnikom, do boravka u kojem smo se smjestili, Šime je uz pomoć hodalice, došetao brže od nas što nam je pokazalo kako se dobro drži. Dobro se drži i Mara Gara, koja nam je ispričala kako je skoro do jučer plela čarape, šila »bljuze, traveše i vuštane«.


S 18 se udala


– Rođena sam 1. ožujka 1922. godine i dobro se osjećam, samo su mi noge slabe, e da… godine su to. Ali u ruke, sve znam raditi, pletem svašta bome, samo nemam vune, nema ovaca. Ne znaju ove mlade same presti vunu, ne znaju ni plesti. Plela sam i džempere i čarape, to sam sve radila, kazala nam je Mara, a Šime nam je dodao kako je i sir radila.


Kad smo je upitali kako se prije živjelo, kratko je odgovorila: »Sridnje.«


Mara Jordan




– Rodila sam se u Vrsima i živila u Vrsima cili život. Gara zovu me, a zvali su me tako odma, od mladosti. Bila sam crnkasta pa zato. A svašta sam znala plesti, kazala nam je te dodala kako je najviše voljela šiti na svoj singerici, s četrnaest godina se zaposlila u bolnici, a udala se s osamnaest.


– Nisam puno godina imala kad sam se udala, mlada sam bila. Prije sam u bolnici radila, curca sam bila, imala sam četrnaest godina. Radila sam kod interne, pri bolesnicima. Davala sam im isti ako su gladni, piti ako su žedni, čistila…Četiri godine sam radila tamo, a poslije toga s osamnaest godina sam se udala, kazala je Mara Jordan.


Šime Perinić je korisnik Doma već devet godina, a Gara je tek nedavno prošle godine otišla iz svog rodnog kraja. Perinić ju poznaje cijeli život, a s nama je podijelio i neke uspomene na njihovo poznanstvo.


– Ona je bila vitalna do kasno, a težak je život imala. Muž joj je rano umro, bavila se uvijek kućanstvom, plela, muzla, pravila sir. Ja još imam čarape koje mi je darovala, koje je plela ima sigurno dvadeset godina, vunene. Napravio sam joj bio uslugu, davno kad sam dolazio u selo, u Vrsi. Inače sam radio i živio u Zadru. Njoj je bila jednom potriba auto, niko u selu ga nije imao, a ja sam došao autom i zamolila me da joj nešto napravim. Napravio sam to bez pogovora, a ona mi je darovala i sir i čarape oplela. Znamo se mi iz djetinjstva, njezin svekar i moj djed su rodbina od dvije sestre, a sad zajedno imamo više od 200 godina, ističe Perinić.


Mara Gara Jordan ima dva sina i četiri kćeri, dvanaest unučadi i sedam praunučadi. Perinić ima jednu kćer, i dvoje unučadi za koje nam je ponosno ispričao kako su se obrazovali i putovali po svijetu, a također nam je ispričo svoju životnu priču.


Najčobanskiji čoban


– Do šesnaest godina bio sam najčobanskiji čoban, pazite od sedam godina nikada, ali nikada, nisam se naspavao u krevetu. Imali smo blago koje sam čuvao do 16 godine, po cijele dane, a rano smo se dizali. Sa 16 odlazim u vojsku u partizane, a pored toga što sam bio čoban završio sam i šestogodišnju osnovnu školu. Postao sam vojnik, ratnik aktivni. Desert godina sam bio u vojsci, a u međuvremenu sam završio strojarsku školu i nastojao da izvršim ono što mi se zada, tako da samo bio i dobar đak. Bio sam i u ratnoj mornarici, kao komandir turbinskog stroja, ali sam tražio da me se demobilizira što su i napravili nakon nekog vremena. U građanskom životu, najprije sam se oženio, imao sam 27 godina. Sa djevojkom sam bio pet ili šest godina i nije bilo za čekati više. Od nikog nikakve pomoći nismo imali, zaposlio sam se kao brodski mehaničar u 3. maju u Rijeci gdje sam bio tri godine, naučio što više je moguće. Kako je bilo vrijeme industrijalizacije učio sam se i za strojara stabilnih postrojenja svih vrsta i veličina. Taj posao me odveo i u Zenicu gdje su mi dodijeli stan i prije nego sam došao. Tamo sam bio četiri godine, imao sam mjesečno najmanje tri prosječne plaće. Kad se u Zadru počela praviti tvornica Boris Kidrič, trebao im je netko tko će im voditi kotlovnicu i kemijski pripremu vode. Oni su došli do Zenice i ponudili mi posao, a i dodijelli su mi stan na Poluotoku. Završio sam i za pomorskog časnika, pa sam nakon 10 godina u Kidriča išao u Tankersku gdje sam bio do mirovine, do 54 godine, kazao je Perinić dodavši kako se do osamdesetih godina bavio vinogradarstvom, pravio vino i rakiju, iako nikad nije popio niti gutljaj alkohola.


Šime Perinić


Naše sugovornike zdravlje više manje služi dobro, a upitali smo ih jesu li mislili da će doživjeti ove godine. Perinić nam je ispričao jednu priču iz mladosti.


– Kad sam još išao u osnovnu školu, imao sam desetak godina i obavezno smo išli na vjeronauk. U ono doba, svećenik je na vjeronauku govorio da će 2000. godine biti sud svijeta. Znači potopi i slično. Ja sam onda računao koliko ću godina imati tada i ispalo je da ću imati onda sedamdeset godina, ali u ono doba nitko nije živio toliko dugo. Bio sam zadovoljan da ću umrijeti prije suda svita, uz smijeh nam priča Perinić.


»Al’ isto volin još živit«


– Nisam mislila da ću toliko godine dočekat, al’ isto volin još živit. Ćaćina mater, bila je podgorka, mislim da je živila sto godina. Njegovan Marta zvala se moja baka, kazala je Jordan, a socijalna radnica koja je bila s nama potvrdila nam je da je njena baka doživjela 103 godine.


Naše sugovornike smo naravno morali upitati koji je po njima recept za dugovječnost.


– Naša generacija je najviše gladna bila, a znaš kakva hrana se jela…palenta. Nas je bilo puno di sam bila udana, pa se palenta najviše jela, palenta s mlikom, kazala je Jordan dok je Perinić uzviknuo kako nekad nije ni mlijeka nije bilo, kako se čuvalo za sir.


– Znate što, cijelo djetinjstvo sam bio mokar, a na mene se ispuhalo više bure nego išta dok sam bio čoban. Nisam išao kući na ručak, nego su mi donosili u polje. Moja kuća u selu možda je najmanje gladovala, ali ipak svaki dan bila je palenta, al’ nije svako to moga, nije ni toga bilo. Ja i sad, osim kad je sočivo, ode jedem palentu, kazao je Perinić dodavši kako se mladi trebaju ponašati da bi doživjeli ovako duge godine.


Imali su puno toga ispričati iz svoga dugog života


– Treba umjereno jesti, ne treba pušiti ni piti. Rekao sam vam, imao sam vina, imao sam rakije da sam se mogao kupati u njoj, ali nikad to nisam u životu taknuo, pogotovo cigaretu nikad nisam stavio u usta. Treba jesti zelenog boba, graha, svega zelenog i svakobera kojeg sam morao donijeti kao čoban za večeru, kazao je Perinić dok se Jordan prisjetila koromača kojeg bi baš rado opet jela.


Upitali smo Jordan raduje li se skorašnjoj proslavi rođendana koju će joj organizirati u Domu, te ako ima neku želju za rođendan.


– Meni je svejedno, stvarno. Ne znam…što ja znam, nemam nikave posebne želje, kazala je Jordan, a Perinić nam je objasnio zašto je odgovor baš takav.


– Ne možete se vi staviti u naš položaj, jer ono što mi osjećamo, vi ne možete. Ljudi su osamljeni u ovoj dobi, nemamo se ničem nadati, samo da umremo što lakše, sjetno je zaključio Perinić.