RAZGOVOR S GLUMCIMA Zadar nije svjestan koliko ima kvalitetnih umjetnika

Zadrani su, zahvaljujući predanom radu Kino Zone, imali priliku pogledati domaći kratki dramski film redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića »Čovjek koji nije mogao šutjeti« koji je nedavno dobio nagradu Zlatna palma za najbolji kratkometražni film na festivalu u Cannesu. Podsjetimo, ovaj je film prvi hrvatski film od osamostaljenja koji je osvojio Zlatnu palmu i tek drugi koji se za nju natjecao.

U samo trinaest minuta suptilno, ali i snažno, ispričana je priča i o besmislu rata i o rijetkim pojedincima koji i u najtežim vremenima, bez obzira na kobne posljedice, postupaju moralno i ispravno. Naime, radnja se događa 27. veljače 1993. godine u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti – ovo je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti, o Tomi Buzovu, umirovljenom oficiru JNA.

Foto: Mislav Klanac

Snaga mimike

Velik dio filma fokusiran je na lika kojeg maestralno igra Goran Bogdan, lika koji tješi, najavljuje hrabrost, obećava sigurnost bošnjačkom mladiću, a u ključnom se trenutku, trenutku opasnosti i pregledavanja osobnih karti, povlači i šuti. Veličina igranja ove uloge je u fantastičnoj mimici koja odražava čitavu paletu osjećaja – od junačenja, naizgled humanosti do silnog straha, a tek na kraju upoznajemo naslovnog i istinskog junaka, Tomu Buzova kojeg igra Dragan Mićanović.

Kako kaže stara izreka, sve što je potrebno da zlo pobijedi jest da dobri ljudi ne učine ništa, stoga se publici, koja promatra dio vlaka kao mikrokozmos užasa rata, nameće pitanje kako bi oni postupili; bi li se borili za druge ili pak povukli, o čemu god da je riječ. Iako je u ovom slučaju u pitanju etničko čišćenje u ratu, tema jest i uvijek će biti univerzalna, nepravda je nažalost uvijek oko nas.

O univerzalnosti teme, kao i snimanju filma te iskustvu iz Cannesa, sa zadarskim snagama filma, glumcem Silviom Mumelašem i glumicom Larom Nekić, nakon projekcije razgovarali su Mario Županović, umjetnički savjetnik Kino Zone, i Ivica Perinović, producent Kino Zone.

Lara Nekić/Foto: Mislav Klanac

Županović je započeo kazavši da je priča o Tomi Buzovu priča koja je dugo čekala da bude ispričana te da je ovo priča o herojstvu, nesebičnosti i o maksimalnoj ljudskosti u teškim vremenima.

– Možemo reći da je ovaj film amblem vremena koje je iza nas, ali koje ostavlja utiske, posljedice, rane, pa i moralna pitanja. Slijepčević, kojeg smo ugostili na samim počecima Kino Zone 2019. sa Srbenkom, ne boji se progovoriti o tome, istaknuo je Županović.

Film su, ispričao je Silvio, snimali četiri dana, a scenarij je pročitao u dahu, kako kaže, odmah se »zakačio«, a Lara se, smatra, našla u filmu zbog intervjua u kojem je, između ostalog, govorila o svojim političkim stavovima i pogledu na svijet.

Univerzalnost teme

Iskustvo snimanja bilo je, kažu, predivno, našli su se nakon jednog dana probe i krenuli snimati.

– Koliko god je bilo hladno, bio je drugi mjesec, šest ujutro, u vagonu u Zagrebu, bez grijanja, s ventilatorićima, toliko nam je bilo toplo jer je atmosfera bila u isto vrijeme i domaća i profesionalna, rekla je Lara, dok je Silvio dodao da je, unatoč tome što je snimanje trajalo dvanaest sati svakog dana što je uključivalo i treskanje u vlaku i strah, bilo lako jer se imao na koga osloniti.

– Goran ima iskustva i talenta napretek, imao sam koga pitati za savjet, a Nebojša je toliko pristupačan i strpljiv, dodao je Silvio.

Silvio Mumelaš/Foto: Mislav Klanac

Sve oko ovog filma, nastavio je Silvio, bilo je nenametljivo, zaista se radilo, nisu ni razmišljali o nagradama.

– Zasukali smo rukave i radili najbolje kako smo znali, nije bilo strandarnih ego problema, bilo nam je baš ugodno i dobro. Onda se dogodilo prepoznavanje u vidu nagrade, a te nagrade jesu samo jedan vid isticanja. Drago mi je što se sve tako posložilo, kazao je Silvio, a Lara je naglasila da je ova nagrada velika stvar za hrvatski film, ali i hrvatsku umjetnost općenito.

A publika i kritika u Cannesu zasigurno je prepoznala i važnost i univerzalnost teme.

– Svatko se može prepoznati, u bilo kojoj drugoj sredini, radnoj, obiteljskoj, susjedskoj, kada ne reagiramo ne samo na nasilje, nego na bilo koji drugi i blaži oblik nepravde, naglasio je Silvio.

Od Igrajmo se do zvijezda

Na koncu, Lara i Silvio pričali su o svom glumačkom putu – od Zadra do Cannesa.

Lara je naglasila da je u svakoj generaciji na Akademiji nekoliko ljudi iz Zadra te da je puno aktivnih i priznatih glumaca iz Zadra u Zagrebu u kazalištu.

– Mislim da Zadar nije svjestan koliko ljudi i kvalitetnih umjetnika izbacuje, ne u periodima, nego svake godine unazad ne znam koliko. Predivno je da jedan tako mali grad ima ljude koji upisuju glumu na godišnjoj razini, rekla je Lara koja je svoj put započela u KU Igrajmo se.

– Krenula sam u drugom razredu osnovne škole, tražila sam umjetnost i veselje, tu sam upravo to i pronašla, Matija Šango Šimurina odgojila me i upoznala s tim svijetom. Nakon KU Igrajmo se išla sam kod Vinka, u Dramu Plus, a da ne govorim da smo moji prijatelji i ja nosili zvučnike, dolazili na svaku predstavu festivala Zadar snova, imamo Monoplay, imamo toliko toga, mi smo samo htjeli biti tu, sudjelovati, imali smo veliku grupu ljudi koja nas je podržavala, i eto, sad smo tu, emotivno je ispričala Lara.

I Silvio je brusio zanat kod Matije, u KU Igrajmo se, a pred kraj srednje škole pridružio se radionici u HNK koju je vodila Jasna Ančić, potom je krenuo na Akademiju, a ostalo je, kako kaže, klasična priča.

– Puno je umjetnika iz Zadra, a mislim da je razlog to što se radi kvalitetno u dječjem i mladenačkom uzrastu. Onda kada to institucije malo slabije potiču, ljudi krenu na razne načine, budi se interes. Nezavisna i amaterska scena u Zadru potaknula je sve to. No, nevezano za to hoće li djeca koja se bave glumom, ili sportom ili nekom drugom aktivnošću, postati glumci, pisci ili nešto treće, aktivnosti su to gdje tinejdžer kvalitetno provodi vrijeme, može naučiti puno o sebi, o radu s drugima, radu u grupi i senzibilizirati se za život u zajednici, zaključio je Silvio.