ponedjeljak, 22. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

NE MIRUJE

Prevalio je devedesetu, ali ipak ne prestaje stvarati - jer crteži su život

Autor: Antonia Vodan

24.02.2024. 18:30
Prevalio je devedesetu, ali ipak ne prestaje stvarati - jer crteži su život

Foto: Mislav Klanac



Čim se prijeđe preko praga Doma za starije i nemoćne u Zadru, pogled privlači pano s kojeg elipsaste figure odmjeravaju posjetitelje. Riječ je o crtežima, znalački napravljenima ugljenom i suhom kredom, koji prikazuju ljudska lica na kojima se prepoznaje paleta emocija. Premda su stilizirana, u licima je majstorski uhvaćena sva dubina ljudskog iskustva. Najnoviji su to radovi Zvonka Govorčina, 91-godišnjeg korisnika Doma, koji se likovnim radom bavi čitavog života.


»Finili su, Mare, bali«


– Ja imam jednu moć zapažanja, a to sam pogotovo naučio promatrajući djecu u školi, gdje su njihove oči i izrazi lica puno govorili. Inače, omiljene su mi teme ljubav, majčinstvo, zapravo životne teme. Životne teme me okupiraju. Ja počinjem od elipse, a elipsa je jaje, a jaje predstavlja život, govori o svom izboru motiva barba Zvonko, koji je po struci kipar pa saznajemo da su njegovi crteži većinom predlošci za skulpture.


Foto: Mislav Klanac/Zvonko Govorčin


Radni je vijek proveo u OŠ Krune Krstića i upravo su dječja lica s kojima se susretao i poruke koje su ona prenosila ono što je ostavilo trag na njegovom stvaralaštvu.




– Sad su neki moji učenici već stari ljudi, skoro su stari kao ja, govori nam uz smijeh ovaj bivši učitelj koji je odgojio generacije arbanaške mladeži te nam otkriva kako je i socijalna radnica koja se brine za njegovu dobrobit zapravo njegova bivša učenica.


Ipak, njegovo prvo radno iskustvo nije bilo ono iz učionice, već u Arheološkom muzeju u Zadru kojem se vratio i u trećoj dobi, radeći donedavno kao honorarac u muzeju.


– U Arheološkom muzeju sam radio takoreći do jučer. Čak sam prije tri godine napravio ugovor s njima. Još me trebaju, veselo primjećuje.


Iako je prešao devedesetu, barba Zvonko aktivan je i produktivan. Rado nam pokazuje svoje radove, ove novije, ali i one koje već godinama krase zidove Doma za starije.


Foto: Mislav Klanac


– Hoćemo skalama? Mogu ja, idemo skalama na prvi kat da vam pokažem slike. Vi ste mladi, kad mogu ja, možete i vi, govori dok nas vodi hodnicima doma i komentira vlastite uratke.


– Ovo su hokejaši. Ali ne sportaši, nego ovi koji su sa štakama i štapovima, zato ih zovemo hokejaši, kaže dok nam pokazuje crtež koji prikazuje osobu sa štakom, dokazujući tako da uživa u britkom humoru.


– Ovaj mi se crtež sadržajno baš sviđa, a zove se »Finili su, Mare, bali«. A tu u Domu, tu su finili. Tu sve završava. To je bunda koja visi na vješalici. To je to. Sve je rečeno. A ovdje su tri nonice koje su kritikale, iz poezije Drage Gervaisa, govori pokazujući na tri oble figure.


– Ovo je isto jedan drag mi crtež. To je pokojni Zvonimir Brkan. U Varošu je on živio, bavio se umjetničkom fotografijom. Bio je visok i mršav, ali on kao da je rastao s tom uskom ulicom jer je tražio svjetla od gore, komentira umjetnik izdužen, antropomorfni lik realiziran hladnim bojama.


Makete, bista, monografija


Nakon vođene ture kroz svoj likovni svijet, barba Zvonko ugošćuje nas u svojoj sobici i vadi iz stare kuverte fotografije koje ga sjećaju na životna postignuća i bude drage mu uspomene na njegove učenike, kolege i rodni Mali Iž. Pokazuje nam i autorske skulpture: portret pokojne supruge te portret zadarskog fotografa i tenora Jose Špralje.


Govori nam koliko voli Zadar i koliko je toga gradu ostavio u nasljeđe


– Radio sam u Narodnom i Arheološkom muzeju. Puno sam radio i s urbanistima. Ovo su moje urbanističke makete, uglavnom Zadra, izrađene u drvu i plutu. One makete u Narodnom muzeju sam ja radio. I onu bistu ispred Gimnazije Frane Petrića.


Međutim, stvaralaštvo Zvonka Govorčina nadmašuje okvire likovne umjetnosti, s obzirom da je nedavno objavio monografiju pod nazivom »Smijeh i poneka suza« koja oblije crticama iz otočnog života, ulomcima na iškoj čakavici, ali i mudrim izrekama naših starih. Pisana je satiričnim stilom, a autor, na simpatičan način, pruža uvid u svoje djetinjstvo, ali i komentira aktualne događaje i suvremena lica. U njoj su, također, prisutne fotografije njegovih umjetnina.


Foto: Mislav Klanac


Barba Zvonko, u svom svestranom stilu govori kako pokušava potaknuti i animirati svoje sustanare na aktivnosti zabavnog karaktera.


– Ja sam tu među starijima ovdje, ali mi ih je nekako žao. Oni su se pustili, gledaju ekran, a uopće ne prate ono što se događa. Pokušavao sam ih potaknuti. Imao sam tu neke predstave, sudjelovao u predstavama i predavanjima. Treba potaknuti one koji su od pera, od muzike i slikanja. Uhvatite se, čitajte, pišite, bilo šta… ali i da bude humora. Njima je potreban humor, komentira on ostale korisnike.


Spominje i da su dobro reagirali na njegove radove, da su zainteresirani i da nisu površno gledali, već su se mogli poistovjetiti s prikazanom tematikom.


Foto: Mislav Klanac/Zvonko Govorčin


Za sebe, pak, u šali govori kako je sve u životu radio, samo nije rodio. Spominje da voli i kuhati, peglati. Projektirao je vlastitu kuću i okušao se u ulozi profesionalnog ribolova. Redovito stvara, jer ga to, kako kaže, drži na životu. Tu, naravno, ne planira stati. Već je u dogovorima s jednim zadarskim muzejom za svoju posljednju izložbu. Svoju kolekciju od nekoliko stotina crteža i skulptura želi podijeliti sa sugrađanima posljednji put te nam inspirirano govori kako će nam detalje javiti uskoro.


Svestranog i aktivnog gospodina Zvonka ostavili smo s planovima o ribolovu na otoku i velikoj autorskoj izložbi. Otišli smo bogatiji za iskustvo uvida u jednu nevjerojatnu životnu energiju, vidjevši njegove elipse na papiru koje su danas bile puno više od likovnih radova: bile su portal kroz koji smo gledali u, kako naš sugovornik kaže, sam život.