Posjetili smo zadarsku ribarnicu, evo kako se kreću cijene: 'Sve je skupo, da se razumijemo, ali...'

Foto: LUKA JELIČIĆ

Ribarnica u Zadru, baš kao i tržnica, nekada je bila srce gradskog života, mjesto gdje su se susretali ribari, građani, ugostitelji, trgovci i prolaznici. Miris mora, ugodna ćakula, dozivanje ribara, radost susreta… Nekoć se za najbolje ulove čekalo u redu, a danas je situacija potpuno drugačija. Čak i petkom, kad je običaj jesti ribu, rijetko naiđu kupci, ali je i prodavača sve manje. Promjene u životnom ritmu, navike kupovine u supermarketima i sve manji interes za svježe namirnice doveli su do toga da ribarnica više nije što je nekad bila.

Pun štand, prazan džep

Nema više baš ni želje za razgovorom, velik dio starijih sugrađana kazao nam je u jednom od naših posjeta ribarnici, kako žure nekamo ugrijati se. Istina, premda je prostor zatvoren, temperature nisu bile najugodnije za dulji boravak. Osim komentiranja vremena i kako je napokon, nažalost ili nasreću, kako se uzme, zahladilo, naravno uvijek se govori o ponudi i cijenama.

Prodavač Karlo u ponudi je imao svega; liganja, mola, girica, sipa, divljih orada… Ima svega, osim kupaca.

– Lignje su 25 eura po kilogramu, gavun 10 eura, sipa 16 eura, orada od 12 do 15 eura, oslić 10 eura, trlja pet. Ljudi sve slabije kupuju, možda jedino sitniju ribu, čini mi se da je ipak riječ o manjku u džepu, nego o tome da nemamo naviku redovno jesti ribu, kazao je Karlo.

Jedna od njegovih kolegica, međutim, kazala je kako u ponudi imaju nešto za svačiji džep.

– Ima ribe od mriže, salpe, cipli, podlanice, orade, trlje, raže oderane, ima nešto i liganja. Ima i daganja. No, nema kupaca. Ljudi beru masline, ali nije logično reći da nema ribe, ribe ima, jest skupa, ali nađe se nešto za svačiji džep. Cijene su 10 posto skuplje u odnosu na one kad smo imali kunu umjesto eura. Mladi danas vole samo filete, ono što ne valja, nitko ne jede s kosti, majke i bake čiste ribu cijeli dan, a djeca ne znaju čistiti ni jesti kako treba, upozorila je ova prodavačica »starog kova«.

Trlje su po 15 eura, podlanice po 10 eura, cipli od pet do osam, salpe od pet do osam, liganja je manje pa su 20 eura.

– Sve je skupo, da su razumijemo, ali žene kupuju po pet pari cipela, nose jedne, one najudobnije, a nitko neće kupiti ribu, viču da je skupa, istaknula je jedna prodavačica.

Rajko iz Velog Iža

Vjerni otočani

Dok komentiramo o dvostrukim mjerilima kad su u pitanju cjene i slaganju prioriteta, naišao je, rekli bismo po načinu razgovora, stalni kupac, gospodin Rajko iz Velog Iža.

– Kupujem škrpune i čaće, a za peći podlanice ili orade. Ponuda je dobra, ali treba znati izabrati, ja znam jer sam bodul. Cijene su kakve za koga, za one s mirovinom od 300, 400 eura velike su, oni s malo boljom, mogu kupiti one srednje kvalitete, oni koji rade mogu najbolje. Uglavnom, jedem ribu svako drugi, treći dan, ali ne znam jedu li mladi, moja djeca jedu samo kad im ja kupim, nemaju naviku, rekao nam je Rajko.

Rajko nije bio jedini otočanin kojega smo susreli. Antu s Korčule kupio je ciple za gradele

– Cijene su onako, OK, ima svega, može se izabrati. Često jedem ribu, pa ja sam otočanin, naravno da je fino i zdravo, kratako i jasno je naglasio Ante.

Prodavač Karlo

Ribarsko prigovaranje

Jedan od prodavača, koji je htio ostati anoniman, nije bio raspoložen za razgovor o ribi jer, kako kaže, imamo mi puno većih problema.

– INU smo prepustili Mađarima, rekli smo da nismo dovoljno inteligentni i sposobni pa smo to prepustili. Dalje, tučemo strane radnike, pa što smo mi, arijevci pa tučemo tamnije ljude, umjesto da se pokrijemo ušima i sramimo se. A koliko još sramota ima, lovaca koji love iz čiste obijesti, jer to vole, pa ubijaju bez mjere, životinjske vrste na samom su rubu, nezadovoljan je bio naš sugovornik.

Premda smo svjesni da nećemo promijeniti svijet, ni državnu, pa ni lokalnu politiku, pa ni navike ljudi, bilo nam je drago čuti što građane tišti, podsjetnik je to na vremena kad se na mjestima okupljanja uvijek malo gunđalo, kritiziralo, ako ništa drugo, da se olakša dušu. Tipično ribarsko prigovaranje.

Na koncu, zaključimo da ovaj jedan od đireva ribarnicom vjerno oslikava društvene navike i prioritete kad je riječ o kupnji. Usprkos bogatoj ponudi i trudu ribara i prodavača, sve je manje kupaca. Tradicionalna kultura kupovine svježe ribe gubi se među mlađim generacijama, dok stariji sugrađani još uvijek održavaju taj običaj, iako nerijetko izražavaju nezadovoljstvo zbog cijena i općeg smjera društvenih promjena. Ovo mjesto, ribarnica, i dalje čuva duh starog Zadra, oslanjajući se na rijetke vjerne kupce koji cijene ribu i kao hranu i kao dio naše baštine koju vrijedi njegovati.