Na drugu godišnjicu ruske invazije Inna i Natalja govore o izbjeglištvu: Zadar je novi dom

Dvije su godine prošle od početka ruske »trodnevne vojne operacije« u Ukrajini. Ovom prigodom politički vrh nekoliko zapadnih zemalja (premijeri Italije, Kanade i Belgije te predsjednica Europske komisije) okupio se 24. veljače u Kijevu u znak solidarnosti, naglašavajući kako su ujedinjeni u potpori ukrajinskom narodu. Potporu Kijevu dao je i premijer Plenković, poručivši da Ukrajina u svojoj borbi nije sama.

Vrtlogom rata zahvaćeni su »mali ljudi« čije životne priče svjedoče o gubitku, razaranju i strahu. Na dan obilježavanja početka oružanog sukoba u Ukrajini pričali smo s majkama koje su prije gotovo dvije godine odlučile napustiti svoju domovinu i potražiti utočište u Zadru.

Inna i Natalja dolaze iz Harkova, drugog po veličini ukrajinskog grada, udaljenog od ruske granice tek tridesetak kilometara, što ga od početka konflikta čini jednom od glavnih strateških meta okupatorske vojske. Obje su iz domovine izbjegle s maloljetnim djetetom i pronašle sigurnost na našoj obali.

Trenutno borave i rade u Zadru te pohađaju besplatne tečajeve hrvatskog i engleskog jezika u organizaciji Volonterskog centra.

Iz Harkova u Dalmaciju

S Innom i Nataljom razgovaramo kombinacijom hrvatskog i engleskog. Inna razumije hrvatski, dok ga Natalja govori tečno. Premda ponešto uznemirene, spremno odgovaraju na pitanja o životu pod opsadom i prilagodbi na novu sredinu.

Inna je u Zadar došla 2022. godine u ožujku, prije skoro dvije godine, a Natalja iste godine 1. svibnja.

– Bilo je to sasvim slučajno. Imam prijateljicu koja je tu živjela i prije rata. Zamolila me je da dovedem njenu majku u Hrvatsku kako bi se sklonila od rata. Majka je starija i nije dobro da putuje sama. Nazvala me i rekla kako će automobil doći po mene i povesti nas do točke od koje ćemo nastaviti dalje, ako želim pratiti njenu majku u Hrvatsku.

Naravno, prtljaga mi je već bila spremna jer, kako je rat, kuferi i dokumenti su bili pripremljeni unaprijed za slučaj da moramo iznenada otići. To je zaista bila odluka koju sam donijela u 15 minuta. Nakon toga se više nisam vraćala u Ukrajinu, priča Inna dok je Natalja došla na poziv svojih susjeda, koji su prvi došli u Hrvatsku, u Gospić. Poslije je našla posao u Zadru pa se preselila.

U cijeloj izbjegličkoj priči posebno je teško bilo djeci. Innin sin sada ima 12 godina. Njemu je taj put bio jako stresan. Kako priča Inna, nije htio napustiti svoju kuću. Natalja je došla s kćeri, sestrom i njenom djecom. Lani joj se sestra vratila s djecom u Ukrajinu.

Na drugu godišnjica početka rata obje ističu kako nisu očekivale da će sukob potrajati toliko dugo.

– Mislila sam da me neće biti samo dva tjedna. Ostavila sam i svoju mačku u stanu jer sam očekivala da ću se vratiti ubrzo. Harkov je jako blizu ruske granice i mi smo bili prvi koji su primili udarac. Prije početka rata situacija je bila jako napeta.

O prijetnji smo stalno slušali na vijestima, ali nismo vjerovali da bi se to zaista dogodilo. 21. stoljeće je! Ne vjeruješ da je tvoj susjed u stanju napraviti tako nešto. Bilo je zastrašujuće. Nismo mogli otići. Ja nisam imala automobil, autobusi nisu prometovali, a nije bilo ni goriva. Ostali smo doma i provodili dane u podrumu, u strahu.

Ne znaš hoće li napasti tvoju kuću ili susjedovu ili onu preko puta. Dućani su isto bili zatvoreni. Bilo je jako stresno, pogotovo za djecu koja ne mogu razumjeti što se događa, priča nam Inna te dodaje kako joj je sestra s kćeri došla u Zagreb, dok joj je muž ostao u Ukrajini na bojišnici.

U ratu izgubio noge

– On je u ratu ostao bez obe noge i završio u bolnici. Nakon toga, moja se sestra vratila kako bi bila s njim i brinula za njega. Imaju malu kćer i često spavaju u skloništu. Imam i brojne prijatelje u Ukrajini. Svaki dan slušam priče o muževima na frontu. Ta povezanost uvijek postoji i nikad ne možeš biti miran u glavi kad znaš da oni nisu na sigurnom, ističe Inna.

Nataliji je otac u Ukrajini i ne želi nigdje ići, tako da su i njoj misli svakodnevno u domovini.

I Inna i Natalja su pronašle posao i prilagodile se novim uvjetima života, a posebno im se sviđa klima.

– Sviđa mi se tu. Našla sam stan i posao. Sviđa mi se more i priroda. Ponekad idemo i do Zagreba. Tamo sada žive moji roditelji jer sam i njih dovela u Hrvatsku. Oni ispočetka nisu željeli otići, ali su na kraju ipak pristali. Moj otac je našao posao, a majci se jako sviđa tu i ne želi otići.

Njihov je grad uništen i nemaju se kamo vratiti. Mogli bi tražiti novi stan drugdje u Ukrajini, ali bi radije ostali u Hrvatskoj. Majka je našla i dobru prijateljicu iz Zagreba, govori nam Inna te dodaje kako joj sin ide u OŠ Petera Preradovića i jako dobro priča hrvatski, a sad već ima i mnogo prijatelja.

– U početku me je stalno ispitivao kada ćemo se vratiti doma. Svaku večer prije odlaska na spavanje bi me pitao kada ćemo se vratiti u Ukrajinu. Ali sada me više ne pita to toliko često. Dobro mu je sada. Bilo mu je jako stresno, ali smatram da sam učinila sve što sam mogla da ga zaštitim i dovedem na sigurno mjesto i da mu osiguram normalnu školu i prijatelje, kaže Inna.

Kako bude, bit će

Nataljina kći sada ide u srednju školu. Njoj se također sviđa u Zadru i ne želi se vratiti u Ukrajinu.

– Meni je žao zbog toga, to je naša domovina, ali ako se njoj tu sviđa, to je ok. Morat ću se naviknuti. Moja kći sada ima 15 godina i ona super govori hrvatski. Brzo je shvatila sve. Nama odraslima je teže, treba znati gramatiku. Ali trudim se. Odlični su tečajevi, ističe Natalja te dodaje kako je u Zadru stekla prijatelje i upoznala dobre ljude i svi je oni uče hrvatski.

Zadarskim Ukrajinkama najteže su tehničke stvari, vezane za banku i birokraciju. Treba puno dokumenata. A, ono što je posebno teško je naći stan dugoročno i da nije skup.

Inna se želi vratiti u Ukrajinu kada se situacija promijeni jer joj je, kaže, stan još čitav, kao i zgrada. pa se nada vratiti u svoj stan.

Natalja zbog svega što joj se dogodilo ne želi ništa unaprijed planirati.

– Sada nemam planove i neću ih imati zbog toga što sam prije imala planove, ali su svi moji planovi propali. Rodila sam se u Donbasu, gdje je rat počeo već 2014. Prije rata sam tamo imala svoju firmu i bio je sve super, ali kad je rat počeo, bježala sam u Harkov.

U Harkovu sam krenula ispočetka. Sad se to ponovilo i opet sam bježala i opet počinjala ispočetka. Sad više neću planirati ništa. Živim u sadašnjosti. Kako bude, bit će. Ne mogu reći da se planiram vratiti u Ukrajinu jer ne znam što će biti. Ne mogu ništa reći, kaže Natalja.