Legendarni Drago Čulina na koncu osmog desetljeća života javnosti podario svoj prvi roman

Svestrani Drago Čulina, novinar, urednik, voditelj, komentator, lingvist, poliglot i pisac – jednostavno čovjek širokih obzora i vidika, nedavno je ispunio Hrvatsko narodno kazalište predstavljajući svoj prvi roman »Kuća s jedrima na vjetru«, s podnaslovom »Ispunjeni obrazac«.

U predgovoru romana, Nebojša Gunjević navodi kako se autor Drago Čulina pojavljuje u književnosti na koncu osmog desetljeća života i da bi bilo prava šteta da je roman, koji je čamio punih deset godina u ladici, ostao neobjavljen. Također, piše kako ovaj roman »koristi očima, umu i srcu, ulazi izravno, pošteno i bez straha u srž dva teška doba hrvatskog naroda, kada se veliki broj patničkih duša gušio do kraja uronjen u trpljenje i pitanje o smislu. No, nema slatkog bez gorčine i u Nebo idemo samo ljestvama križa«, dodajući kako je roman »Kuća s jedrima na vjetru« puno više od naizgled romansirane autobiografije jer predstavlja tek santu leda ispod koje se krije dubina istine te svih nepogoda koje su lomile autora Čulinu i u njemu proizvele veliki strah te ono što nisu uspjele, a to je njegovo lansiranje u orbitu i zvjezdane prašine, katapultirajući ga najzad u umjetnost, rezultirajući ovom, kako kaže, dijamantnom uspješnicom.

Pogled vizionara

Također, jedan od recenzenata, mr. sc. Ivan Pehar, ističe kako Drago Čulina »nije bio podoban niti jednoj političkoj strani jer se želio izboriti za svoje mjesto pod suncem upornim radom, učenjem i pogledom vizionara«.

Odlučili smo razgovarati s gospodinom Čulinom uz kavu i čaj u Hotelu A’Mare, gdje nas je srdačno dočekao i darovao potpisani primjerak svoje prve knjige. Zar ima išta ljepše od dobivanja knjige potpisane od strane samog autora? Na samom početku pitam ga koje se značenje krije iza naslova njegovog prvog romana »Kuća s jedrima na vjetru« sa zanimljivim podnaslovom »Ispunjeni obrazac«. Čulina nas vodi u 1984. godinu, kada su u Sarajevu održane Olimpijske igre, gdje je boravio tri tjedna poslovno. U to vrijeme dok ga nije bilo, njegov prijatelj i pjesnik Miljenko Mandžo, mu je ostavio pismo.

– Naslov knjige je metaforičan, ali i realističan jer opisuje povijest, sve ono što se meni kao osobi događalo. Kada sam tijekom 1984. za vrijeme Olimpijskih igara boravio tri tjedna u Sarajevu radeći za televiziju, prijatelj Miljenko Mandžo mi je ostavio pismo u kojem mi je između ostalog napisao sljedeće: »Drago, ti si prava kuća koja ima vrata prema unutra. Dobro je da u ovim vremenima imaš jedra, a poznaješ vjetrove.«. Dakle, on je točno opisao što me mučilo u tom razdoblju, priča Čulina, misleći pritom na doušnike i cinkaroše, koje u romanu naziva »moralnim nakazama«.

Kao što nam svjedoči, u njegovoj redakciji je uvijek vladalo prijateljsko ozračje bez obzira na hijerarhijsku poziciju, te je svatko uvijek znao svoj dio zadatka. Prijateljsko ponašanje uz visok stupanj profesionalizma je zadržao i kada je obnašao više pozicije, poput glavnog urednika ili direktora. Međutim, kako tvrdi, primjećuje da danas u društvu i nije baš takva situacija.

Doživljaj kliničke smrti

– Uvijek sam visoko vrednovao profesionalizam i bio sam dosljedan sebi te nisam pristajao na ništa manje, kaže nam Čulina, dodajući kako je i Nebojša Gunjević u predgovoru romana prepoznao da kuća mora biti čvrsta da bi odoljela vjetrovima sa svih strana.

Knjiga nosi i zanimljiv podnaslov – »Ispunjeni obrazac«, a priča o inspiraciji za to vuče svoje korijene krajem 1990-ih, kada je gospodin Čulina doživio kliničku smrt. Na kraju ga je upravo to iskustvo potaknulo da se odvaži na pisanje romana.

– Naime, 1998. godine sam bio u bolnici te sam doživio kliničku smrt, što je bilo pomalo mistično iskustvo za mene. Nakon toga su mi liječnici donijeli jedan obrazac gdje sam morao napisati sve svoje događaje u životu ili uspjehe koji su mi izazvali strah, odnosno oni koji su uvijek odgađani u trenutku kada su prijeko potrebni. Ispunio sam taj obrazac na njemačkom i nakon toga ubrzo počeo pisati knjigu na njemačkom, da bi je kasnije nakon 2000. godine, kada sam se vratio u Hrvatsku, odlučio prevesti na hrvatski jezik. Međutim, fluidnost prijevoda nije bila zadovoljavajuća, pa sam se odlučio uništiti tu verziju i pisati ispočetka. S obzirom na to da sam već imao zadana poglavlja ili teme po tom obrascu, napisao sam roman jako brzo jer bi dnevno znao napisati od dvadeset do trideset stranica, priča nam Čulina. Što nije niti čudno, s obzirom na njegovu novinarsku profesiju.

Kako nam priča, tijekom određenog perioda je patio od vrtoglavica i provodio dosta vremena na liječničkim pregledima, no liječnici nisu uspijevali otkriti uzrok. Sve dok nije saznao da ima somatizirani sindrom straha. To, na neki način, kako kaže, predstavlja lajtmotiv cjelokupnog romana, pa tako i na početku romana stoji upečatljiv citat psihoterapeutkinje Christine Winholt Raccua: »Suoči se sa strahom i on će nestati«.

U romanu je istaknuto kako većina imena osoba, naziva gradova, mjesta i institucija, odnosno organizacija, u romanu predstavljaju plod autorove mašte, dok je svaka podudarnost s imenima nenamjerna ili slučajna. Također, navedeno je kako su stvarna imena nositelja visokih dužnosti, odnosno pozitivnih osoba i mjesta, kao i stvarni doživljaju glavnog protagonista Jakova Gledine, u priči navedeni samo zbog literarne vjerodostojnosti.

Upitali smo autora Čulinu, budući da se roman temelji na njegovim osobnim proživljenim trenutcima, koja je uopće razlika osim što su izmijenjena imena stvarnih osoba.

Somatizirani strah

– Glavni protagonist je Jakov Gledina, i on, za razliku od mene, gleda, dok ja samo slušam. Događaje u romanu ne predstavljam kao svoj život; pojavljujem se kao autor koji o protagonistu Jakovu Gledini piše u trećem licu. Pritom bih istaknuo kako nisam pisao o svojim uspjesima, već samo o svojim neuspjesima. Kroz cijelu knjigu provlači se somatizirani strah kojeg ja zapravo ne osjećam, izlažem se i pobjeđujem ga. Na neki način roman predstavlja povijesnu fikciju. Dakle, iz toga proizlazi da sam se mogao koristiti mnogim mogućnostima, ali se odlučujem bazirati na čistom realizmu. Sve napisano je potpuno istinito i nije iskrivljeno, iako sam čak imao mogućnost odmaknuti se, objašnjava nam Čulina, dodajući kako su mnogi kritičari prepoznali u njegovom romanu i vrijednost u smislu proučavanja povijesti.

– Moje profesionalno iskustvo je permanentno bilo utkano u društveno tkivo, omogućavajući mi susrete s različitim ljudima i profesijama tijekom života. Kritičari su prepoznali vrijednost u mom romanu jer sam vjerno dočarao situacije koje sam duboko proživljavao i bio ih svjestan. Opisujem sve što sam doživio u prostoru bivše Jugoslavije, ali i u Europi, radeći u Njemačkoj i Francuskoj. Zanimljivo je što je moj rad prepoznat kao doprinos povijesnom istraživanju, jer sam donio brojna stvarna i proživljena iskustva te opisao promjene društvenih sustava i tadašnjih događanja. Kao što kažu, povijest pišu pobjednici, no unatoč tome, ja sebe ne smatram ni pobjednikom ni poraženim, prokomentirao je duhovito Čulina, koji na pragu osamdesetih godina još uvijek može oduševiti nevjerojatnom lucidnošću i oštrinom uma.

S obzirom na to da je djelovao u komunističkom sustavu, upitali smo koliko je tada postojala sloboda izbora prilikom izvještavanja.

Otvorene prilike

– Uvjeren sam da je postojala sloboda za sve one koji su je htjeli iskoristiti. Ako ste mislili ili brinuli što će komitet ili nadređeni reći, onda slobode nije bilo. Nisam se kočio i nikada se ništa nije dogodilo, rekao je Čulina te nam je ispričao kako je 1979. godine izvještavao o Titovom posjetu Zadru. Tom prigodom se rukovao s njim, pri čemu je Tito rekao: »Vidjet ćemo se mi još.«, priča nam Čulina, dodajući kako mu je to posebno ostalo u sjećanju.

Nadalje, kako otkriva, nikada nije tražio prilike jer su se nekako same otvarale pred njim. Brzo je stekao ime i proširio glas o sebi zahvaljujući svom profesionalizmu i visokim etičkim standardima. To i ne čudi s obzirom na njegov uvjerljiv govor i sposobnost komunikacije na njemačkom, francuskom, engleskom, talijanskom i naravno, hrvatskom jeziku. Budući da je radio u Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj te u sustavu Hrvatske radio televizije, to zasigurno svjedoči o tome koliko je bio prepoznat, cijenjen i tražen u novinarskoj struci.

Za kraj, Čulina je podijelio koliko mu znače povratne reakcije njegovih dragih prijatelja.

– Nedjeljko Jusup mi je rekao kako je pročitao roman u jednom dahu i nazvao ga »kolosalnim« djelom, dok ga je Drago Bosnić opisao »briljantnim«, a Bernard Paleka, svoj vrlo pozitivan osvrt završava znakovitim pitanjem: »Nazirem li ja to obrise novog romana?«, istaknuo je gospodin Čulina, dajući naslutiti da je na pomolu još jedan roman.

Kroz roman »Kuća s jedrima na vjetru«, Čulina nas vodi kroz priču o jednom čovjeku i jednom vremenu, koje istodobno odražava duh tog doba. Kroz svoju »katedralu sjećanja«, kako piše Nikola Šimić Tonin u Pogovoru, Čulina otkriva duboke slojeve osobnog iskustva i naučenih lekcija, istražujući međuljudske odnose i društvene situacije s nakanom razumijevanja njihovih uzroka i posljedica. No, ključno je napomenuti da pritom nipošto ne nameće svoje zaključke čitatelju, već mu pruža slobodu da samostalno oblikuje svoj stav prilikom čitanja ovog vrijednog štiva.