KOLIKO SE RAD CIJENI? Radnici traže dostojanstvo i sigurnost: 'Minimalna plaća trebala bi biti 2.000 eura'

Praznik rada, koji se svake godine obilježava 1. svibnja, tradicionalno je prilika za podsjećanje na borbu radnika za dostojanstvene uvjete rada, pravednu plaću i osnovna radnička prava. No, više od stoljeća nakon povijesnih radničkih prosvjeda koji su oblikovali današnje standarde, i dalje je aktualno pitanje – koliko se rad uistinu danas cijeni?

Suvremeno vrijeme obilježeno je nesigurnim oblicima zapošljavanja, automatizacijom dijela poslova, sezonskim zapošljavanjima, ali i rastom troškova života i sve izraženijim osjećajem nejednakosti.

Nesigurna vremena

– Danas više nego ikada moramo razgovarati o pravima radnika. Rad nije dovoljno cijenjen, a najvrjednije što imamo su radnici. U doba inflacije, poskupljenja, ključno je prije svega tim ljudima omogućiti sigurnost, to je obveza cijelog društva. Stoga, pozivam sve one na visokim funkcijama, one koji upravljaju sustavom, da se pobrinu o radnicima, govori Daniel Radeta.

A da je riječ o kompleksnoj tematici, objašnjava Emil Bilić, umirovljeni diplomirani pravnik bogatog iskustva.

– Nije se dovoljno profiliralo što je rad, što je poduzetništvo, što su zaposlenici, što poslodavci… Treba poboljšati poslovnu kulturu i treba razvijati radna mjesta za one s visokom stručnom spremom, kaže Bilić i dodaje da bi minimalna plaća za dostojanstven život trebala biti 2.000 eura.

Emil Bilić

Najveća sirotinja su radnici, naglašava Veljko Mezić koji smatra da bi minimalna plaća trebala iznositi barem 1.500 eura.

– Tko misli o radnicima, ovi gori se nakrali love, i za radnike nema, kazuje Mezić sliježući ramenima.

I Steve Fižulić je mišljenja kako su danas plaće premalene, s obzirom na sveopća poskupljenja, te da bi trebale biti duplo veće.

A na nerazmjer primanja upozorava i Vice. Dobre su, govori, plaće onima na visokim funkcijama, a ostalima itekako malene.

– Oni koji rade najviše imaju najmanje plaće, a oni na pozicijama slobodni subotom, nedjeljom, spajaju vikende i praznike…, kaže Vice.

Pravednije društvo

Ni mlađi nisu pretjerano optimistični, studentica Ivana komentira kako se danas nerijetko mlade prikazuje kao lijene i nedovoljno ambiciozne, no da je to daleko od istine.

– Nije problem raditi, bilo koju vrstu posla, ali cijeli život slušamo kako treba učiti i stvarno se oko svega potrudimo, ali nakon završetka studija nailazimo samo na zatvorena vrata. Smiješno je kako svi traže iskustvo, a nitko nije spreman uzeti mladog čovjeka i naučiti ga poslu. Puno mojih prijatelja i nakon diplome radi ono što su radili prije preko student servisa; u kafićima i trgovinama, kazuje Ivana te napominje kako ni studentima nije lako na tržištu rada, izvan turističke sezone uglavnom ne mogu pronaći nikakav posao, a premda se satnica kontinuirano povećava, smatra da ipak nije u skladu s, kako kaže, enormnim poskupljenjima.

Svakako, pitanje vrijednosti rada nameće se kao trenutačni društveni prioritet, temelj za demografski oporavak, razvoj gospodarstva i rast svake zajednice. Danas smo itekako suočeni s iseljavanjem mladih, a istovremenim uvozom strane radne snage i krajnji je trenutak za dugoročne i promišljene mjere.

U konačnici, radnička prava ne podrazumijevaju se sama po sebi, već se moraju kontinuirano preispitivati i nadograđivati u skladu s vremenom u kojem živimo te izazovima koje ono donosi. Zajednički nazivnik razmišljanja građana je poruka da prostora za napredak itekako ima, a taj napredak nije isključivo vezan za brojke na platnim listama, već i za izgradnju pravednijeg društva, društva jednakih prilika.