Uoči obljetnice obrane Zadra 5. listopada, Goran Katuša na Facebooku je objavio osobno svjedočanstvo o ratnim danima 1991. godine. Priču je ispričao iz perspektive petnaestogodišnjaka koji je živio na zadarskoj Ploči, u neposrednoj blizini tadašnje prve crte bojišnice.
Katuša se prisjetio života prije rata, prvih granata, boravka u podrumu, povlačenja civila s Ploče, bijega prema gradu, boravka u Hotelu Zagreb i evakuacije brodom prema otoku Kukljici. Njegovo svjedočanstvo opisuje rat iz perspektive dječaka koji, kako sam kaže, u početku nije u potpunosti razumio opasnost koja se odvijala oko njega.
„Nama je to bila nova igra“
Katuša piše da su na Ploči živjeli relativno bezbrižno, provodili vrijeme vani i družili se sa susjedima. Prvi ozbiljniji napadi počeli su, prema njegovom sjećanju, oko 15. rujna 1991. godine.
Granate, podrumi i skrivanje ubrzo su postali dio svakodnevice. Djeca su, međutim, rat doživljavala drukčije od odraslih.
„Kad su granate počele padati po našem naselju, nama je to bila nova igra – igrali smo se rata i činilo nam se da su nam se sada i odrasli konačno pridružili“, prisjeća se Katuša.
Strah bi, kaže, trajao kratko – kada bi granata pogodila kuću u blizini ili kada bi vidjeli posljedice napada. S vremenom se prva linija približila njihovim kućama, a djeca su promatrala vojnike, oružje i punktove te povremeno pomagali koliko su mogli.
Dan kada je Ploča počela napuštati svoje kuće
Posebno detaljno opisuje 5. listopada 1991., kada su se, prema njegovom svjedočanstvu, granate nizale jedna za drugom.
S obitelji je bio u podrumu, a majka je u tom trenutku pekla fritule. Kroz mali prozor Katuša je ugledao veliku kolonu civila koja je bježala u smjeru grada.
U podrum je tada utrčao njegov otac, koji je bio na liniji, i poručio obitelji da se moraju odmah evakuirati.
Majka je u panici pokušala ponijeti fritule, stavila ih u najlonsku vrećicu, no vrećica se gotovo odmah rastopila, a fritule su završile po podrumu.
Obitelj se potom ukrcala u Tamić. Ispred kuće već se okupilo pedesetak civila koji su pokušavali napustiti područje.
Na izlasku na glavnu cestu, kod tada poznate „okuke“, kolona je stala. Katuša se posebno prisjeća prizora vojnika koji je pokušavao ugurati pušku u već prepuni automobil. Kada nije uspio, oružje je, kako opisuje, iz očaja bacio preko ceste u grmlje.
„Tada znaš da je vrag odnio šalu“
Put prema gradu bio je prepun ljudi. Katuša opisuje zapaljene borove šume, gusti dim i granate koje su padale ispred i iza kolone.
Kod Sinjoretova ponovno su zastali, dok su brojni civili pješice pokušavali stići prema gradu.
U jednom trenutku stigli su do područja gradskog groblja i mostića prema gradu. Tamo su ih vojnici pokušali zaustaviti jer se, prema Katušinom sjećanju, most trebao minirati.
„Kada vidiš civile kako bježe, to je jedna stvar, ali kada vidiš vojsku u povlačenju, e tada znaš da je vrag odnio šalu“, napisao je.
Ipak, nakon nagovaranja, kolona je nastavila prema gradu.
Snajperski metak kraj Hotela Zagreb
Obitelj je stigla do Hotela Zagreb i tamo se smjestila. Katuša se prisjeća da je nakratko izašao ispred hotela, kada je metak pogodio zid tik pokraj njega.
Prema njegovom sjećanju, pucnjava je dolazila iz gradskih zgrada, nakon čega su vojnici krenuli prema objektima na Bulevaru.
Noć su proveli u hotelu. Većina ljudi bila je u podrumu, dok je Katuša zaspao ispred recepcije na debelom crvenom tepihu. Iz podruma su se, piše, cijele noći čuli vika i dozivanje jer su ljudi pokušavali doći do informacija o članovima svojih obitelji.
Ujutro su dobili tek komad kruha i krišku salame.
„Svi civili idu za Italiju“
Prema njegovu svjedočanstvu, među ljudima se ubrzo počela širiti vijest da će civili biti evakuirani prema Italiji.
Katuša nije želio otići, no obitelj ga je na kraju nagovorila. Prema zadarskoj rivi krenuli su pješice, a kod Foše su ponovno doživjeli granatiranje. Nekoliko granata palo je u blizini, a Katuša opisuje kako su od detonacija i panike neki ljudi završili u moru.
Kod Hotela Zagreb počeo je ukrcaj na brod. Brod je, piše, izgledao kao turistički brodić i nije mu ulijevao veliko povjerenje da može prijeći put do Italije.
Tijekom ukrcaja pojavila se vojna policija koja je, prema njegovom sjećanju, iz broda izvukla nekoliko vojno sposobnih muškaraca koji su se pokušali sakriti među ženama.
Granate tijekom plovidbe
Brod je ipak isplovio, ali ni tada opasnost nije prestala. Katuša navodi da su tijekom plovidbe u blizini broda počele padati granate s područja Križa.
Iako je brod imao istaknutu zastavu Crvenog križa, putnici su se sklonili iza Ošljaka i čekali da padne mrak prije nastavka plovidbe.
Odredište na kraju nije bila Italija. Evakuirani su iskrcani u odmaralištu u Kukljici.
Sljedećeg jutra, prisjeća se Katuša, s otoka su gledali prema Zadru, ali grad se gotovo nije vidio od gustog dima.
Povratak na Ploču i nastavak ratnih godina
Nakon što se situacija privremeno smirila, obitelj se vratila u svoje oštećene kuće. No zatišje nije dugo trajalo pa su ponovno privremeno otišli, ovaj put u Hotel Pinija.
Katuša se u priči prisjeća i dječaka koji je ondje provodio vrijeme udarajući loptu o zid. Riječ je, kako navodi, bila o dječačiću Modriću.
Ubrzo se vratio na Ploču, gdje je ponovno provodio vrijeme uz vojnike na prvoj liniji. Škola, kako kaže, u to vrijeme nije bila prioritet, a takav život trajao je sve do operacije Maslenica, kada je linija pomaknuta prema sjeveru.
Godine 1994. Katuša je otišao na odsluženje vojnog roka, a potom sudjelovao u ratnim operacijama u Hrvatskoj i na području Bosne i Hercegovine. U profesionalnoj vojsci ostao je do 2003. godine, radeći kao tenkist.
Na kraju objave osvrnuo se i na snimku koju je priložio uz svoje svjedočanstvo. Na njoj, kako navodi, tenkovska jedinica kreće u napad prema Dračevcu i Ploči, a nekoliko minuta kasnije jedan je tenk uništen.
Katuša taj trenutak povezuje s obranom Zadra i završava priču vlastitim viđenjem događaja iz 1991. godine – iz perspektive dječaka koji je tada imao samo 15 godina, a čije je odrastanje bilo obilježeno ratom i životom neposredno uz prvu crtu.
