Barančić još slaže dojmove nakon melodrame 'Ženidba - Martesa': 'Imali smo uspona i padova...'

»Ujutro prije zore ja na tebe mislim, jadan s poslom, kad sam krenem, tebi pjevam, rečenica je koju zaljubljeni Pimi upućuje svojoj ljubavi Vani. I to na arbanaškom govoru. Tjedan dana nakon premijere hrvatsko-arbanaške predstave »Ženidba – Martesa« njezina redateljica Maximiljana Barančić još uvijek slaže dojmove nakon vrhunca proslave 300. godišnjice doseljavanja Arbanasa u Zadar.

Svadbeni običaj

Među tomovima rječnika, vedra i hitra duha, te željna kreativnog stvaralaštva, Barančić već desetljećima predstavlja jedno od najvažnijih imena u očuvanju arbanaškog govora i tradicije.

Ova neumorna kulturna djelatnica i umirovljena sveučilišna profesorica s poznatim je zadarskim redateljem Vinkom Radovčićem uprizorila melodramu Josipa Vladovića Relje, koja je fokusirana na sada, nažalost, iščezle svadbene običaje zadarskih Arbanasa. Iako je Relja Vladović pisao i prozu i poeziju, najčešće na albanskom jeziku, ovu je melodramu u četiri čina napisao u čast svoje majke upravo na arbanaškom.

U njoj se opisuje događaj iz 1890. godine na području današnjih zadarskih Arbanasa. Sama se melodrama sastoji od četiri čina u kojima se iznose običaji Arbanasa s osobitim naglaskom na patrijarhalne odnose koji su vladali u obitelji. Ljubav mlade djevojke Vane prema siromašnom mladiću Pimiju, koju roditelji žele udati za bogatog mladića Maka, naglašena je kroz pjesme koje oboje pjevaju na arbanaškom. Inače se čitava melodrama izvodi na hrvatskome jeziku s pojedinim sekvencama na arbanaškome govoru, kojima je, kako nam je kazala u razgovoru Barančić, željela ponovno naglasiti važnost očuvanja arbanaškoga govora.

– Glumci su nam svi amateri, tako da smo imali uspona i padova, veselih i teških trenutaka dok nismo završili predstavu. Već sada dobivamo upite za gostovanja, no, to je jedan projekt o kojem tek ozbiljno valja promisliti, istraknula je Barančić, dok u njezinom domu pretresamo uspomene koje pamti o starim Arbanasima, običajima koji su postojali te svadbama koje su, ako je suditi po onome što je rekla, trajale danima. Sastojale su se i od elaboriranih običaja i zabava koje su prethodile samom vjenčanju, a Barančić je za uprizorenje prevela i prilagodila melodramu na hrvatski jezik.

Scenski izričaj

– S obzirom na to da mi u KUU Vicko Zmajević redovito radimo predstave ili recitale, ipak smo se odlučili za ovu važnu obljetnicu posebno se pozabaviti našom poviješću te kroz djela jednog od naših najpoznatijih sumještana približiti ih široj javnosti i tako dostojanstveno proslaviti 300 godina naše povijesti u Zadru, naglasila je Barančić.

Ova predstava potiče i njeguje kulturu zadarskih Arbanasa koji su prije 300 godina naselili ovo područje gdje i danas žive. Na ovaj su način željeli doprinijeti očuvanju kulturnog identiteta kroz umjetnost i stimulirati mlade naraštaje da se njihova tradicija i baština ne zaborave.

– Nažalost, običaji su to koji više ne žive. Moja je majka, primjerice, prije udaje morala, kao što je bio običaj, kleknuti ispred ulaznih vrata obiteljske kuće, te moliti oprost. Žene su također za obred vjenčanja na glavi nosile krunu – ali samo ako su bile djevice, sjetila se Barančić.

Tijekom 2019. godine, za Dan Gospe Loretske, režirala je i predstavu »Nita«, Josipa Vladovića Relje s glumicom Kazališta lutaka Zadar Gabrijelom Meštrović Maštruko, koja je predstavljena u HNK Zadar.

– Vladović Relja puno je pisao, a »Martesa« mi se posebno svidjela, tako da ću knjigu njegovih sabranih djela u potpunosti prevesti na hrvatski. Skoro tri mjeseca trebala su mi da prevedem ovaj komad, s tim da smo tekst melodrame morali prilagoditi scenskom izričaju, skratiti činove te osmisliti glazbenu podlogu za stihove koje je napisao. Sve su pjesme ispjevane na arbanaškom, s tim da smo govor koristili kako bismo dodatno naglasili važne dijelove predstave te prijelaze iz jednog čina u drugi, pojasnila je Barančić. Puno je, priznaje, problema imala prilikom prevođenja, jer jezik je živo tkivo i mijenja se kroz godine.

Amaterski glumci

– Pošto mi Arbanasi dugo nismo imali pismenih, mnoge su se stare riječi i izrazi iz Reljinog vremena izgubili, tako da sam mnoge dijelove prevodila iz konteksta drame. Nakon tragedije »Nita«, sada smo se tako uhvatili u koštac s melodramom. Arbanaški i albanski su snažni, melodiozni jezici, a snaga našeg govora posebice je do izražaja došla u pjevanim sekvencama, naglasila je Barančić.

Predstava publiku vraća u Arbanase krajem 19. stoljeća te kroz prikaz svakodnevice, običaja, društvenih odnosa i govora oživljava dio bogate kulturne baštine arbanaške zajednice.

– Kad radite s amaterima koji su voljni iznijeti ovaj projekt te žele pokazati što mogu, dogode se razni problemi, ali i lijepe uspomene. Od audicija za glavnu glumicu koja je morala lijepo pjevati, do brojnih proba i osmišljavanja scenografije, uspjeli smo skupiti skup amaterskih glumaca koji su vrijedno uvježbavali tekst melodrame. No, život je život, tako da smo imali brojne prepreke, te nismo uvijek svi mogli biti na probama, a dio glumaca ne govori arbanaški, tako da su za potrebe ovog komada morali i to naučiti, pojasnila je Barančić.

Posebnu vrijednost predstavi daju tradicijske pjesme na arbanaškome govoru, koje dodatno naglašavaju autentičnost scenskog prikaza. Pokušala je zadržati i arbanaški žargon, kao i rimu kojom je Relja napisao pjevne dijelove.

Darivanje

– Osim Reljine melodrame, kroz arbanašku smo glazbenu povijest, koja ima važan dio u predstavi, dodatno naglasili bogatstvo naše baštine. Probe smo održavali kad god i gdje god smo mogli – od Centra za mlade do našeg samostana. Osim toga, dio naših glumaca je i u crkvenom Zboru Gospe Loretske, tako da su imali dva zahtjevna projekta koja je valjalo uspješno iznjedriti, priznala je Barančić.

Važan dio arbanaških svadbenih običaja bilo je i darivanje mladenaca dotom tjedan dana prije vjenčanja. Dolazilo se, kako se Barančić sjeća »naći cure«. Djevojke bi, mladenkine prijateljice, dolazile s poklonima.

– I ja sam prošla kroz taj običaj za svoje vjenčanje, a sjećam se da su to bile velike i za ta vremena skupe prigode. Moja je majka čak zapisivala tko je sve došao kod nas, kako bi znala kasnije uzvratiti poklonom. Posebna slastica bili su svadbeni bomboni, posebice oni koje bi dobili iz Italije ili Amerike, nasmijala se Barančić.

Sa zrnom tuge u glasu kaže kako se nada da će arbanaški govor nastaviti živjeti, iako joj sve manje djece dolazi na tečaj. No, statistiku popravljaju odrasli polaznici koji kasnije u životu žele obnoviti svoje znanje arbanaškoga govora ili ga tek početi učiti.

PJESME NA ARBANAŠKOM

Melodrama donosi događaj iz 1890. godine na području današnjih zadarskih Arbanasa, s osobitim naglaskom na patrijarhalne odnose u obitelji. Ljubav djevojke Vane prema siromašnom mladiću Pimiju koju žele udati za bogatog mladića Maka, naglašena je kroz pjesme na arbanaškom