SKRIVENI BISER Kula Jankovića već više od 350 godina ostaje u rukama iste obitelji

Ponekad ne trebate ići daleko da biste se našli u nekom potpuno drugom vremenu i prostoru. Zadarska županija, sa svim svojim povijesnim i kulturološkim čudima, obiluje takvim prilikama, ali jedna lokacija nas je posebno ostavila bez daha. Iako sasvim blizu, tek dvadesetak minuta vožnje od grada, Kulu Stojana Jankovića u Islamu Grčkom tek smo sad po prvi put posjetili. A srpanjsko jutro, miris oleandra i pjev ptica u prekrasnom zelenom okruženju koje je obgrlilo ovo povijesno zdanje, bili su veličanstvena dobrodošlica.

»Nismo ni svjesni što imamo u svojoj okolici« zasigurno je prva misao koja će vam pasti na pamet, bilo da se nađete u hladovini tamnice, tradicionalne kuhinje, radne sobe, arboretuma i u njemu ribnjaka… svaki kutak ove utvrde će vas očarati. A za pravi doživljaj minulih vremena zaslužna je jedna obitelj koja se usprkos protoku vremena i činjenici da je ova Kula proživjela štošta, trudi očuvati ovo blago i otvoriti je za javnost. No, vratimo se malo u prošlost.

Povijest među zidinama

Priču o Kuli i životu u njoj ispričala nam je Tatjana Škarić Jurić, najstarija unuka poznatog književnika Vladana Desnice, potomka Stojana Jankovića koji se kao »uskok« proslavio u borbama protiv Turaka u 17. stoljeću. Kako ističe, Kula Jankovića jedinstven je spomenik hrvatske kulturne baštine jer je više od 350 godina ostala u vlasništvu iste obitelji, a povezuje dvije važne povijesne ličnosti Stojana Jankovića, koji je naslijedio imanje, i književnika Vladana Desnicu, njegova posljednjeg pojedinačnog vlasnika.

Radna soba Vladana Desnice

Kula koja prkosi vremenu

Inače, Kula Stojana Jankovića izuzetan je i rijedak primjer kombinacije stambenog i fortifikacijskog objekta na nekadašnjoj granici Otomanskog carstva, a od 1948. je i zaštićeni spomenik kulture prve kategorije.

– Kula ima značajke fortifikacije centra gospodarskih aktivnosti i na kraju ladanjske kuće. Ovdje možete vidjeti prostor tamnice kao dio obrambenog sustava, ali i brojne gospodarske zgrade – konjušnicu, pljevaricu, krmarij, kotarinu i druge objekte koji svjedoče o nekadašnjem životu na imanju. A tu je i taj ladanjski dio objekta s terasama, tako da je arhitektonski ovo jako zanimljiv objekt, govori nam Škarić Jurić te dodaje kako je u svemu jako bitan taj stoljetni kontinuitet posjedovanja, kao i sam karakter vlasnika koji su čuvali brojne predmete, sakupljene kroz stoljeća, a koji danas čine dragocjene zbirke, od ikona, starog oružja, velike biblioteke, arheološke, etnografske zbirke, arhiva, zemljopisnih karata i slično.

Spašeno od zaborava

– Imamo petnaestak zbirki, a usprkos tome što je stara kuća tijekom rata bila potpuno spaljena i urušena, skoro sve su spašene. Kulu postupno obnavljamo, tako da je skoro u potpunosti uređena i te zbirke, kao i zdanje samo po sebi, nastojimo prikazati našim posjetiteljima. Ono što nije preživjelo rat, to je naravno namještaj, sve je izgoreno ili nestalo. Kao i neke stvari koje se nisu mogle iznositi, dijelovi arheološke zbirke koje je Vladan prikupio, govori nam Škarić Jurić i u jednoj od prostorija koju nazivaju škritorij (gdje su se nekad vagale i pisale vreće kukuruza) pokazuje na zidovima fotografije interijera kakav je bio prije, ali i poslije rata. Tu su izložena i izdanja Vladanovih knjiga, govori nam naša domaćica dok prolazimo kraj drugih prostorija nazvanih po funkciji, a koje su zadrzale stare nazive.

Druga tajna soba

Izvor Klokotuša

Ribnjak

No, ne zadržavamo se u konobi, već odlazimo u tamnicu gdje se nalazi prva od dvije tajne prostorije u kojoj su Desnice čuvale vrijednosti u teška vremena. Drugu tajnu sobu, zvanu kao samica, otkrili su tek prilikom obnove nakon rata, a za koju imaju saznanja da je skrivala rupu dugačku 20 metara, koja je svojevremeno zatrpana, a o čijoj namjeni su imali više teorija – od tajnog prolaza do gustirne, odnosno spremnika za vodu. No, i to je ostala tajna.

– Sve ovo je vlasništvo obitelji Desnica, ali je i kulturno dobro, tako da je nama drago ljudima pokazati. Sam Vladan je započeo prikupljanje predmeta koje je želio pokazati, a tako da je on i odredio i dio koji je za javnosti. Recimo u staroj kuhinji uredio je izložbeni prostor i odredio ga za etnografsku zbirku. On je začetnik te ideje da se Kulu otvori javnosti, što su nastavili njegovi potomci pa je odlučeno da će stara kuća, kao i sala, biti izložbeni prostor i javna namjena, istaknula je Škarić Jurić objašnjavajući kako je od 34 ha koja je Stojan Janković naslijedio, nakon višestrukih redukcija u agrarnim reformama i nacionalizacijama, ukupna veličina posjeda trenutačno oko 10 ha, od čega polovicu čine Kula, crkva, točnije obiteljski mauzolej i park, dok ostatak čini poljoprivredno zemljište.

Središnje mjesto parka zauzima izvor Klokotuša, koji je stoljećima bio glavni izvor pitke vode za selo, tako da je izvor bio svojevrsno društveno središte mjesta. Inače, početkom 20. stoljeća park je oblikovao krajobrazni arhitekt, osmislivši terase, staze i aleje koje se i danas mogu razgledati. U njemu se nalazi i umjetna akumulacija vode, poznata kao Peškera, koja služi za navodnjavanje polja.

Impresivna panorama

Iz parka, ka »guvnu« i crkvici vodi nekoliko puteva, a prije nego smo posjetili grob Vladana Desnice koji se nalazi u spomenutoj crkvici, obišli smo izložbene prostore i etnografsku zbirku, kao i biblioteku, te se popeli i na sam vrh Kule odakle se pružao prekrasan pogled na cijele Ravne kotare, otok Pag, ali i Pašman u daljini. Uistinu, jedna impresivna panorama radi koje se moramo opet vratiti.

Po povratku, zadržavamo se u radnoj sobi Vladana Desnice. Budući da je sav namještaj u Kuli izgorio, u Kulu su donijeli njegov radni stol, ormar i ostali namještaj iz zagrebačkog stana.

– Ovdje su njegova pisaća mašina, rukopisi i brojne bilješke. Posebno je zanimljiv rukopis Proljeća Ivana Galeba, na kojem se vide brojni ispravci. Roman je nastajao gotovo dvadeset godina, a Desnica je neprestano dopisivao, mijenjao i prepravljao tekst, govori nam Škrbić Jurić pokazujući na policama izdanja njegovih djela, kao i njegovu dokumentaciju numeriranu po godinama.

– Bio je iznimno pedantan. Sačuvao je gotovo svu svoju dokumentaciju. Od Drugoga svjetskog rata nadalje svako pismo koje bi poslao prepisao bi u kopiju i zadržao za sebe. Zahvaljujući tome danas imamo sačuvanu i njegovu korespondenciju i odgovore koje je primao pa se mogu rekonstruirati cijeli razgovori, naglašava njegova unuka.

Na imanju su i gospodarske zgrade, koje još uvijek nisu obnovljene, a koje su stradale u Drugom svjetskom ratu. Međutim, obitelj se trudi da se to promijeni, da se kao i ostatak Kule obnovi, pa tako korak po korak vraćaju život prostoru koji nije samo obiteljska baština, nego i dio kulturne povijesti Hrvatske. A upravo zahvaljujući njihovu trudu, Kula Stojana Jankovića danas je živo mjesto susreta povijesti, književnosti, umjetnosti, ali i svakodnevnog života.