Samozatajni pjesnik s Pašmana: Željko Sutlović sve svoje pjesme recitira napamet

Već pri ulasku u baštu Dišpet bara u Ždrelcu začula sam stihove (“Žulji tvrdi, guće potne, križa ča su zemlji pala, za trsje ol maslinu, učinit zavik rodne. Sve su riči, muci, povik, lica stara izborana, križ na misi ispod oltara, tu u meni zanauvik. I krunica moje babe, bokun idra sa bracare, i komoštre crne stare, vuču, drže i ne slabe. Cime kao pijat boba, komad kruva, ključ konobe, suri zidi u Sutlovi, tihi smiraj starog groba.”) S ovim prekrasnim stihovima pjesme “U meni” dočekao me ždreški boem Željko Sutlović. Ovog čakavskog pjesnika poznajem dugi niz godina. Samozatajan, mogu slobodno reći i intelektualac, ističe se između ostalih pjesnika jer sve svoje pjesme recitira napamet. Gostovao je na mnogim večerima poezije i uvijek iznenadi svojim osebujnim stilom. Nekoliko puta zamolila sam ga da mi otkrije “receptu” na koji način uspijeva sve, ama baš sve, svoje pjesme pohraniti u svom umu i napamet ih odrecitirati.

– Istina je, samozatajan sam, ali kad su u pitanju stihovi jako sam glasan. Počelo je sve u sedmom razredu osnovne škole kad je profesorica Beović htjela od mene napraviti pisca jer sam bio jedini đak koji je uspio napisati tri stranice školske zadaćnice u jednoj rečenici. Tada sam pisao kratke priče, bio sam najmlađi koji je pobijedio na natječaju kratke priče sarajevskog Svijeta pa je nekakva nagrada bila u dinarima, više se ni ne sjećam, govori Željko kojeg je prvotni put ipak odveo u druge vode, ili bolje reći mora.

Ždrelac ga vuče

– Život je učinio drugo, pripremali su me za jedno, ja sam bio svojeglav pa sam bio drugo, pa svijet, pa more, pa navigavanje, pa cure, pa muzika, a onda je počelo pisanje pjesama. Bilo mi je blesavo pjevati i svirati nešto tuđe, prisjeća se Željko koji kaže da su emocije prve ljubavi zasigurno bile glavni pokretač za pisanje poezije. Čakavštinu je počeo pisati na ždreškom odakle je i porijeklom, ali rođen je u Zadru, živio je iznad foto Vjeke na ulazu u grad, no ždreški kraj ga uvijek vuče k sebi. Kaže kako ga na pisanje privlače i uspomene i emocije koje je osjećao dok je ljeta provodio s bakom i djedom upravo na otoku. Njegov je stil uglavnom slobodan, ne zamara se normama, ali voli kad pjesme imaju svog reda. Posebno ga kaže oduševljava viški način izražavanja priča.

– Oni to zovu nabacivanje, a rečenice su povezane samo zarezima, i vise kao štipalice na štriku, sama ta njihova riječ nije povezana veznicima, ali je to cijela jedna priča. To mi se jako svidjelo pa sam primijenio i na svom recitiranju. Taj stil možda nije karakterističan za naš kraj, ali meni odgovara, objašnjava Željko koji se s viškim radom upoznao na susretima i druženjima čakavske riči na kojima je sudjelovao kao često gost iz Ždrelca.

Željko već prekalio svoj zanat pa čak i u svakodnevnom razgovoru s ljudima priča u stihovima i odgovara u desetercu. Iako je poznati umjetnik, svoje pjesme ipak nikad nije ukoričio u neku zbirku. Kaže kako mu je draži potpuno slobodan način života koji sad vodi.

– Gdje god sam pozvan, gdje god se organizira pjesnička večer ja ću doći, ispričati, reći, pjevati, ali nekako mi je draže da moje pjesme nisu ukalupljene u korice knjige. Imam dojam da pjesme koje su napisane na papiru, ako ih se ne govori da su nekako neiskorištene, jadne, zamukle, a ja ne želim da papir na kojem su moje pjesme požuti. Takav sam, kakav sam, kazao je Željko.

Foto: Vesna Benić

Bitka recitiranja

Ovaj ždreški boem živi sa stihovima. Sam sebi pjevuši dok radi, dok kuha, stihovi mu svakodnevno prolaze glavom. Iako sve svoje pjesme zna napamet ne hvali se tom činjenicom već vrlo rado i svugdje spomene i svog prijatelja pjesnika Antu Sikirić Krivina iz Bibinja koji, baš kao i Željko Sutlović, recitira svoje pjesme napamet. Prisjeća se zgode s Bibinjske pjesničke večeri kada su on i Ante sjedili za stolom i započeli recitirati pjesme jednu za drugom. Te večeri prisutni posjetitelji počeli su navijati tko će ih od njih dvojice više znati napamet. Obojica su prešli brojku od trideset pjesama.

– Bogu hvala, jer ih tada više nisam znao, sa smijehom dodaje Željko koji smatra da ima puno sreće što posjeduje ovakvu vještinu, a sebe uspoređuje s mladim televizijskim genijalcem.

– Razlikujemo se svi, netko podnosi bol više netko manje, netko pamti netko ne pamti. Kad bih sebe usporedio u nekim situacijama onda sam dosta sličan onome mladom Sheldonu – genijalac po kvocijentu inteligencije, ludi fizičar. Ne trudim se pamtiti sve, jednostavnom imam tu sreću, a svugdje recitiram različite pjesme, ne ponavljam se. Uvijek sam prije pitao koja je tema i po temi sam se odlučio koju ću recitirati, pojašnjava Sutlović dodajući kako ovu posebnu crtu uvijek ima u sebi. Oduvijek je volio recitirati, a nikad pred publikom nije imamo imao srama ili tremu, pa čak i od najranijih dana. Tako je još u prvom razredu osnovne škole bez srama otpjevao “My Bonnie is over the Ocean”. Učiteljica Anka Sabalić je mislila da je Željko stigao iz Amerike.

– Sve ono što mi se sviđa imam i volju zapamtiti. Ja sam svoje prve riječi teksta i pjesma u školi Petra Preradovića pisao na engleskom jeziku, prisjeća se Željko koji voli književnost pa tako posjeduje i neka stara izdanja Vijenca, a često iz njih crpi inspiraciju za svoje pjesme.

Foto: Vesna Benić

Uživa u samoći

– Kako sam pohađao školu Petra Preradovića, upravo su me vukle te “Izabrane pjesme” od Petra Preradovića. Osim toga, moji su roditelji svaki mjesec kupovali Vijenac, časopis za kulturu, povijest, ljepotu života. I kada nisam razumio što znače ove stare požutjele stranice vukao me tekst, počeo sam čitati, počeo sam i razmišljati, posebno u kasnijoj dobi kada sam imao vremena dublje se posvetiti tim tekstovima. Shvatio sam da me nešto u meni gura, čitajući te tekstove raširilo se ispred mene prostranstvo koje je trebalo puniti svojim vlastitim slovima, bilo kratkom ili dugom pričom, ili samo nekom riječi koja pokazuju trenutnu emociju toga. Mislim da su oni bili kolpomorto sidra koji su me vezali za kreativno pisanje. Imam puno prekrasnih starih knjiga koje me drže i svako malo ih pročitam. Način na koji su prije pisali naši poznati pisci i književnici identičan je kao i ovaj naš današnji, samo su bile drugačije oznake na slovima, ali kada se prepozna njihova misao, mene to nadahnjuje za stvaranjem. Čak i ovaj naš izričaj u čakavskom jeziku identičan je onome samo ga je sada puno lakše pročitati. E, sada da ne bi dolazili do toga pisanja i čitanja ja ga usmeno govorim, možemo reći da sam još kao pećinski čovjek, da govorimo jedan drugome i pamtimo i prenosimo budućem naraštaju, objašnjava Željko.

Željka često sretnem u brodu na relaciji Preko – Zadar. Otišao je u mirovinu prije šest godina. Više vremena provodi u bodulima u staroj kući koju je dobio u nasljedstvo. Uredio ju je i tu živi. Bio je i član KUD-a Sv. Luka iz Ždrelca s kojim je nastupao po Slavoniji i svim okolnim feštama. U Zadru mu žive djeca i unuci, žena mu je pokojna i najviše voli svoju samoću.

– Volim samoću, ali ja nikada nisam sam. Bog je uvijek sa mnom. Mogu biti potpuno sam 24 sata na dan. Jednostavno uživam u toj samoći. Moj duh je ispunjen. Nikada mi nije teško, nikada mi nije dosadno. Ja ne razumijem kada netko kaže ne zna što će. Kuham, perem, sve radim sam. Kad me volja. Ali glava radi, mozak mi ne miruje. I dok ležim uvijek ponavljam pjesme ili pišem nove, dignem se zapišem stihove. Pišem svakako, pišem i glupavo i pišem šporkačunski, sve što mi dođe sve zabilježim. I zato mi nikada nije dosadno, govori Željko.