Profesor Magaš upozorava na veliki problem: “Izgrade objekt na potoku, a onda se čude kad poplavi”

Zašto se pri uređenju prostora ne smiju zanemariti reljef, vode, tlo, stanovništvo i okoliš te što se događa kada se velike infrastrukturne odluke donose prije cjelovite stručne analize? U drugom nastavku razgovora profesor emeritus Damir Magaš, prvi rektor Sveučilišta u Zadru, govori o svojem obrazovanju, prostornom planiranju u Zadru i projektima koji su se sedamdesetih godina prošloga stoljeća planirali za širu zadarsku regiju.

Oduvijek ste isticali zanimanje za geografiju. Kako ste odabrali taj studij i što geografija znači za prostorno planiranje?

– Oduvijek sam volio geografiju. Kao mladu osobu ništa drugo nije me toliko privlačilo, pa sam studirao jednopredmetni studij primijenjene geografije u Zagrebu na PMF-u. To je bila geografija u obrazovanju stručnjaka za prostorno planiranje, ili za rad u gospodarstvu, posebno turizmu, statistici, kartografiji, politici, novinarstvu i slično. Postao sam tako geograf obrazovan za rad u raznim djelatnostima. Za rad u školi trebali smo polagati pedagoške predmete i steći nastavničko zvanje, ali je moj studij u osnovi bio inženjerski. Stjecali smo titulu diplomirani inženjer geografije, što danas možda zvuči čudno, ali u svijetu to uopće nije čudno. U Njemačkoj, primjerice, geografi čine više od polovice stručnjaka u prostorno-planskim zavodima. Ima ih više nego arhitekata i građevinara. U nas je to sve išlo drugim pravcem, pa je arhitektura ovladala uređenjem prostora, premda se ona ponajviše bavi objektima. Arhitekti prostor poznaju onoliko koliko ga uče na studiju, a uče ga razmjerno malo. Dakle, reljef, klima, vode, tlo, biljni i životinjski svijet, sociogeografska obilježja, stanovništvo, gospodarstvo i okoliš, odnosno njihov prostorni raspored i značenje, u arhitekturi su u drugom planu. Zato se, primjerice, zna dogoditi da se neki objekt izgradi praktički na potoku, pa kada poslije taj objekt poplavi, svi se pitaju zašto je do toga došlo. Kažu onda »nismo znali«, ili »tu je tekla nekakva mala jaruga«, ali je zanemareno da ta mala jaruga u 20 godina može nabujati u snažan tok – kaže profesor Magaš predstavljajući svoje cjeloživotno zanimanje za geografiju.

Multidisciplinarni pristup

Objasnili ste ljubav i interes prema geografiji s motrišta jednopredmetnog studija primijenjene geografije koji je zapravo inženjerski studij. Je li to uvjetovalo i Vaš kasniji interes prema sveobuhvatnoj i multidisciplinarnoj analizi prostora?

– Znanstveni magistarski studij urbanizma i prostornog uređenja, tako se zvao, a pohađao sam ga na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kao inženjeru geografije nije mi bio poseban problem polagati ispite i magistrirati, za razliku od pojedinih drugih stručnjaka i znanstvenika, recimo arhitekata i građevinara, koji su se na tom studiju teže snalazili. Zašto? Zato što je to bio multidisciplinarni studij. Tu su pored arhitekata i građevinara, profesori bili geografi, sociolozi, ekonomisti, demografi, biolozi, povjesničari i konzervatori, a moguće je da sam još neku struku izostavio. Svakako je bilo riječi o vrlo širokom krugu znanstvenika koji su nam prenosili znanja o prostoru s motrišta njihovih struka. Tu su se uistinu mogla proširiti znanja o prostoru i svemu što se odvija u njemu – od onih najprimitivnijih promjena u prapovijesti kada su nekakve selilačke zajednice palile šume i stvarale pašnjake i poljoprivredno zemljište, do složenih suvremenih procesa urbanizacije, industrijalizacije, kompjuterizacije i aktualnog djelovanja na okoliš sa svim mogućim pozitivnim i negativnim posljedicama.

Jesu li današnji poslijediplomski studiji takvi?

– Ne, to je bilo puno drukčije od današnjih poslijediplomskih studija. Studij je trajao četiri mjeseca, ali bio je organiziran doslovno od jutra do mraka. Imali smo predavanja uvaženih profesora iz cijele ondašnje Jugoslavije. Uglavnom su to bili profesori iz Zagreba, ali i iz Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Splita… Predavali su i razni profili stručnjaka i znanstvenika iz inozemstva, primjerice s američke UCLA-e iz Los Angelesa i nekih drugih američkih sveučilišta. Dakle, studij je imao stručno i materijalno pokriće, pa je mogao ponuditi svestrani magistarski program. Doktorirao sam 1992. na Geografskom odsjeku PMF-a na temi Nina, odnosno povijesno-geografskim obilježjima Nina u funkciji njegova urbanog razvoja. Tu sam spojio zemljopis s urbanizmom raspravljajući o procesima u prostoru Nina od prapovijesti do ponovnog osnivanja njegove općine u suverenoj Hrvatskoj. Nin je bio važno liburnijsko središte lokalne autohtone zajednice Aenonjana, dakle Liburna, potom je antički Nin izrastao u vrlo važno liburnijsko municipalno središte s brojnim rimskim inovacijama, velebnim hramovima i infrastrukturom. Nin je zatim ostvario ulogu važnog urbanog središta ranosrednjovjekovne hrvatske države i sjedišta biskupije te prvih kneževa i kraljeva. Iako je poslije slabio, sve do 19. stoljeća opstajala je prostrana Ninska biskupija, o čemu sam pisao i u nedavno objavljenoj posebnoj monografiji više suautora. Postojala je i samostalna općina sve do 1961. Svakako, obradio sam i suvremene razvojne procese i to je ukratko bila tema doktorata koji sam dovršavao na računalu, ponekad i pod uzbunama i projektilima ratne 1992. u nekoj agenciji koja je imala agregat za struju.

Počeci u Zavodu

U Zavodu za urbanizam ste dobili prvi posao?

– Tako je. Zavod je kao tvrtka osnovan u srpnju 1975. kada se odvojio od tijela tadašnje općine Zadar. Ranije je bio dio gradske službe za urbanizam i prostorno uređenje s desetak inženjera arhitekture i građevinarstva. Zavod je kao tvrtka na tržištu pružala usluge izrade planova, studija i elaborata za općine i državu. Tako je tadašnja općina Zadar naručila prostorni plan te planove za Ugljan i Dugi otok. Tražeći posao u listopadu 1975., tadašnji direktor Tomislav Valerjev predložio mi je da napišem manji elaborat o geologiji otoka Ugljana, nakon čega će stručni tim ocijeniti moje sposobnosti. Premda nisam bio geolog, na studiju primijenjene geografije uspješno sam položio geološke predmete – opću geologiju, geologiju Jugoslavije i stratigrafsku geologiju, pa uz odgovarajuću literaturu i geološke podloge nisam imao problema s pisanjem. Ocijenili su da sam krasno odradio zadatak i do kraja godine donijeli odluku te sam od 1. siječnja 1976. počeo raditi kao prostorni planer-pripravnik u Zavodu za urbanizam Zadar.

Kada ste počeli raditi na otoku Viru?

– Izradu članka o otoku Viru, rekoh, prihvatio sam 1975. kad mi je dr. Maštrović, urednik Radova to predložio, a s pisanjem sam počeo 1976. To mi je bio prvi znanstveni rad za koji sam koristio svoje slobodno vrijeme, dok sam na poslu u Zavodu obavljao poslove na Prostornom planu općine Zadar i dva otočna prostorna plana koje je Zavod ugovorio čim je osnovan. U siječnju 1976. kada sam počeo raditi kao pripravnik, o tim temama nije postojala niti jedna napisana rečenica. Prije toga postojale su nekakve skice s kružnicama, kvadratima i trokutima koji nisu imali nikakve veze s prostorom. Stoga sam sustavno započeo iznova s izradom postojeće namjene prostora, kao što su obradive površine poput maslinika i vinograda, potom infrastrukture ili prometnica i vodoopskrbe, potom demografske osnove, svih sektora gospodarstva i društvene nadgradnje u prostoru te koncepcije samih planova. Uz sve to, trebalo je definirati što pripada kojem mjestu, mjesne i katastarske granice, obraditi statističke i demografske podatke i pokazatelje. Radilo se u suradnji s tadašnjim Zavodom za statistiku i analitičke poslove i tako su izrađeni prostorni planovi. Jedan od zadataka Prostornog plana općine Zadar bio je i prostorno-plansko definiranje velikih kapitalnih industrijskih i elektroopskrbnih objekata.

Vir protiv nuklearke

Pretpostavljam i famozna nuklearka na Viru koja je 1976. bila više nego aktualna.

– Da. Nuklearna elektrana na Viru, željezara u Zatonu, velika cementara u Ljupču i niz drugih. Dobili smo zadatak teritorijalno odrediti opseg i veličinu nuklearke na Viru, isto tako željezare u Zatonu i cementare u Ljupču. Gledate te zadatke i hvatate se za glavu, ali oni su bili određeni društveno-političkim odlukama. Elektrodalmacija u Splitu s timom inženjera, sudjelovala je na konceptu nuklearke, a posebnim elaboratima podupirao ga je i nuklearni institut u Vinči kod Beograda. Općinski zavod za statistiku, elektroprivredni stručnjaci iz Hrvatske i iz Vinče, izradili su sedam-osam potrebnih studija. Jedna od njih bila je i demografska studija na kojoj smo sudjelovali 1977. i ona je imala zadatak odrediti demografske kapacitete oko otoka Vira u radijusu od pet, 10, 15 ili 20 kilometara zračne crte. Dakle, obrađeni su sva naselja i stanovništvo, domaće životinje, u prostoru unutar tih radijusa.

Zadatak prostornih planera bio je odrediti i ucrtati u prostorni plan zonu NE »Vir« uvažavajući predradnje koje su za tako obiman zahvat obavljane i prije osnivanja našeg Zavoda, u konceptu utvrđenom još 1973. ili 1974. Budući da je otok Vir bio odabran za izgradnju nuklearke, trebalo je nužno izgraditi odgovarajuću cestovnu vezu mostom. I tako je Virski most zapravo posljedica tadašnje težnje da se na otoku izgradi nuklearka.

Planom je trebalo definirati i cjelovitu infrastrukturnu povezanost nuklearke. Srećom, u procesu usvajanja plana općinski skupštinari su nakon usvajanja amandmana iz njega izbacili nuklearku i željezaru.

Zapravo, da nije bilo ideje oko nuklearne elektrane na otoku Viru, Virskog mosta vjerojatno nikad ne bi bilo.

– Najvjerojatnije je tako. Pitanje je bi li se – da nije bilo te zamisli – u ondašnjim okolnostima malog broja stanovnika i perifernosti gradila mostovna veza prema Viru. No Virani su, normalno, kao i glavnina stanovništva zadarske regije, bili protiv koncepta izgradnje nuklearke koji su doživljavali kao veliku potencijalnu opasnost i ugrozu za život na otoku i općenito šire okruženje i okoliš.

*Treći dio razgovora objavljujemo u subotu, 31. listopada.