Petak, 8. prosinca 2023

Weather icon

Vrijeme danas

9 C°

OTOČKA TERCA

Priča puna emocija, topline i humora koja će vas dirnuti, nasmijati

Autor: Nikolina Lucić

14.07.2023. 14:25
Priča puna emocija, topline i humora koja će vas dirnuti, nasmijati

Foto: Mate Komina



Zadarsko kazališno ljeto ovoga je tjedna zaključeno predstavom “Otočka terca” u produkciji Centra za kulturu grada Novog Vinodolskog. Ana Vilenica, Olivera Baljak i Branka Petrić-Fehmiu, kao Doris, Bela i Ava, na kazališne su daske donijele komad koji govori o ženama, propalim ljubavima i zaboravljenim karijerama. Predstava “Otočka terca” nastala je prema tekstu “Sjecišta” Beatrice Kurbel, u adaptaciji Ane Vilenice i režiji mladog Ivana Vanje Alača.


Već od prve svoje izvedbe, predstava hvaljena i od kritike i od publike privukla je veliki broj gledateljica i gledatelja koji je redovno ispraćaju ovacijama.


Nacionalna dramska prvakinja HNK Ivana pl. Zajca Olivera Baljak dobila je Nagradu “Fabijan Šovagović” za najbolju glumicu na nedavno završenom 30. Festivalu glumca upravo za ulogu Bele.


Tri generacije, tri problema




Priča puna emocija, topline i humora koja će vas dirnuti, nasmijati i rasplakati govori o dvije sestre, Avi i Beli koje žive izolirane na otoku. Njihovu pomalo monotonu svakidašnjicu u njihovoj otočkoj sredini, promijenit će dolazak mlade žene iz Zagreba.



Naime, kako bi preživjele zimu, sestre oglašavaju iznajmljivanje stana, a javlja se prevoditeljica Doris. Njezin će dolazak pokrenuti promjene u životima žena različitih generacija i oprečnih karaktera od kojih svaka ima svoje snove, nadanja i očekivanja, uspone i padove.


Dvije ostarjele sestre – nekadašnja glumica Ava i njezina nešto mlađa sestra Bela koje životare u izoliranoj otočnoj sredini, epitomi su tradicionalne dalmatinske žene naizgled tvrda srca i propale dive jugoslavenske kinematografije. Ova predstava na svjež i nepretenciozan način govori o teškim temama u sjajnoj glumačkoj interpretaciji.


Štorija je to o tri žene i jednom otoku. Rutina i ustaljenost nađu se protiv mladenačke buntovnosti i romantičarskog karaktera. Kao što i naslov predstave kaže i njezin se zaplet može tumačiti u tercama.



U prvoj terci publika upoznaje sestre Belu tipičnu otočanku, koja kročila nije na kontinent, kuriožu, svadljivicu, koja misli da sve zna i svakome će naći zamjerku, te Avu, nazvanu po deterdžentu, a ne Avi Garner, ocvalu staru glumicu, primadonu otočkih starih momaka koja živi u starim danima svoje slave, sanjajući kako je njezina starinska otočka soba zapravo stan u vili na Šalati, koja ima iskustva sa ženskom ljubomorom, a njezine uloge pamte još samo oni najstariji.


Svako su ljeto u istoj kaši, životare od ono malo što imaju. No, njihovu ustaljenu i dosadnu svakodnevicu mijenja Doris, tipična Purgerica, koja na otok dolazi s romantičnom vizijom svoje “prave” ljubavi, koja se na kraju raspada kao kula od karata. Njezin dolazak otvara i Pandorinu kutiju i jedan od glavnih sukoba među sestrama – misterioznu Mirtu, Belinu kćer, koja je, kao i njezina teta, napustila otok i otisnula se u bijeli svijet, slomivši tako Belino srce.


– Moj lik dolazi s romantičnom vizijom otoka i otočkog života, koju vrlo brzo izgubi, jer nađe se u tvrdoj i često teško promjenjivoj otočkoj svakodnevici. Kao prevoditeljica iz Zagreba pokušava u novom ambijentu dodati živost svom radu, no vrlo se brzo nađe upletena u svakodnevicu dviju sestra, koje su potpuno različite, što naravno dovodi do sukoba i trzavica, kazala nam je Ana Vilenica, naglasivši kako im bodulski mentalitet i otočke trice u predstavi služe kao podloga za komične sekvence, no nije glavni nositelj predstave.



Burne emocije


– Tri žene različitih generacije prisiljene su zajedno koegzistirati i poštovati se, što nije uvijek lako. Iako moj lik dolazi u nepoznato, brzo počinje pokazivati svoje pravo lice, a s time i probleme, koji ispoljavaju u takvoj situaciji, dodala je Vilenica, inače dramaturginja predstave koja govori o ženama, njihovim životima i problemima.


– Ženska smo postava ženske predstave, što je naročito posebno za vidjeti na pozornici, jer one su kroz povijest uvijek bile naklonjenije muškarcima, zaključila je Vilenica.


Ana Vilenica, Olivera Baljak i Branka Petrić-Fehmiu uz dašak tipične, ponekad teško razumljive čakavštine, koja u ovim komadu igra ulogu za sebe, na daske donose novu, ali već toliko poznatu životnu priču o preobrazbi i žaljenju, potraćenom životu i staroj slavi.



Sir s tartufima i rakija od dunja u drugoj terci uklanjaju svaku distancu među protekcionistkinjama, jer “sva vina treba kušat, neka samo pijuckat, a neka ispit do kraja”. I dok obje sestre žele vratiti vrijeme, Doris pokušava oživotvoriti svoju aferu s oženjenim čovjekom, kog želi iznenaditi svojim dolaskom na otok.


Saznajemo kako je Mirta po uzoru na Avu, koju je uvijek više voljela od vlastite majke, otišla s otoka i tako Beli nanijela istu ranu koju joj je nanijela i Ava, ostavivši je da se brine o roditeljima u teškoj otočkoj sredini.


Za razliku od nje, Ava je proživjela život glumačke zvijezde, voljela i pokopala nekoliko muškaraca, da bi na kraju završila zaboravljena i od struke i od obožavatelja, provodeći svoje dane na malom otoku u maniri prave holivudske dive.


Tvrdoća otočkog karaktera


I tako dok s “črljenin fijokon va kosi” Doris čeka “pjesnika” iz Uprave, koji joj nikad neće doći, u trećoj terci nakon ljubavnog razočarenja napokon stječe svijest o ženskoj moći, kako bi postala glavnom junakinjom u priči o vlastitom životu, jer poniženje je kada slabosti upravljaju našim životima.



Bela se pak na kraju predstave miri sa svojim tvrdim karakterom i svim razočarenjima koje si je zbog toga u životu prouzrokovala. Shvaća da se više trebala smijati s Mirtom i plakati kad je ona plakala. Napokon se slama i priznaje kako kćer za nju ipak nije mrtva i odlučuje se na nepomislivo – napustiti otok.


Ava pak, pomirena s činjenicom da je njezina karijera velike filmske zvijezde zauvijek gotova, prihvaća ulogu bake u reklami za pizzu, kako bi pomogla kućnom budžetu, jer brzo će opet doći jesen i sestre će biti same s drvima u peći i gulašem za tri dana. I uz rakiju od dunje za posebne prilike tri žene nazdravljaju svom životu, jer život se po jedru poznaje.


Olivera Baljak nam je pak kazala kako je prva verzija scenarija bila napisana štokavicom, što je za nju bilo nepojmljivo, jer kao otočanka zna da predstava tako ne bi imala svoju punu težinu.


– Tri generacije sukobljavaju se u životnim pitanjima i stajalištima. Na kraju sve tri doživljavaju svoju katarzu i oslobađaju se nakupljenih frustracija, u čemu će se mnoge žene moći prepoznati, dodala je Baljak, zaključivši kako je zbog novo-vinodolske čakavštine predstava bila malo teža za realizaciju, ali joj je tvrdoća otočkog karaktera bliska, zbog čega nije imala više problema da se saživi sa svojim likom.