Naši reporteri u jednom od najmanjih mjesta u Zadarskoj županiji: "Vodovod nemamo, ali imamo izvor na koji svi hrle!"

Kožlovac, maleno selo sedam kilometara udaljeno od grada Benkovca, jedno je od najslabije naseljenih mjesta u Zadarskoj županiji. Prema popisu stanovnika iz 1991. godine selo Kožlovac je imalo 373 stanovnika, dok sad u selu živi dvadesetak stanovnika, većinom srpske nacionalnosti. Selo je to kroz koje ste najvjerojatnije samo prošli glavnom cestom, a putem su zamjetne samo zapuštena dvorišta i kuće bez prozora, bez auta u dvorištu, bez djece. Tek ponegdje je moguće vidjeti obnovljene kuće, a pri dolasku u selo uskoro smo i saznali kako se živi u ovom malom mjestu.

Pravoslavna crkva Svete Nedjelje

»Sve je to staro gvožđe«

Nedaleko od pravoslavne crkve Svete Nedjelje, susreli smo Slobodana Matića koji se uputio nahraniti kokoši i pustiti tuke na pašu. Slobodan nam je otkrio kako provodi vrijeme, a kako kaže, uvijek ima što raditi na selu.

Slobodan Matić

– Ja sam poprilično zadovoljan, nemam nikakve zamjerke. Ko će raditi uvijek može i živjeti dobro, a ko neće… Održavam baštu svoju, imam masline, kokoši i uvijek imam što raditi, kazao nam je Matić te usput pokušao nabrojati stanovnike sela.

– Ima nas dvadesetak, možda par više. Teško je to reći jer neki dolaze, pa odlaze. Nekad budu tu par mjeseci pa odu nazad. Jedan uskoro dolazi za stalno, čeka neke papire pa će se doseliti tu iz Srbije. Ali znate, sve je to staro gvožde, mladih slabo ima. Nema nitko s djecom, sve su to ljudi preko 65 godina, kazuje nam Matić te dodaje kako se Kožlovac može pohvaliti izvorskom vodom.

Selo je, naime, poznato po tri izvora vode (Točak, Svirče i Maleštak) na koja dolaze mještani susjednih sela. Iako je najveće bogatstvo ovog sela voda, mještani nemaju priključen vodovod na kućanstva, što je najveći problem stanovništva u selu.

Seoski izvor

– Na naše izvore dolaze ljudi iz Lepura, Kolarine, Provića, Bulića i okolnih mjesta. Voda puno znači, zdrava voda. Vodovod prolazi ovuda, ali nismo priključeni, ja ni ne znam zašto. Naši su išli tražiti, kaže treba 15 stanovnika da potpišu, al’ od toga nema ništa. Sad i pogotovo, oni gore su izbušili vodu, ovi ode isto buše vodu, tamo isto. Izbuši se po šezdesetak metara dubine i crpe ljudi vodu, tako ću i ja. Neću se priključiti iako sam planirao, jer kad sam vidio koliko bi me koštalo radije ću izbušiti. Imam i izvor sto metara od kuće, evo pokazat ću vam, kazao je Matić i poveo nas do izvora, usput nam govoreći kako ljudi ljeti dolaze autima po vodu jer je baš na tom izvoru najzdravija voda, prošla i po tri puta ispitivanja.

Obnovili kuću, posadili masline

Uskoro nam se na izvoru pridružila još jedna mještanka koja je došla po svoju dnevnu zalihu vode s izvora. Mileva Ivanišević nam je otkrila da im je lijepo živjeti u selu. Vratili su se prije tri godine.

Mileva i Jovan Ivanišević

– Lijepo nam je ovdje, jedino što smo odvojeni od djece. Imamo zanimaciju ovdje uvijek, eno na primjer, muž freza masline kojih smo stvarno dosta posadili. Inače smo živjeli blizu Zemuna, ali tamo nemaš što raditi, jedino sjediti u kući. Ovdje smo već tri godine, obnovili smo kuću u kojoj živimo ja i muž, kazala je Ivanišević lijevajući vodu s izvora.

– Volila bi i ja da se priključi voda da je imamo u kući. Sad je dobro dok još možeš doći do nje, ali kad je imaš u kući to je druga stvar. Je da je malo skuplja, al’ dobro, kazala nam je Ivanišević potuživši se na pustoš sela.

Ulaz u mjesto

– Selo djeluje pusto, ljudi su otišli gore i nisu htjeli predavati za obnovu. Mi smo predali i vratili se lijepo, al’ isto nas ima. Neki su se vratili za stalno, a neki povremeno dolaze, osobito ljeti s djecom, nadam se da će se povećati broj stanovnika, istaknula je Ivanišević dodajući kako su mnogi već izgradili živote drugdje, da se tu nemaju čemu ni vratiti.

Dućana u Kožlovcu nema, ljudi svakih par dana odlaze u Benkovac u nabavku. Ono što mještanima također predstavlja problem je i neasfaltirana cesta kroz selo.

Blatan put

Mileva nas je povela do drugog izvora vode, na putu do svojih susjeda koji su se doselili nedavno iz Zagreba. Put do njih je neasfaltiran, blatan i u jednom dijelu osjeća se neugodan miris. Kako smo saznali, netko je bacio veću količinu ostataka riblje hrane kojoj je prošao rok. Isto tako, otkrili su nam da su kontaktirali komunalne redare, međutim, problem i dalje nije riješen. Na tom istom putu, naša sugovornica pokazivala nam je kuće u kojima su nekad živjeli ljudi koji se možda više neće ni vratiti. Pokazala nam je i kuće koje su obnovljene, ali i dalje puste.

Obnovljene kuće

Kako kaže, selo oživi jedino preko ljeta. Njena susjeda, Dušanka nam je rekla kako im je lijepo živjeti u Kožlovcu iako je malo ljudi. Također misli kako se ljudi neće ni vratiti, osim ako se ne riješe osnovne stvari.

– Nemamo ni puta ni vode, jeste vidili put kakav je? Ljudi bi se vratili, ali nemaju gdje. Vode ima, ali nema vodovoda. Svi drugi okolo dobivaju, a mi ništa. Teško da ćemo mi to dobiti, rade vodu za Lepure sad, a nas preskaču. Kažu da nas nema dovoljno, ali ne mogu biti sigurna da to nije po nacionalnoj osnovi. Uglavnom, preskaču nas. Svi imamo gusterne, snalazimo se na izvorima, ali treba nam voda u kući. Isto tako, tražili smo za put da se asfaltira, ali nikakve koristi ni od toga. Kad kiša pada, svaki put je sve gore. Čak mi poštar kaže da neće više po ovakvom putu ići, kazala je Dušanka dodajući kako se čini da bez neke veze neće biti ni puta ni vode, a na kraju ni ljudi.

Koke u dvorištu

»Ovo malo što nas je, nikakvi smo«

Jovan Ivanišević, koji se upravo vratio s polja, muž naše sugovornice Mileve pesimistično nam kazuje kako ni ne očekuje više ničiju pomoć.

– To što nas muči, teško je to izliječiti. Ima tu puno stvari, ali smo nemoćni. Idemo sve stariji, trebamo pomoć, ali od toga ništa. Teško da će se voda i put napraviti, možda da je neko drugo selo u pitanju da bi se i napravilo. Govorim ono što govorim, što je istina. Znate, možda ima tu malo stanovnika, ali mnogi bi priključili vodu, čak i oni koji ne žive tu cijelu godinu. Što da vam kažem, malo je ljudi, a što je najgore svi su se udaljili jedni od drugih. I ovo malo što nas je, nikakvi smo, ističe Ivanišević.

Đir mjestom

Hoće li se ljudi vratiti u selo, preostaje nam vidjeti, možda nakon što se osiguraju bolji uvjeti za život. Kako nam je rečeno, ovdje žive ljudi starije životne dobi, a u selu ljudi uglavnom nemaju ni kućne ljubimce, pošto im je žao ostaviti životinje same kad odu na mjesec ili dva u Srbiju.

U selu se ne čuje ni dječja graja, tek ptičice i zvuk auta s glavne ceste na koju smo se i mi ubrzo priključili, noseći sa sobom malo najzdravije vode u županiji.