Zadranka Mirta Tomas održala je predavanje na temu »Na putu prema Živom Svjetlu«, točnije u javnosti je govorila o svom dvomjesečnom iskustvu u Nigeriji gdje je sudjelovala na humanitarnom projektu Caring Hearts, izgradnje škole.

Na području Benin Cityja, glavnog grada države Edo gdje se radi ovaj projekt završena je prva faza izgradnje škole Living Light Academy, a za drugu fazu nedostaje još dvadeset tisuća eura. Nakon dovršetka, ideja je da se izgradi dom za starije te sirotište kako bi se poboljšali uvjeti života tamošnjeg, mahom siromašnog stanovništva.

Za Mirtu je dvomjesečni boravak u Africi nezaboravno iskustvo, svoja svjedočanstva o tamošnjem načinu života, uvjetima u kojima ljudi žive, borbe između konstantnog jaza siromašnih i bogatih podijelila je i s nama.

Svaka afrička zemlja ima svoju priču

– Moji interesi su raznoliki i dugo sam imala ideju otići tamo, uz iskustva Ane Lisjak, Željka Garmaza koji sa suprugom već više od deset godina radi na humanitarnim projektima, dobila sam informacije i prošle godine sam otišla u Nigeriju. To uopće nije siromašna zemlja, to je toliko bogata zemlja da bi mogla hraniti čitavu Afriku, imaju naftu, poljoprivredu,… Međutim, u 19. stoljeću Britanci su tamo napravili masakr, uništili jednu kulturu i naciju. To je nigerijski paradoks, imaju toliko resursa, a velike su razlike među ljudima, nemaju javnu rasvjetu, nemaju električnu energiju u mjeri kao što je kod nas, nema semafora, a opet odlični su vozači. Svaka afrička zemlja i narod ima svoju priču, započinje Mirta.

Edo State gdje je boravila poznat je po izvozu kaučuka, drva, kakaa, ananasa i papaje. Njezin volonterski rad prvenstveno je vezan za školski projekt, odnosno izgradnju socijalnog centra, škole, doma za starije i sirotišta.

Postoje djeca koja nikad nisu bila u školi

– Roditelji nemaju novca da školuju djecu. Državne škole su u lošem stanju jer se ne održavaju, a također se plaća školarina i to je najjeftiniji način. Postoje i privatne škole, zaklade, organizacije koje dolaze zajedno s multinacionalnim kompanijama, ali ih pohađaju djeca bogatih. Ova škola je privatna, trebala je biti javna, ali školarina je minimalna. Velika njezina prednost je što ima vodu, sanitarni čvor, djeca su primljena, a gledali smo da primimo djecu iz potrebitih obitelji. Sada nam četiri razreda imaju osamdeset učenika, a kad se škola dovrši moći će primiti tisuću djece. Oni koji nemaju novaca za školarinu također pohađaju nastavu. U sklopu nastave djeca imaju i jedan obrok, a nažalost imamo djecu koja nikad nisu bila u školi, priča Mirta.

U školi je ova, po struci profesorica talijanskog jezika na zadarskom Sveučilištu, čak i predavala po potrebi što je trebalo, a najviše engleski jezik. Zaposlili su i 27 profesora i odgojitelja što je također značajna stavka. U sklopu škole je vrtić za djecu od dvije do šest godina. Cilj je, kako naglašava Mirta, naučiti i osposobiti djecu da se mogu kasnije samostalno probijati kroz život te se možda i dodatno školovati, uz razne stipendije. Dobili su i tri kume za školovanje djece, što je pozitivan korak.

Socijalni zdravstveni sustav ne postoji

– Godišnje se kumstvo, odnosno školarina, školska i sportska uniforma te jedan obrok dgodišnje plaćaju 250 dolara. Od početka je ideja da školu pohađaju sva djeca, bez obzira na vjersku pripadnost, što je lijepo i tako treba biti, naglasila je Tomas, napominjući kako u projektu nije bilo velikih sponzora, već je riječ o običnim, »malim« ljudima. Također, osvrnula se i na afričke specijalitete i kuhinju, za koju kroz osmijeh kaže, kako joj nije bio problem isprobati.

– Oni puno kuhaju variva, različita, sa bamijom, kikirikijem, košticama gorke dinje u koja dodaju meso, najčešće piletinu ili kozletinu i plavu ribu. Nemaju kruh, nego korijenje fermentiraju te kuhaju s toplom vodom i dobije se kuglica poput kruha.Trgovina i butika ima, ali većinom su specijalizirane tržnice za tehniku, odjeću, hranu, i tu ima svega, od igle do lokomotive, objašnjava naša sugovornica.

Socijalni zdravstveni sustav poput našeg ne postoji. Ima privatnih ambulanti, bolnica, a većinom lokalni stanovnici kada se razbole odlaze u ljekarne po lijekove. Sve u svemu, potpuno različit svijet od našeg ispunio je ovu Zadranku pozitivnim dojmovima i iskustvima koja će nositi dalje u život, odnosno u Afriku kamo se ponovno namjerava uputiti tijekom ljeta.

Anegdota s aerodroma

– Kada sam sletila na aerodrom i prilikom pregledavanja putovnice kada su vidjeli da sam iz Hrvatske, rekli su mi samo »Luka Modrić«. Ja sam odgovorila kako je Luka Modrić iz mog rodnog grada, Zadra, a nakon toga su mi uzeli prtljagu pa nisam prošla ni carinu ni ništa. Volim se našaliti kako me je Luka Modrić provukao kroz aerodrom, kroz smijeh će Mirta.