Lucija Marcelić: „Danas puno bolje znam što želim – i što ne želim“

Zadarska pjevačica Lucija Marcelić još uvijek istražuje kakva izvođačica želi biti, ali jedno danas zna puno bolje nego na počecima – što od glazbe ne želi. Upravo joj je autorski rad posljednjih godina otvorio prostor za traženje vlastitog zvuka, daleko od vremena kada joj je najveća briga bila dobro otpjevati pjesmu i povezati se s publikom. S Pink Noiseom sada privodi kraju prvi album pod producentskom palicom Nene Belana, iza sebe ima Melodije Jadrana i nastupe pred tisućama ljudi, a cijela je priča neobično obiteljska: pjesme nastaju s bratom Rokom i ocem, dok drugi brat Josip vodi menadžerski dio benda.

U razgovoru za naš list Marcelić se osvrnula na put od prvih svirki do autorskog rada, otkrila kako danas izgleda suradnja s Belanom te što Pink Noise čeka uoči završetka njihova prvog albuma.

Kad pogledate posljednjih nekoliko godina, od Pink Noisea do samostalnih suradnji i festivalskih nastupa, što vam se u glazbenom smislu najviše promijenilo? Postoji li nešto što danas znate o sebi kao izvođačici, a na početku niste?

– Mislim da sam posljednjih nekoliko godina prije svega postala sigurnija u sebe kao izvođačicu. Kad smo krenuli s Pink Noiseom, najvažnije mi je bilo dobro otpjevati pjesmu i povezati se s publikom, a danas puno više razmišljam o interpretaciji, vlastitom zvuku i tome što želim reći kroz pjesmu. Autorski rad mi je tu otvorio potpuno novi prostor. Još uvijek otkrivam što mi najbolje leži i u kojem se smjeru želim razvijati, ali danas puno bolje znam što želim – i možda još važnije, što ne želim.

Spontano do dueta

Suradnja s Nenom Belanom traje već neko vrijeme i očito nije ostala na jednoj pjesmi. Kako danas izgleda vaš zajednički rad i koliko se vaš odnos u studiju promijenio od prve suradnje?

– Suradnja s Nenom zapravo je počela i prije rada na albumu. Krajem 2022. snimili smo obradu božićne pjesme »Shake Up Christmas«, za koju nam je Neno napravio miks i master. Nakon toga prepoznao je potencijal našeg prvog autorskog singla »Nešto je čudno među nama«, pomogao nam da ga dovršimo i povezao nas sa Scardonom. Iz toga se prirodno razvio rad na cijelom albumu s deset pjesama, na kojem je Neno producent.

Danas je naš rad puno opušteniji nego na početku. Bolje se poznajemo, imamo povjerenja jedni u druge i puno lakše razmjenjujemo ideje. »Kad zapuše jugo«, naš zajednički duet, sedma je pjesma iz te priče, a osma izlazi početkom listopada.

»Kad zapuše jugo« prvotno je bila zamišljena kao vaša solo pjesma, a na kraju je postala duet. Kako se dogodio taj trenutak u studiju kada ste shvatili da pjesma bolje funkcionira u dvoje?

– Dogodilo se potpuno spontano. Dok smo snimali demo vokale, Neno je otpjevao prateći vokal. Nije to bio prvi put da je snimio back vokal na nekoj našoj pjesmi, ali ovaj put dogodilo se nešto drugačije – pjesma je odjednom dobila novu dimenziju.

Neno je nakon toga otišao odigrati partiju stolnog tenisa, a ja sam ostala sama u studiju, slušala snimku i pomislila: »Pa ovo mora biti duet!« Kad se vratio, rekla sam mu svoju ideju, on se složio momentalno s tom idejom, i tako je pjesma, koja je prvotno trebala biti moja solo pjesma, postala naša zajednička.

S Pink Noiseom ste krenuli vrlo mladi, a u bendu je i vaš brat Roko. Kako danas gledate na te početke i koliko vas je upravo iskustvo rada u bendu oblikovalo kao pjevačicu?

– Pink Noise je krenuo kao cover bend, najprije u akustičnoj postavi, a godinu kasnije kao »veliki bend« s bubnjem, basom i klavijaturama. Krenuli smo doslovno od nule – tražili članove, pjesme, svoj zvuk, imali puno proba i pokušavali doći do prvih svirki.

Posebno pamtim prvi nastup cijelog benda na terasi Kulta i Dišpeta. Tada sam se prvi put stvarno osjećala kao frontmen i ostvarila nešto o čemu sam maštala još kao dijete. Osjećaj je bio nestvaran i to je bio jedan veliki korak za moj život.

Upravo me rad s bendom najviše oblikovao kao pjevačicu. Kroz probe i veliki broj nastupa razvijali su se moj glas, interpretacija i odnos prema pozornici. Ali bend te nauči i stvarima koje nemaju veze samo s glazbom – strpljenju, kompromisu, prihvaćanju različitih mišljenja i zajedničkom donošenju odluka. Od samog početka do danas konstanta u Pink Noiseu smo Roko i ja.

Cijela obitelj u glazbi

U vašoj se glazbenoj priči često pojavljuje i obitelj – od brata s kojim dijelite bend do oca koji je pisao stihove za neke pjesme. Kako zapravo izgleda stvarati glazbu s ljudima koji vas poznaju puno prije nego što ste postali izvođačica?

– Stvarati glazbu s obitelji prije svega je zabavno. To nam je postala još jedna zajednička aktivnost, a velika je prednost što ionako provodimo puno vremena zajedno pa se ideje često događaju spontano, bez nekih posebnih dogovora i sastanaka.

Roko i ja imamo mali kućni studio u kojem snimamo prve ideje i demo snimke, a onda rad nastavljamo kod Nene u Rijeci. Tata je sudjelovao u pisanju tekstova, a naš brat Josip je menadžer benda i brine o nastupima i organizaciji i olakšava nam s te strane rad. Tako je na neki način cijela obitelj uključena u ovu našu glazbenu priču, svatko na svoj način.

Nastupali ste na festivalima, klupskim pozornicama i većim koncertima, pred vrlo različitom publikom. U kojem se okruženju vi osobno osjećate najbolje i postoji li nastup koji vam je posebno promijenio odnos prema pozornici?

– Svaka pozornica i svaka publika nose neku novu priču. Nastup na Melodijama Jadrana s pjesmom »Kad zapuše jugo’’ bio mi je posebno iskustvo zbog razine produkcije, televizijskog prijenosa uživo i prilike da dijelim pozornicu s brojnim velikim glazbenim imenima.

Klupske svirke opet imaju svoju čar – intimnije su i kontakt s publikom je jako blizak. Ljetne pozornice na otvorenom donose drugačiju veselu energiju.

Posebno iskustvo bilo mi je i pjevati prateće vokale Neni Belanu u Areni Zagreb i Areni Varaždin. Pogledati ispred sebe i vidjeti tisuće i tisuće ljudi zaista je snažan osjećaj. Zato ne bih mogla izdvojiti samo jednu vrstu pozornice – mislim da svaka od njih gradi izvođača na drugačiji način.

Bez glazbenih ladica

Vaš glas često se opisuje kao nježan i prepoznatljiv, ali takav vokal traži i određenu vrstu pjesme da bi došao do izražaja. Jeste li s vremenom postali izbirljiviji oko toga što želite pjevati i po čemu danas prepoznajete pjesmu koja vam »leži«?

– Još uvijek volim eksperimentirati s različitim stilovima i ne mogu uvijek unaprijed prepoznati što je za mene, a što nije. Nekad pjesmu jednostavno moram otpjevati i tek tada osjetim postoji li ta povezanost.

Mislim da se još uvijek razvijam kao glazbenica i ne želim se prerano zatvoriti u jedan određeni stil. Vjerujem da će svako novo razdoblje života donijeti i neku novu fazu u mojoj glazbi.

Zadar ima mnogo mladih glazbenika, ali relativno malo prostora u kojem mogu kontinuirano graditi publiku. Kako scena izgleda iz vaše perspektive nekoga tko je na njoj odrastao – što joj danas najviše nedostaje?

– Mislim da Zadru prije svega nedostaje dobar festival ili platforma na kojoj bi mladi izvođači mogli predstaviti vlastite autorske pjesme. Ljeti je situacija puno bolja jer ima dosta događanja i prilika za svirku, ali zimi, izvan adventskog razdoblja, nema dovoljno prostora za kontinuirane live nastupe.

A upravo su takva mjesta važna mladim bendovima – jer publiku ne možeš izgraditi bez pozornice.

Što je sljedeće za vas – na čemu trenutačno radite i što publika može očekivati u narednom razdoblju?

– Trenutačno već radimo na novom singlu, ali za njega će nam trebati još malo vremena. Prije toga, početkom listopada izlazi naša osma pjesma, za koju glazbu i tekst potpisujemo Roko, tata i ja, a ovo ljeto snimili smo i videospot.

Dakle, nakon nje ostaju nam još dvije pjesme kako bismo zaokružili cijelu priču i sve dosad snimljeno objedinili u naš prvi album. Naravno, voljeli bismo ga obilježiti i pravom koncertnom promocijom. Mislim da će tek tada sve što smo radili posljednjih nekoliko godina sjesti na svoje mjesto.