Lažna vijest o zagađenoj vodi preplavila društvene mreže: Psihologinja objašnjava zašto joj ljudi tako lako povjeruju

Zrmanja nije otrovana, voda na zadarskom području zdravstveno je ispravna, a u Općoj bolnici Zadar nije zabilježen nijedan pacijent sa simptomima povezanim s navodno neispravnom vodom. Potvrdile su to u srijedu nadležne institucije nakon što je lažna informacija o zagađenju rijeke u samo nekoliko sati izazvala veliku pomutnju među građanima.

Objavljen demanti

Društvenim mrežama munjevito su se širile tvrdnje da je Zrmanja otrovana, da voda nije za piće, da policija traga za počiniteljem te da je zadarska bolnica prepuna pacijenata oboljelih od salmonele. Iako bez službene potvrde, poruka se širila među građanima, a uznemirenost je rasla sve dok institucije nisu objavile jasan demanti.

Zadarska županija žurno je izvijestila da nema pokazatelja koji bi upućivali na onečišćenje ili promjenu zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju. Isto su potvrdili Vodovod Zadar i Zavod za javno zdravstvo Zadar. Nisu zabilježene neuobičajene promjene ni odstupanja koja bi mogla ugroziti zdravlje građana.

Oglasila se i Opća bolnica Zadar, iz koje su poručili da nijedan pacijent sa simptomima povezanima s navodno neispravnom vodom nije zaprimljen ni na Odjel za infektologiju ni na Objedinjeni hitni bolnički prijem. Iz Policijske uprave zadarske naveli su da provode potrebne mjere i radnje radi otkrivanja osobe koja je pokrenula lažnu uzbunu, a koju može čekati kaznena odgovornost zbog širenja panike.

Iako je dezinformacija brzo opovrgnuta, njezine se posljedice ne mogu uvijek izbrisati jednako brzo. Poruke koje se odnose na zdravlje te sigurnost hrane i vode mogu među roditeljima, starijim osobama i kroničnim bolesnicima izazvati osobito snažan strah i tjeskobu.

Posljedice

Objasnila nam je to dr. sc. Marina Vidaković, izvanredna profesorica na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru i voditeljica sveučilišnog Studentskog savjetovališta.

– Takve dezinformacije posebno su snažne jer ih doživljavamo kao neposrednu prijetnju sebi i svojoj obitelji. Čak i ako se brzo pokaže da informacija nije bila istinita, u međuvremenu može izazvati strah, zabrinutost i pojačano praćenje tjelesnih simptoma. Emocionalna reakcija ne poništava se automatski kada dobijemo ispravak: informacija je bila lažna, ali doživljeni strah i stres bili su stvarni, ističe Vidaković.

Negativne i prijeteće informacije, dodaje, snažnije privlače pozornost i često su pamtljivije od neutralnih sadržaja. Zato prva poruka može ostaviti snažan trag te nastaviti utjecati na procjenu situacije i nakon demantija. Osoba koja vjeruje da je izložena zdravstvenoj opasnosti može osjetiti glavobolju, nelagodu, napetost ili ubrzano lupanje srca – stvarne simptome stresa i tjeskobe izazvane strahom.

Veća je vjerojatnost da ćemo povjerovati zdravstvenoj dezinformaciji ako o temi malo znamo, teško procjenjujemo pouzdanost izvora ili se uglavnom informiramo preko društvenih mreža. Glasine se osobito lako šire kada je tema ljudima važna, a dostupne su informacije nejasne ili proturječne. Dodatan osjećaj vjerodostojnosti stvara činjenica da poruka često stiže od prijatelja ili člana obitelji, iako ju je i ta osoba možda samo proslijedila.

– Dezinformacije su često kratke, dramatične i stvaraju osjećaj hitnosti. Ako istu poruku dobijemo više puta, može nam početi djelovati uvjerljivije samo zato što nam je poznata. Ponavljanje nije dokaz istinitosti, ali poznatost često koristimo kao mentalni prečac pri procjeni vjerodostojnosti. Kada se pojave strah i osjećaj hitnosti, ljudi žele zaštititi sebe i druge pa poruku najprije proslijede, a tek zatim provjeravaju je li točna, objašnjava Vidaković.

Odgovornost

Osoba koja je namjerno izmislila laž i ona koja ju je u dobroj vjeri proslijedila, naglašava, nisu jednako odgovorne kada je riječ o namjeri. Ipak, odgovornost postoji i kod svakog daljnjeg dijeljenja jer osoba koja prosljeđuje poruku postaje dio lanca, povećava doseg dezinformacije i nesvjesno joj daje dodatnu potvrdu.

– Ne moramo biti stručnjaci da bismo odgovorno koristili društvene mreže. Dovoljno je zapitati se tko je izvor, postoji li službena potvrda i može li se informacija pronaći na stranicama nadležne institucije. Ako to ne možemo utvrditi, bolje je ne sudjelovati u njezinu širenju, savjetuje Vidaković.

Najvažnije je, zaključuje, razlikovati oprez od panike. Oprez znači provjeriti informaciju i postupiti prema pouzdanim preporukama, dok panika vodi impulzivnom ponašanju, neprestanom traženju novih informacija, dijeljenju neprovjerenih poruka i tumačenju svake tjelesne senzacije kao znaka bolesti.

– Najbolja zaštita nije ignorirati upozorenja, nego usporiti reakciju. Treba se oslanjati na nadležne i stručne izvore, a ne na broj ljudi koji su nam istu poruku proslijedili. Prije dijeljenja korisno je zapitati se pomažemo li drugima tom informacijom ili samo dodatno širimo strah, zaključuje Vidaković.