Je li moguće da se problem u školi u Galovcu ne može riješiti? Roditelji su izgubili povjerenje, a djeca ponovno ostaju u neizvjesnosti

Gotovo dvije godine nakon prvih pritužbi na rad učiteljice Osnovne škole Galovac, slučaj koji je doveo do bojkota nastave, institucionalnih nadzora i ozbiljno narušenog povjerenja roditelja ponovno je otvoren. Prema informacijama koje su nam prenijeli roditelji, učiteljica se nakon 42 dana bolovanja vratila na posao, odradila jedan dan i ponovno otišla na bolovanje. Roditelji se sada pitaju hoće li njihova djeca ponovno prolaziti kroz neizvjesnost koja je obilježila prethodne školske godine.

Slučaj koji je započeo još 2024. godine, kada su roditelji iznosili ozbiljne primjedbe na rad učiteljice, među kojima su bile i tvrdnje da spava tijekom nastave, odavno je prerastao pitanje jednog radnog mjesta. Uslijedili su sastanci, nadzori, obraćanja nadležnim institucijama i bojkot nastave, no gotovo dvije godine poslije povjerenje dijela roditelja u sustav očito nije obnovljeno.

Posebno su zabrinuti oni čija bi mlađa djeca tek trebala pohađati nastavu kod iste učiteljice. Nakon svega što se događalo, razumljivo je da žele znati što se promijenilo, kakvi su rezultati dosadašnjih postupanja i tko će preuzeti odgovornost ako se problemi ponove.

Upravo je u tome suština ove priče. Institucije mogu provoditi nadzore, razmjenjivati dopise i pozivati se na zakonske procedure, ali njihova se učinkovitost na kraju mora mjeriti rezultatima. Ako roditelji nakon gotovo dvije godine i dalje nemaju povjerenja u način na koji se problem rješava, opravdano je zapitati se jesu li svi postojeći mehanizmi doista iskorišteni.

Škole imaju ravnatelje, stručne službe, nadzorna tijela i resorno ministarstvo, a svaka od tih institucija ima svoju ulogu u osiguravanju zakonitog rada i zaštiti učenika. Teško je zato razumjeti kako jedan slučaj može toliko dugo opterećivati školsku zajednicu, a da roditelji i dalje ne vide jasan izlaz iz situacije.

U nekoj drugoj djelatnosti gotovo dvije godine ozbiljnog nezadovoljstva i narušenih odnosa vjerojatno bi odavno otvorile pitanje organizacijske odgovornosti. Obrazovanje, dakako, nije obična djelatnost, ali upravo bi zbog svoje važnosti trebalo imati još učinkovitije mehanizme postupanja.

Najveći problem dugotrajnih školskih sporova jest činjenica da vrijeme za djecu ne prolazi istom brzinom kao za administraciju. Dok se provode postupci i čekaju odluke, učenici završavaju razrede, stječu prva iskustva obrazovanja i oblikuju odnos prema školi. Ono što odraslima predstavlja još jedan neriješen predmet, za dijete može obilježiti čitavu školsku godinu.

Zato pitanje Galovca više nije samo pitanje pojedine učiteljice, nego i sposobnosti sustava da osigura kontinuitet nastave bez obzira na okolnosti pojedinačnog radnog odnosa. Roditelji pritom ne moraju unaprijed biti u pravu u svakoj svojoj tvrdnji da bi imali pravo tražiti odgovore.

Nakon gotovo dvije godine, bojkota nastave i brojnih pritužbi, teško je izbjeći pitanje gdje završava složenost obrazovnog sustava, a počinje njegova nemoć. Ako roditelji mogu mjesecima upozoravati, prijavljivati i tražiti pomoć, a da nakon svega i dalje ne znaju što ih čeka, nije neobično što se pitaju živimo li u uređenom sustavu ili na svojevrsnom Divljem zapadu institucionalne odgovornosti.

Slučaj iz Galovca ne bi smio postati javno suđenje učiteljici, ali jednako tako ne bi smio ostati priča u kojoj se odgovornost neprestano gubi između različitih nadležnosti. Potrebni su jasni odgovori o rezultatima dosadašnjih postupaka i načinu na koji će škola osigurati stabilnost nastave.

Jer povjerenje roditelja nije administrativna formalnost koju je moguće obnoviti jednim dopisom, već je ono temelj odnosa obitelji i škole, a kada se jednom ozbiljno naruši, za njegov povratak nisu dovoljne procedure, nego konkretni postupci.

Nakon gotovo dvije godine roditelji u Galovcu imaju pravo očekivati više od objašnjenja zašto problem još nije riješen. Imaju pravo znati kako će se riješiti.