Dame iz Zadra nosit će vjerne replike naušnica iz perioda srednjeg vijeka

Foto: Filip Gotovina

Arheološki muzej u Zadru ovog tjedna obilježava 190. godišnjicu svog postajanja te su tom prigodom održani program, predavanje te predstavljanje i promocija originalnog suvenira koji je nastao dobrom suradnjom Muzeja i tvrtke ZAKS d.o.o. Predavanje je otvorila Marina Brkić, voditeljica odnosa s javnošću Arheološkog muzeja, koja je pojasnila kako su povodom velike obljetnice željeli osmisliti ekskluzivniji suvenir.

Nakit od bakra i željeza

– Kada smo razmišljali i pričali što bi to radili kao suvenir, vodili smo se, prije svega, time da suvenir bude funkcionalan. Nekako smo se svi zajedno odlučili za nakit, odnosno za repliku dvaju tipa naušnica iz 8. stoljeća iz fundusa našeg Muzeja. Jedne su pronađene u Ninu, druge u Visočanima te predstavljaju jako lijepe primjerke hrvatske kulture. Imali smo sreću da smo se vrlo brzo sve dogovorili s tvrtkom ZAKS i jako brzo su izrađene replike naušnica. Što se predstavljanja tiče, jednostavno smo se odlučili na profesora Radomira Jurića, koji je isto tako rado prihvatio naš poziv, kazala je Brkić.

Profesor Radomir Jurić upoznao nas je s vrijednošću i značajem ovih naušnica, ali i srednjovjekovnog nakita općenito.

– Moj prvi doticaj s povijesnim nakitom bio je 1980. godine, kada sam radio na velikoj izložbi takvih umjetnina ovdje kod nas u Zadru. Tada se o tome nije još mnogo dali, tako da sam sve radio iz početka i od tada me zaokuplja ova tematika kojom sam se bavio dugi niz godina. Na našem području nakit se svrstava u red najranijih i najzanimljivijih proizvoda ljudske kulture, kazao je Jurić na početku svog predavanja te nastavio s obilježjima i značajem nakita tijekom povijesti.

– Ukrasni značaj nakita dobiva na važnosti tek u novije vrijeme. U hladnom kamenom dobu, nakit je veoma skroman i rijedak. Promjenom klime, sjedilačkim načinom života i slično, nakit se obogaćuje i postaje zanimljiviji. Pronalaskom kovina, nakit još više dobiva na značaju i počinje se proizvoditi, najviše od bakra i željeza. U razdobljima prapovijesti, antike i srednjem vijeku imamo divne primjere nakita, čija je raznovrsnost i luksuznost ovisila o općedruštvenim, političkim i ostalim poljima, objasnio je profesor Jurić. Njegovo predavanje nastavljeno je upoznavanjem s originalnim nađenim primjercima naušnica, prema kojima su izrađene replike.

Predmeti rađeni u Zadru

– Arheološkim istraživanjima u Ninu 1996. godine otkriven je grob dviju ninskih odličnica. Tu su pronađeni arheološki tragovi od željeznog doba do novog vijeka. Istraženi su i grobovi koji pripadaju grobljima s poganskim načinima pokapanja. Jedan od njih se ističe iznimnom vrijednošću, a u njemu su pronađene i naušnice prema kojima su se radile replike. Donedavno, naušnice su se pripisivale kasnoantičkom starosjedilačkom stanovništvu te datirane krajem 6. i početkom 7. stoljeća. U novije vrijeme pripisane su slavenskom hrvatskom stanovništvu i datirane u drugu polovicu 8. stoljeća, što je istina. Zlatna naušnica iz Visočana, slučajno je pronađena 1957. godine. Izrađena je u tehnici lijevanja, a pronađeno je još mnogo inačica ovih naušnica. Oba ova predmeta, radi kojih smo se okupili, izrađeni su u bizantskim radionicama istočno mediteranskog područja, no ne treba odbaciti mogućnost da su neke od njih napravljene na zadarskom području ili u samom gradu Zadru, objasnio je Jurić.

Za proizvodnju replika navedenih naušnica zadužena je bila tvrtka ZAKS d.o.o., a njezin predstavnik, Matej Glasnović, približio nam je način izrade tih naušnica.

– Razlike tada i danas su ogromne. Primjerice, u Bizantu, svaka kuglica je rađena pojedinačno i vidi se da nisu jednake. Rađene su od žice koja se pod velikom temperaturom zagrije, a kada se dovoljno zagrije, stvara se kuglica i zbog tog razloga nisu sve identične. Mi smo od tih svih pojedinačnih kuglica napravili jedan model u kalupu od pečene gline. U modernoj tehnologiji upotrebljavamo gumu umjesto gline, samo zbog lakše uporabe. Izrada nakita je uvijek ista, samo se koriste moderni načini da se to ubrza i uljepša. U te kalupe se u prvo do polovice stavljale te kuglice, a odozgo se zalila druga polovica gline. Kada se to odvojilo, mogli smo s time radi što smo trebali, dakle sušiti, peći i tako dalje, čime smo na kraju dobili kalup. Nismo radili pojedinačno za svaku kuglicu, nego serijski. Imali smo naređenih 20-30 istih kalupa pokraj lonca u kojem se nalazilo rastopljeno srebro, objasnio je Glasnović.