Priča o Zadru kroz život i fotografsko oko Vjeke Suraća

Život staroga Zadra kroz događaje koji su obilježili prošlo stoljeće te kako ih je doživio, vidio i fotografski dokumentirao Vjekoslav Surać, najstariji aktivni zadarski fotograf, tematizirano je u  posljednjoj Zadarskoj ćakuli prije ljetne pauze.
U organizaciji Matice Zadrana Ćakula je organizirana u Muzeju antičkog stakla, a barba Vjeko je gotovo sat vremena pričao interesantne priče čiji su protagonisti između ostalih bili kolege i prijatelji Joso Špralja i Ante Brkan, a spomenuti su i mnogi ljudi koji su obilježili Zadar kakav je bio nekada, poput školskih profesora, prodavača kvasca i konobara te Milorada Ignjatovića, zastavnika JNA koji je aktivno sudjelovao u obnovi Zadra.

Portreti mnogih generacija
Vjekoslav Surać, Zadranima poznatiji kao Foto Vjeko vlasnik je najstarije fotografske zanatske radnje istoimenog naziva, a fotografijom se bavi već sedamdesetak godina. Njegov rad u najvećem dijelu obilježen je prekrasnim portretima mnogih generacija, a knjigu o njemu napisao je i Drago Marić koji je napomenuo kako je "njegova životna priča dojmljiva, jer je doista posebna i izuzetna, a u njoj dominira njegov atelje koji je, skupa s Vjekom, postao institucija, znamenistost i posebno obilježje grada“. Ćakulu je moderirala Elena Špralja, kćer Jose Špralje, a barba Vjeko strpljivo je odgovarao na brojna pitanja iz publike govoreći najviše o učenju zanata kod Ratka Novaka, prijateljstvu s Josom Špraljom, Zadru pod talijanskom vlašću i dolasku partizana te siromaštvu i gladi koji su vladali u tada porušenom gradu.
– Od mog rođenja uvijek sam sa Zadrom, a kako sam bio mulac iz Murvice zvali su me Morlako. Kada sam se odlučio krenuti u fotografiju potpisao sam ugovor i tri godine sam morao učiti zanat i to nakon škole. Ujutro bi se probudio i u trike trakama išao na ribarnicu po srdele. Ribarnica je tada bila na Foši i po stotinu ljudi bi čekalo red. Nakon toga bi išao u školu, pa raditi. Tada su Arbanasima u školi govorili kako ne znaju govoriti, a dosta njih su bili vrhunske zanatlije. Nije to kao danas, morali smo sedam godina raditi u struci da bismo postali majstori, rekao je između ostaloga Vjekoslav Surać opisujući kako je još 1951. godine otvorio radnju na Poluotoku, napomenuvši da tada nije bilo niti mosta, a kasnije je napravljen onaj na bačvama.
Današnje vrijeme donijelo je tehnološke novitete, fotoaparati se nalaze na mobitelima i svi se u trenu mogu okušati u fotografiranju i uređivanju te izradi fotografija, barba Vjeko je rekao nešto i o svojim afinitetima te onome kako se nekad radilo.

Vjekin pir trajao više od sedam dana
– Fotografiju sam radio dušom i srcem. Za mene je pojam crno-bijela fotografija i na njoj sam doktorat završio. Nije mi to to kada je u koloru. Sad je sve digitalno. Radili smo puno, jer takva je bila tehnologija. Ono za što je danas potrebno dva minuta u fotošopu, nama je trebalo više od jednog sata. Fotografije smo izrađivali u komori i popravljali ih kistovima. Bio je to Sizifov posao, a sad možeš i na ulici raditi, kazao je Foto Vjeko.
Između ostaloga ispričao je i kako ga je supruga Ante Brkana jednom prilikom upitala može li živjeti od fotografije, jer da je to težak život, a on joj je odgovorio kako je puno toga stekao jer je zanatlija, dok je Brkan pokupio sve nagrade za umjetničku fotografiju.
U mnogim pričama protagonist je bio i Joso Špralja, njihovo djetinjstvo i potpora te odrastanje prije nego je Joso otišao u Kanadu. U jednoj od tih priča prisjetio se i Teatra Verdi.
– Teatro Verdi bio je porušen. U njemu je bila bomba i jedan koncertni klavir, ne pianino, nego veliki koncertni klavir. Joso je ušao unutra i zasvirao na njemu. Nakon toga je Teatro Verdi porušen, a grede su išle u Obrovac i Karin za izgradnju mosta. Izgrađeno je današnje kazalište i odigrana je Mala Floramye, ispričao je Vjeko.
Pričao je i o partizanima te „kozaračkom kolu“ koje se svakog dana igralo na Narodnom trgu, kako se išlo raditi na „udarne“ po Sukošanu i selima te mnoge druge anegdote i dogodovštine iz svoga bogatog života. Pohvalio se i kako je danas ponosni pradjed jedne djevojčice i petorice dječaka, a na samom kraju od posjetitelja Zadarske ćakule imali smo priliku čuti i još neke od zanimljivih priča o Foto Vjeki poput one o njegovom piru koji je trajao i više od sedam dana. Kao neiscrpan izvor priča koje usporedo s njegovim bogatim životom govore i priču o Zadru kakav je nekad bio, jedna Ćakula s ovim meštrom samo je zagrebala površinu. Stoga se nadamo da će barba Vjeko imati priliku za još neko gostovanje u Matici Zadrana.