“Nismo normalni, ali slijedimo svoj instinkt i ostvarujemo san”

Nemam problem kao moj prijatelj Jiri. Sklopim bicikl i ako me volja uđem u autobus, ili ga nosim u ruci. Meni je lakše, priznaje Vieri Cammelli
Jeste li vi normalni? – bilo je prvo pitanje koje smo postavili  Čehu Jiriju Olivi i Talijanu Vieriju Cammelliju, kada smo se prema ranijem dogovoru našli u virskom restoranu „Kotarina”. Zapravo, dogovor smo imali samo sa Čehom Olivom, koji se ovih dana odmara na Viru kako bi prikupio energiju za nastavak putovanja. Jiřri već šest tisuća  kilometara kroz 11 zemalja putuje kajakom po europskom kontinentu,  i to morima i rijekama koristeći isključivo sirovu snagu ruku i čeličnu  volju, a kad zapne, kao kod rijeke Otave na putu prema Austriji, onda  sa stotinjak kilograma teškim kajakom put prevaljuje kako god zna. Na  primjer, gurajući ga na kotačima preko brda i planina …
– Ljudi su me gledali u čudu i ništa im nije bilo jasno. Nije baš uobičajeno vidjeti čovjeka kako gura kajak na tisuću metara nadmorske  visine, priča 28-godišnji češki avanturist kako je savladavao početne  prepreke na putu prema Dunavu, kojega je ploveći nizvodno Otavom  promašio za nekih 80 kilometara.  
Šetnja je bila poklon
– Nisam bio zabrinut niti obeshrabren, a nije me bio ni strah. Znao  sam kako će to biti samo deset dodatnih dana šetnje, a kako me čekalo  još tisuću dana s kajakom, ta je šetnja zapravo bila poklon, još kaže  prisjećajući se početka puta.
Njegov trenutačni suputnik, 32-godišnji Talijan Cammelli, bio je – kako nam je SMS-om kojih desetak minuta pred susret dojavio Oliva – iznenađenje. Kao da putovanje kajakom od tisuću dana samo po sebi nije dovoljno, na avanturi života pridružio mu se Vieri, koji putuje sklopivim biciklom, ili C.Bikeom, i san mu je, kaže, doći do Tajlanda. Jiřri je  nešto skromniji: krenuo je na put od 20 tisuća kilometara u tisuću dana  od Praga do Praga preko Češke, Slovačke, Austrije, potom Turske, Rumunjske, Bugarske, Srbije, Albanije i Crne Gore. Sada je nakon 450 dana putovanja na otoku Viru, a nakon što hrvatskom obalom dođe do  sjevernog Jadrana, prebacit će u Italiju, pa u Španjolsku, Portugal i dalje   sve do obale Atlantskog oceana na sjever Europe, gdje će po dolasku u  njemački Hamburg  ponovno krenuti rijekama do Praga. Ako sve bude  po planu, češku prijestolnicu ugledat će za dvije godine. A kada će Vieri  na Tajland, samo Bog zna …
– Naravno da nismo normalni, ali slijedimo svoj instinkt. Ne želimo  se za pet ili deset godina pitati kako bi bilo da smo krenuli na takav put  – odgovaraju nam sa smiješkom ovi putnici.
Motivi su im, kao i prijevozna sredstva, ponešto drukčiji: Oliva je još  kao 18-godišnjak želio ploviti kajakom po Europi, ali je zbog pritiska  roditelja, potom i poslovnih obaveza na farmi u Austriji, gdje je radio  kao „krotitelj pilića” – našalili smo se s hrabrim Čehom – odlučio ideju  staviti pod tepih. No ideje obično ostanu u glavi, pogotovo ako ste posvećeni sebi poput Jiřrija. I pogotovo ako poput Čeha doživite prometnu  nesreću vozeći motor …  Tada se Jiřri zapitao: „Kojega vraga radim? Koliko vremena još imam?” I tako, odlučio je odbaciti život koji ga je zamarao i krenuti na putovanje života i ostvariti svoj san.
Ništa te ne može dovoljno pripremiti
Pripreme su trajale gotovo dvije godine, jer o kajaku ništa nije znao, a  o iskušenjima na opasnom putovanju još i manje. Uz već stečeno biciklističko iskustvo, bavljenje trčanjem, slobodnim penjanjem, paraglidingom i padobranstvom, naučio je i osnove postupke (samo)spašavanja i samokontrole u kriznim situacijama, iako, kaže, čovjeka ništa ne  može dovoljno pripremiti na izazove takvog puta.
Prvo iskušenje javilo se odmah pri odabiru početne i završne točke  putovanja. Češka nema more, a kako je želio krenuti s rodne grude i u  nju se trijumfalno vratiti nakon tisuću dana, odlučio je krenuti rijekom.  I tako iz rijeke u rijeku, ušćima, potocima i pritocima, iz mora u more,  iz države u državu sve do Hrvatske, Zadra i napokon ovih dana do Vira.  Ali bez kajaka …
– Nemoguće ga je zbog težine stalno transportirati, pa sam ga ostavio  u Zadru, dok boravim na Viru, kaže češki putnik. A na Viru mu je, potvrđuje bez ustezanja, više nego dobro:
– Odlično mjesto za odmor. Možda ostanem tjedan, možda dva. Nigdje se ne žurim jer sam ionako računao da će mi put trajati duže od tisuću dana. Nešto vremena sam izgubio već na početku puta. Mislio  sam ostati u Zadru, ali ovdje mi je ljepše.
Na Viru je i njegov kompanjon i suputnik Vieri, pa obojica uživaju u  zasluženom odmoru, ne razmišljajući o obavezama, što je i poanta cijele njihove priče rođene u Grčkoj.
Talijan, s druge strane, vozi sklopivi bicikl. Uspio ga iz „kocke” razvući za desetak sekundi demonstrirajući praktičnost svojega prijevoznog sredstva na kojemu od opreme nosi laptop i osnovne higijenske  potrepštine.
– Nemam problem kao moj prijatelj Jiřri. Sklopim bicikl i ako me volja  uđem u autobus, ili ga nosim u ruci. Meni je lakše, priznaje Talijan iz  Milana. Priznaje također kako je – iako Milanez! – strastveni navijač  „Juventusa” i veliki poštovatelj lika i djela Zvone Bobana te kako ne  može prežaliti što nije zaigrao za torinske Zebre. Priča i kako su se  upoznali: Vieri je bio na otoku Amorgosu u Egejskom moru kada je od  prijateljice, stanovite Celinne iz Francuske, čuo ove riječi: „Znaš, na  otoku nam je neki ludi Čeh koji putuje kajakom po svijetu. Mislim da  bi ga trebao upoznati”.
Nadahnuo ga Jiri
Bilo je to sudbinsko paljenje žarulje … Vieri je duhom ionako lutao  svjetskim prostranstvima, iako je poput svih ostalih smrtnika tijelom  bio vezan uz posao i obaveze. Upoznavanje s Jiřrijem, pokazat će se, bilo je više od susreta dvoje neumornih putnika. Smjesta je otkazao posao u Milanu, sklopio svoj C.Bike i nadahnut Jiřrijevom pričom odlučio  ga slijediti na putovanju do Praga, a potom ostvariti i vlastiti san: preko  sjeverne Europe, Mongolije i Kine doći do Tajlanda.
– Razumjeli smo se odmah, nakon minute razgovora. Zaista me nadahnula Jiřrijeva priča i njegov put. Život se kad-tad pretvori u obaveze,  plaćanje kredita i dosadni svakodnevni ritam. Želio sam promjenu, a  poznanstvo s Jiřrijem me ohrabrilo i ubrzalo donošenje odluke, govori  Vieri, koji svoja putovanja bilježi na blogu BiCicladi, In Viaggio con una  Bici Pieghevole (BiCicladi se uvažavajući grčki izvornik može čitati kao  „biciklom okolo”, ali i „biciklom oko Ciklada”, odnosno skupine otoka  u Egejskom moru otkuda je počeo Vierijev put. Podnaslov bloga znači:  Putovanje sa sklopivim biciklom). Fotografije s putovanja Vieri objavljuje na Instagramu, dok Jiřri ambiciozno snima filmove i postavlja ih  na svoju web stranicu www.kayakaroundeurope.com. Ima, primjećujemo, i logotip i podnaslov: Na mořskem kajaku okolo Evropy. Od myšlenky k realizaci (Na morskom kajaku širom Europe. Od ideje do realizacije).
Prepuštajući ove sanjare njihovim putnim snovima, pitali smo Čeha  za najbolje ili najgore momente na putovanju. Odgovor, možda, i nije  bio iznenađenje:
– Nemam lijepih ili ružnih trenutaka. Svaki je dan nova priča, što god  me čekalo ili zadesilo. Pokušavam uživati u svemu što mi dan  donese,  pa makar rješavao problematične situacije. Zbog toga sam i krenuo na  put. Naučio sam puno toga i danas, više od godinu dana od početka cijele priče, život promatram na drukčiji način. Ali, i taj se pogled mijenja. Sve je proces. (Virski list)