Na Višnjiku danas (18) hrvatski vaterpolisti dočekuju Rusiju

Hrvatska vaterpolska reprezentacija dočekuje Rusiju u 1. kolu kvalifikacijske B europske skupine za plasman na završni turnir Svjetske lige. Uz Hrvatsku i Rusiju u skupini B su još Mađarska i Crna Gora. Nakon mnogih sušnih godina Rusija se vraća na svjetsku scenu, što je i pokazala na zadnjem svjetskom prvenstvu u Budimpešti. To je ujedno i prava pozivnica za posjet Višnjiku gdje će se ogledati velikani ovog sporta. O nastupu pred punim Višnjikom i perspektivama hrvatskog vaterpola, razgovarali smo s izbornikom Ivicom Tuckom.
Rusija vas je na prošlom svjetskom prvenstvu dosta namučila. Dobar dio utakmice niste nalazili rješenje za povratnike u svjetski vrh. Kako će se Hrvatska na Višnjiku danas suprotstaviti "zbornajoj komandi".

Moćni Rusi
– Riječ zaista o moćnoj reprezentaciji. Rusija je u usponu, fizički je moćna. Zadnje dvije-tri godine oni nisu reprezentacija nižeg ranga. Vaterpolo se u Rusiji diže, a najbolji dokaz je pobjeda Dinama iz Moskve nad našim Jugom u prvom kolu Lige prvaka. Nas su u Budimpešti držali dvije-tri četvrtine u "konopcima". Mi u Zadar dolazimo u bitno izmijenjenom sastavu. Fali nam pet igrača: Sukno, Joković, Bušlje, Šetka i Krapić. Prva četvorica su udarni igrači prve sedmorke i neću reći da su nositelji naše igre. Jasno je kakav je to hendikep – govori Ivica Tucak.
Odakle s ruske strane prijete najveća opasnost?
– Rusi su izuzetno jaki na centarskim pozicijama. Tu je prije svega Sergej Lisunov koji nam je zadao silne probleme u Budimpešti. Njega ćemo trebati zatvoriti, ali i njihovi vanjski šuteri su pravi bombarderi. Dakle, probat ćemo agresivnom zonom kako bismo Lisunova što više odmakli od gola. Nikako im se ne bismo trebali suprotstaviti statičkom obranom.
Svjetska liga nije, ruku na srce, natjecanje kalibra svjetskog, europskog prvenstva ili olimpijade. Prilika je to za afirmaciju mlađih igrača i onih koji se ističu u svojim klubovima. Od koga najviše očekujete?
– Ne očekujem posebno ništa ni od koga. Riječ je o našem sustavnom planu rada u cijelom savezu. Istina, utakmice Svjetske lige, uz dužno poštovanje, nemaju snagu i težinu svjetskih i europskih prvenstava, te olimpijade. No, za nas je ovo natjecanje izuzetno važno zbog širenja bazena igrača. Ima tu četiri, pet igrača koji igraju dobro u svojim klubovima i koji su zaslužili da budu na širem popisu. Nikad ne ističem pojedince jer mi smo tu svi da postignemo uspjeh.
Aktualni smo svjetski prvaci i vaterpolska nacija koja je godinama u svjetskom vrhu. No, gdje je sad hrvatski vaterpolo i ima li neke bojazni za budućnost zbog opće situacije u hrvatskom sportu?

Budućnost vaterpola
– Mislim da nisam niti pretjerano optimističan niti euforičan kad kažem da nema straha za budućnost hrvatskog vaterpola. Vodeći ljudi u savezu i mi u struci smo napravili sve da sustavnim radom osiguramo budućnost hrvatskog vaterpola. Planiramo svoj rad da nikad ne dođemo do situacije "…a što sutra?" Mi sad već imamo odgovore za 2020. i Olimpijske igre u Tokiju. No, imamo i odgovore za dan nakon završetka olimpijskog ciklusa jer realno je očekivati da će nakon Tokija jedan dio igrača završiti karijeru. Naši mladi U-20 su viceprvaci svijeta. Izgubili smo u finalu od Grčke. Prije godinu dana u Podgorici smo bili svjetski prvaci u U-18. To je najbolji dokaz sustavnog rada u hrvatskom vaterpolu. U stručnom povjerenstvu kojem na "amen" ide svaki moj popis igrača, sjede takvi ljudi kao što su Ratko Rudić, Perica Bukić, Zoran Roje, Boško Lozica, Ognjen Kržić… redom osvajači zlatnih olimpijskih medalja i najvećih svjetskih i europskih odličja.
Kako tu bazu vaterpola proširiti i na ostale gradove osim tradicionalnih vaterpolskih središta kao što su Dubrovnik, Zagreb, Split, Rijeka i drugi? Zadar posljednjih godina bilježi odlične rezultate u mlađim kategorijama, ali se sportska priča završava u 18. 19. godini kad vaterpolisti odlaze na studije.
– Sam podatak da hrvatska reprezentacija prvu službenu utakmicu nakon osvajanja svjetskog prvenstva igra u Zadru daje jasnu poruku što mi u savezu želimo. Mogli smo igrati u vaterpolskim centrima koje ste spomenuli, ali ne. Mi želimo igrati u Zadru. Igrali smo u Vukovaru i u drugim centrima u kojima vaterpolo nije toliko zastupljen. Zadar je grad košarke, ali svojim nastupom želimo potaknuti VK Zadar 1952 koji izuzetno kvalitetno radi s djecom i da pobudimo dodatan interes kod djece. Da ta djeca vide tko su svjetski prvaci. Normalno da mi ne možemo utjecati u pitanja koja su u domeni lokalne samouprave koja može prepoznati rad tih ljudi, a time i napraviti onaj iskorak potreban za natjecanje na višoj razini. Znam iz iskustva o čemu se radi. Poznata mi je priča mog Šibenika koji je do 2009. imao izvrsne rezultate u vaterpolu kad smo bili finalisti Kupa LEN. Na svakoj utakmici je bilo tisuću ljudi, a bazen u Crnici ima kapacitet 600 posjetitelja. No, ljudi koji su tad vodili klub nisu prepoznali što to znači. Rekli su: "Mi ćemo pokušati s mladima!" Da, ali ako ti mladi ne vide da jedan Zadar sutra može imati zapaženu ulogu u hrvatskom vaterpolu i regionalnoj ligi, onda tu nema sreće. Zadar nije neka beznačajna sredina. Grad je to koji ima svoje sveučilište, a time i mogućnost studiranja. Zašto ne bi mladi vaterpolisti ostajali u Zadru, ali s jasnom vizijom svog sportskog napredovanja. No taj mladi igrač mora imati nekog u koga će se ugledati da bi jednog dana igrao na Višnjiku protiv Juga i Mladosti, u konačnici i pobjeđivao.
Koliko je novaca potrebno jednom vaterpolskom klubu da bi postao solidan prvoligaš u Hrvatskoj.

Problem infrastrukture
– U klupske proračune ja zaista ne ulazim, ali kao vaterpolski čovjek znam neke okvirne iznose. Ako želite biti europski prvak, na stol će te morati staviti pet milijuna eura kao talijanski Pro Recco. No, Perica Bukić i ja koji pokušavamo pomoći svom Šibeniku, znamo da bi s milijun ili milijun i pol kuna taj klub igrao itekako važnu ulogu u regionalnoj ligi.
Zlobnici kažu da je Hrvatska toliko uspješna u vaterpolu jer ovaj sport igra ozbiljno ne više od 10-12 zemalja na svijetu. Može li se nešto u vaterpolu promijeniti da bi postao zanimljiviji za širu publiku, a time za medije i sponzore?
– Iskreno, ne vidim što bi se tu trebalo mijenjati. Vaterpolo je dinamičan, brz i nadasve "muški" sport. Pomalo sam umoran od takvih pitanja, pa odmah udaram kontru i pitam koliko to "ozbiljnih" reprezentacija i zemalja igra rukomet i košarku. Kad je to Belgija bila prvak Europe u košarci? U rukometu imate tri, četiri zemlje koje se bore za naslove. Vaterpolo ima Italiju s bogatom kulturom u vaterpolu. Ima jednu Mađarsku, zemlje bivše Jugoslavije kao što su Srbija i Crna Gora. U Budimpešti je na svakoj utakmici bilo između osam i 10 tisuća gledatelja. Na olimpijadi u Riju, od četvrtfinala do finala, u gledalištu je bilo od 12 do 18 tisuća gledatelja. U beogradskoj Areni na europskom prvenstvu čak 20 tisuća gledatelja. Nemojte mi zamjeriti na subjektivnosti, ali mislim da je vaterpolo jedan od najmuškijih i najdinamičnijih sportova koji je predivno gledati uživo. Sjećam se kad je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker bio gost na jednoj našoj utakmici. Rekao mi je da nije mogao vjerovati da je vaterpolo ovako dinamičan i lijep sport. Osnovni problem vaterpola je infrastruktura. Mi, eto, igramo u predivnom zdanju bazena na Višnjiku, ali kapacitet je 500 gledatelja. S montažnim tribinama, možda tisuću gledatelja. No i tu se počinje pomalo mijenjati situacija jer se grade bazeni s dvije, tri pa čak u Dubrovniku i za pet, šest tisuća gledatelja. Da na Višnjiku bazen ima kapaciteta oko pet tisuća  tisuća gledatelja, vjerujte mi da utakmicu gledalo najmanje tri tisuće ljudi.