KRŠEVANOVI DANI U Zadru se nekad održavala procesija s Krševanovim moćima na njegov blagdan

"Srednjovjekovne procesije i kult sv. Krševana u Zadru" naziv je predavanja doc. dr. Ane Mišković s Odjela za povijest umjetnosti  Sveučilišta u Zadru, a održala ga je u ponedjeljak 19. studenog u dvorani  Nadbiskupskog sjemeništa 'Zmajević' u Zadru. Predavanje nas je vratilo  u zanimljivu povijest koju održavanjem procesija i danas u Crkvi baštinimo, ali i pokazuje kako je kult štovanja zadarskog sveca Krševana osiromašen u odnosu na prošlost, jer se u Zadru više ne održava procesija s  Krševanovim moćima na njegov blagdan, kako je, prema Bianchiju, bilo  još 1848. g. Povjesničar Bianchi piše da se te godine procesija kretala od  katedrale sv. Stošije prema crkvi sv. Krševana.

Kršćanske procesije
Govoreći o kršćanskim procesijama kao urbanom fenomenu, Mišković je rekla da se kršćanstvo navještalo po većim gradskim centrima Mediterana i Staroga svijeta. Da bi se liturgijski kalendar podijelio, a slavlje  da ne bude usredotočeno samo na liturgiju u katedrali, liturgijski kalendar se dijelio na određene gradske četvrti koje su time postale gradske  župe. Slavlje određenih blagdana, poput svečanog trodnevlja pred Uskrs, slavlje uoči Božića, raspodijelilo se na liturgiju u većim gradskim bazilikama, na gradske župnike. Svi se vjernici na određeni blagdan nalaze  u jednoj crkvi župnog karaktera, a druge crkve u cijelomu gradu bile su  prazne. To je primjer tzv. stacionalne liturgije koja se nije odvijala samo u  određenom sakralnom ambijentu nego i po tkivu grada. Određeni blagdan namijenio se slaviti u prethodno određenoj crkvi koja se nalazi u  unutarnjem dijelu grada ili blizu grada. Na svetkovinu ili spomendan  stacionalnu liturgiju predvodi biskup s klerom. Taj dan slavi se kao jedinstveno liturgijsko slavlje mjesne Crkve. Biskup se s klerom okuplja u katedrali i u svečanoj procesiji odlazi u određenu crkvu koja time postaje  postaja, cilj cijele procesije. Time se blagdani ne slave samo u katedrali,  nego i u drugim manjim gradskim crkvama.
– Te su postaje, gradske crkve podignute na važnim lokacijama uz neku od većih gradskih prometnica. Put kojima procesija mora proći je  širok i pravilan i dolazi do ujedinjavanja grada. Biskupu se uz kler pridružuju svi vjernici grada koji se okupljaju u određenoj stacionalnoj crkvi. Značenje stacionalne procesije je u tome da je liturgija bila zajedništvo svih žitelja grada, način da se kršćanska vjera javno manifestira,  da procesija pokaže kršćansko jedinstvo u gradu. Biskup je predvoditelj  koji se kreće po glavnoj gradskoj prometnici. Bez biskupa nema stacionalne liturgije, istaknula je predavačica. 

Jeruzalem, Rim i Konstantinopol
Mišković je istaknula da su kršćanske procesije vjersko izražavanje na  javni način, molitva koja javno odjekuje gradom. U doba kasne antike to  je manifest kršćanske religije u zajedničkom izrazu svih vjernika grada,  promidžba kršćanske vjere. Interpretirala je procesije uz pomoć arhitekture crkava koje su imale i arhitektonske preduvjete za njeno odvijanje,  što znači da su imale prolaze na začeljima svojih brodova i zidovima  bočnih strana. Govor o stacionalnim procesijama Mišković je ilustrirala  opisujući primjere Jeruzalema, Rima i Konstantinopola koji su bili centri  kasne antike. 
Jeruzalem u 4./5. st. uokviren je gradskim zidinama i podijeljen glavnim gradskim prometnicama. Uz glavnu široku gradsku prometnicu  smjestila se najvažnija crkva Jeruzalema, posvećena Kristovom uskrsnuću, odnono Golgota, mjesto Kristova raspeća. Da se svi blagdani ne  slave samo u toj najvažnijoj crkvi u gradu, određeni blagdani podijeljeni  su na ostale gradske crkve, svetišta, među kojima su Sion gdje se nalazi  dvorana Posljednje večere, svetište na Maslinskoj gori, mjesto Kristova  uzašašća, Betlehem. Stacionalna liturgija u Jeruzalemu osobito se slavi u  Velikom tjednu.
U 6. st. procesionalni sustav već je jako razvijen te je Mišković predstavila stacionalne crkve u Rimu na kraju antike. Važna svetišta su sv. Ivan  Lateranski koji se nalazi tik uz gradske zidine, na margini samog grada,  bazilika sv. Petra u Vatikanu na području nekadašnjih nekropola. Sv. Ivan  Lateranski nije posjedovao relikvije, a bazilika sv. Petra jest, apostolskog  prvaka, pa je ta crkva dobila više na važnosti. U bazilici Marije Velike slavili su se marijanski blagdani. Rimski biskup kreće iz svoje stolne crkve,  bazilike sv. Ivana Lateranskog do određenih gradskih svetišta, kao što je  Sveta Marija Velika ili sv. Petar u Vatikanu gdje se slavilo najviše crkvenih  blagdana tijekom liturgijske godine. Mišković je opisala put kojim biskup mora proći s klerom i vjernicima: impozantan je, dug oko šest kilometara..

Zadarske crkve
Mišković je govorila o naravi stacionalne liturgije i u Zadru. Episkopalni kompleks u Zadru smjestio se uz najvažniju gradsku prometnicu i povezan je sa sljedećom velikom crkvom na području grada, to je bazilika  sv. Stjepana (sadašnja crkva sv. Šime), smještena uz gradske zidine. Glavni gradski put vodio je do treće po veličini gradske crkve, bazilike sv. Tome, koji je bio smješten blizu tamošnjeg emporija.
Tradicija procesija nalazi se u ranom srednjem vijeku. Isprava ugarske  vlasti potpisana 1136. g. govori o odobrenju večernje procesije Velikog  petka glavnim ulicama Zadra od zadarske katedrale sv. Stošije do bazilike sv. Stjepana. Ta se procesija i danas održava.
Mišković je predstavila i izvještaj vezan uz prijenos relikvija sv. Stošije  u Zadru, gdje piše da je narod bio oduševljen u dočeku, plješće, pjeva na  sav glas. Prilikom dolaska relikvije sv. Stošije bila je svečana atmosfera,  odjekivali su napjevi i pslami. Predavačica je opisala izgled stacionalne  liturgije koju je krasilo dragocjeno liturgijsko posuđe, sarkofag, svečani  procesijski križ optočen draguljima, ukrašen liturgijski namještaj. Procesionalni križ je odraz urbanih procesija.
Podsjećajući na misao sv. Ivana Zlatoustog koji je za narav stacionalne  procesije rekao: 'Cijeli grad je postao Crkva za nas', Mišković je istaknula  da je u tom kontekstu grad, civitas, stvorio svetu civilizaciju koju su štitile  ikone, relikvije svetaca i procesije, kao da ih štite zidovi, vojska i politička  snaga. Toliko je bilo uvjerenje građana onoga doba da je grad kao sveta  civilizacija koncept koji se izražavao liturgijski.

Relikvijari
Zadarska trobrodna bazilika sv. Krševana također se smjestila uz glavni gradski kardo. Na oltarnoj menzi bio je smješten relikvijar u obliku  škrinje koja je u sebi sadržavala relikvije sv. Krševana. Bila je ukrašena likovima koji su simbolizirali život i mučeničku smrt sveca. S vanjske strane bila je bogato ukrašena, uokolo su bili postavljeni svijećnjaci. Svake  godine za vrijeme blagdana sv. Krševana relikvija se pronosila cijelim  gradom u procesiji, ali i za vrijeme opasnosti, neprilika kad se zazivao  zagovor i zaštita sveca.
Govoreći o uprizorenju sv. Krševana, Mišković je predstavila neke relikvijare. Škrinjica sv. Kvirina iz prve polovice 14. st. čuva se u SICU. U  takvim škrinjicama relikvijarima su prizori svetaca pod arkadama i sugeriraju urbane procesije u gradu. Relikvijar iz 15. st. napravljen je kao zadužbina zadarskih plemića, zatim križ koji je donacija Elizabete Kotromanić, škrinjica sv. Grgura iz 14. st. čuva se kod zadarskih benediktinki,  škrinjica sv. Zoila, relikvijar koji je pripadao sv. Mariji Velikoj, a sada se  nalazi u SICU Zadar. Većina tih relikvijara napravljena je od srebra, pozlaćeni su, a likovi svetaca na njima trodimenzionalno su iskucani.
Na predavanju je sudjelovao i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a događaj se održao u sklopu manifestacije Krševanovi dani kršćanske kulture.