[INTERVJU] TOMISLAV BRALIĆ Moraš od svega u životu napraviti vic – ako nema vica, onda život i ne vrijedi

Teško je zamisliti proslavu, krštenje, svadbu, rođendan ili bilo koju drugu značajniju prigodu na kojoj se okuplja veći broj ljudi – jasno, prije »novog normalnog« – a da na njoj u nekom trenutku ne započne »pisma«, i to ni manje ni više, već »pisma« jedne od najpoznatijih klapa s ovih naših prostora, prepoznate i izvan granica Lijepe Naše, klape Intrade! Što god netko mislio o klapskoj glazbi, jer ukusi se razlikuju, klapi Intrade jedno se zasigurno mora priznati, a to je izniman uspjeh i popularnost kojima se malo tko može pohvaliti. Intrade je jedina klapa koja je uspjela napuniti pulsku Arenu, a mogu se pohvaliti nastupom na ispunjenome splitskome Poljudu, ili nastupima u popunjenoj Areni Zagreb, Domu sportova, košarkaškome centru Dražena Petrovića ili koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog… Ubrojimo li nastupe diljem svijeta, od Slovenije, Italije, Austrije, Njemačke, preko Belgije, Švicarske, Češke, Slovačke, Ukrajine, Mađarske, do Kanade, SAD-a i Australije, 13 objavljenih nosača zvuka, brojne nagrade i priznanja, među kojima je i osvojena prestižna nagrada Porin za najbolju klapsku izvedbu folklorne glazbe, onda ne preostaje drugo nego iskazati iznimno divljenje i poštovanje.
Klapa Intrade ove godine obilježava 35. obljetnicu postojanja, umjetničkog rada i djelovanja na glazbenoj sceni, ubrzo bi svjetlo dana trebao ugledati i njihov najnoviji album, a sve to daje nam povoda za razgovor s jednim od najzaslužnijih za ovaj golem uspjeh, iznimnim baritonom i pjevačem, Tomislavom Bralićem.

Mirniji rođendan
Kako ste? Nedavno se po raznim medijima moglo pročitati, vidjeti i čuti kako se nalazite u samoizolaciji, kao i to da ste 10. prosinca proslavili svoj 52. rođendan. Kako ste proslavili rođendan s obzirom na situaciju i kako se nosite sa samoizolacijom?
– Istina je, ubrzo izlazim iz samoizolacije, imao sam neke minimalne simptome, ali sada je sve dobro i uspješno se oporavljam. Sve protječe u najboljem mogućem redu. A što se rođendana tiče, pomalo me podsjetio na 1991. godinu kada sam bio u vojsci. Sve je drugačije i neobično, baš kao i onda. Puno toga je čudno, ljudi su u strahu, nitko ne smije izlaziti, družiti se… U nekim drugim okolnostima kod mene doma došlo bi puno ljudi, bilo bi bučno, gužvovito, veselo, ali eto, ovaj rođendan sam proslavio drugačije, odnosno u krugu obitelji. Ipak, punica se pobrinula za tortu, i bez obzira na cijelu situaciju, mogu reći da sam rođendan proslavio u veselom tonu, na lijep i miran način.
Kada smo već kod samoizolacije, kako komentirate čitavu ovu situaciju oko koronavirusa i koronakrize? Kako ona utječe na vaš život i rad, kao i na vaša primanja, odnosno financijsku situaciju?
– Još sam u svibnju rekao, što se više priča, što više informacija postoji, to mi manje toga znamo, a i sada tvrdim isto. Moram priznati da me sve to skupa već pomalo živcira. Valjda će cjepivo riješiti stvar, iako ne znam iskreno što da mislim i u što da vjerujem. Od 1. ožujka lockdown je za mene i klapu bio »knock down«, te se cijela glazbena industrija, kao i velika većina drugih zanimanja i ljudi, doslovno nalazi na koljenima. Preko ljeta smo imali dva ili tri nastupa, očekivao sam da će ih biti puno više, i trebalo ih je biti više, jer smo tada još mogli nastupati na otvorenome, ali svejedno su se koncerti odgađali te nam zbog čitavog niza raznih epidemioloških mjera nije bilo dopušteno nastupati. Nažalost, tako je – kako je, nemam se kome ni žaliti, a niti ne želim. Takvo nas je vrijeme očito snašlo i nadam se da će se život čim prije vratiti u normalu.

Slavljenička godina
Ove godine klapa Intrade obilježava 35. obljetnicu postojanja, umjetničkoga rada i djelovanja, i to baš ove godine koja je po mnogo čemu drugačija od prethodnih. Jeste li imali u planu prirediti neki slavljenički koncert, hoćete li ga možda prirediti kada čitava ova situacija prođe, ako prođe? Nedostaju li vam koncerti, nastupi uživo, kontakt s publikom?
– U ovo prosinačko vrijeme, inače, gotovo pa već tradicionalno, nastupamo na Gatu Karoline Riječke, a od 2006. godine, prosinac je svake godine rezerviran za nastupe u nekima od brojnih zagrebačkih dvorana. Zasigurno bi ove godine održali barem jedan slavljenički koncert, bilo je u planu jako puno koncerata diljem Hrvatske, ali nažalost, sve smo morali odgoditi i prolongirati, valjda za drugu godinu. Jako mi nedostaju nastupi, ali s druge strane mogu reći da mi je čak i dobro došlo malo odmora, jer je klapa Intrade od 2004. godine čitavo vrijeme u pogonu.
Ove godine snimili ste tri nove pjesme, zadnja od njih je pjesma »Ugrij mi dušu« za koju ste snimili i videospot, a snimate i novi album… Kakve su reakcije na novu pjesmu, kako protječe snimanje novog albuma?
– Nadam se da ćemo uspjeti snimiti album u što skorije vrijeme. Osobno bih volio da smo više nastupali, a novi album ostavili za neko kasnije vrijeme, ali studijski rad i nova glazbena kreacija su jedino što nam preostaje u ovim vremenima. Reakcije na pjesmu »Ugrij mi dušu« su pozitivne, a autor pjesme je Jure Stanić koji je po prvi put napisao pjesmu za klapu Intrade. Jure je pisao pjesme za velike glazbenike, poput našeg velikana Olivera Dragojevića, ili Tereze Kesovije, tako da se radi o priznatom i cijenjenom autoru i drago mi je što skupa surađujemo.
Jednom prilikom Željko Pervan rekao je kako u Dalmaciji postoji više klapa nego ljudi, što znači da je konkurencija uistinu jaka i velika, a samim time i da je puno teže probiti se do uspjeha koji zasigurno krasi klapu Intrade. Što biste rekli, koja je tajna vašeg uspjeha? Postoji li neki poseban recept za višegodišnji uspjeh i prisutnost na hrvatskoj glazbenoj sceni?
– Ha, ha, ha… U cijeloj Hrvatskoj postoji velik broj klapa! Dovoljno je osvrnuti se na vaše riječko područje, pa područje Crikvenice, Novog Vinodolskog, Senja, Istre, Kvarnera… Klapa ima čak i u Slavoniji! Dalmatinci su svugdje po svijetu… Dovoljan je jedan Dalmatinac, primjerice u Bjelovaru, i eto ti klape u Bjelovaru, jedan Dalmatinac u Vinkovcima, i eto klape u Vinkovcima. A što se tiče uspjeha klape Intrade, ove godine ćemo čak objaviti knjigu o našoj klapi, u kojoj ćemo opisati kako je tekao naš put, kako smo se uspinjali i padali, i kako smo u konačnici došli do uspjeha i postali sveprisutni i prepoznatljivi i izvan granica naše domovine. Taj put nije se dogodio preko noći, skupilo se osmero ljudi koji vole istu pismu, bili smo strpljivi i ustrajni, u početku smo pjevali samo a cappella, tekstovi su se gomilali, i ljudi su zavoljeli nas i naše pjesme. I od onda više nije postojalo nazad. Nastali su naši najveći hitovi, i danas kada dođeš na svaku veselicu, svadbu, proslavu, te se pjesme čuju. Mislim da smo originalni, ne kopiramo nikoga, pjevamo isključivo vlastite pjesme, a njih imamo dovoljno za više od tri sata programa, i mislim da su to ključni razlozi zbog kojih smo postali uspješni.

Nastup pred Papom
U karijeri ste održali brojne koncerte, nastupali pred različitom publikom… Postoji li neki koncert kojeg ćete se uvijek posebno sjećati? Postoji li možda publika pred kojom najviše volite nastupati?
– Ne volim se dodvoravati nikome, ali svugdje nam je stvarno uvijek bilo »lipo«. Nikad neću zaboraviti nastup pred Papom, ali i brojne druge nastupe i koncerte. Možda mi je posebno upečatljiv onaj u pulskoj areni, zagrebačkom Domu sportova, splitskome Poljudu… U našoj karijeri zaista je bilo nebrojeno nastupa, pjevali smo i s brojnim eminentnim imenima naše hrvatske glazbene scene, ali najljepše je u svemu tome vidjeti našu brojnu publiku, vidjeti običnog malog čovika kako pjeva i uživa zajedno s nama, smije se i plače, proživljava i dijeli svaku našu emociju skupa s nama. Takve stvari uvijek ostanu u najljepšem sjećanju…
Kada ste posljednji put bili u Rijeci? Što kažete o našem gradu i našim ljudima? Sviđa li vam se Rijeka?
– Naravno da mi se sviđa Rijeka! Riječka publika jedna je od zaslužnih što je klapa Intrade ovoliko popularna! Mi smo zadnjih 10-ak godina uvijek pjevali uoči blagdana Velike Gospe na Trsatu i družili se s pokojnim paterom Serafinom, pokoj mu duši. To su bili koncerti i druženja za pamćenje, koje sigurno neću nikada zaboraviti. U Rijeci smo devedesetih godina upoznali i naše kolegice iz ženske klape Luka, družili se s članovima klape Fortunal i Levant, tako da u Rijeci imamo puno prijatelja i uistinu volimo Rijeku i Riječane, kao uostalom i oni nas.

Velika obitelj
Rođeni ste u velikoj obitelji u kojoj je uz vas bilo još petero braće i četiri sestre. Kakvo vam je bilo djetinjstvo? Kakve uspomene nosite iz djetinjstva? Je li bilo teško odrastati u tako velikoj obitelji i izboriti se za sebe, učiniti da vas se primijeti?
– Sedamdesetih godina kada sam bio dijete živjeli smo u jednom velikom dalmatinskom dvorištu gdje smo svi hodali bosi. Mati je uvijek kuhala, a kad bi ručak bio gotov, igra bi prestala i svi bismo trčali za stol da uhvatimo koji »komad« jela, jer ako zakasniš, gotovo je, otišla baba s kolačima… No mogu reći da nam je bilo jako lijepo i da sam imao predivno djetinjstvo. Otac je bio vozač autobusa, živjelo se skromno, ali nekako smo se snalazili, međusobno se čuvali i brinuli se jedni o drugima. Primjerice, moj najstariji brat je stariji od mene 14 godina, tako da mogu reći da me je i on često čuvao. U svakom slučaju jedno lijepo iskustvo i svakome, tko može, bih preporučio da ima što više djece jer to je ono što najviše vrijedi i što ostaje za cijeli život.
I sami imate veliku obitelj, živite sa suprugom Mirjanom koja se također bavi pjevanjem, kao i četvoricom sinova… Kako ona izlazi na kraj sa svima vama? Pomažete li joj u kućanskim poslovima? Volite li kuhati ili barem jesti?
– Viče na nas, što će drugo? Ha, ha, ha… Evo nedavno smo okitili bor pa smo joj svi zajedno pomogli urediti ga. Obično sam u ove predblagdanske dane rijetko doma, tako da često dođem kući »na gotovo«, ali pomažemo joj naravno. Žena je ta koja vodi glavnu riječ u kući, pretežito ona kuha, a ja sam onaj koji je zadužen za gradele. Najviše volim jesti ribu i škampe, imam čak nekoliko prijatelja ribara koji mi pokucaju na prozor i kući donose ribu.
Hoćete li nam otkriti kako ste se supruga i vi upoznali?
– Jednostavno i opet preko pisme! Upoznali smo se 1989. u crkvenom zboru, baš u ove predblagdanske dane…
Nastupali ste dosta i izvan granica Lijepe Naše, u Australiji, SAD-u, Kanadi… Kako je nastupati u bijelome svijetu? Pamtite li možda neku anegdotu s tih putovanja ili vam je nešto ostalo posebno upečatljivo, zanimljivo?
– Svako putovanje s klapom je jedna velika anegdota. Zamislite samo kako izgleda kada čitava klapa uđe u avion, a moramo se voziti 24 sata bez da zapalimo cigaretu. Pjevali smo stjuardesama kako bismo dobili bolji ručak, ha, ha, ha… Kažem, di god se pojavi klapa Intrade, nastane jedna velika anegdota jer takva je jednostavno naša životna filozofija. Moraš od svega u životu napraviti vic jer ako nema vica, onda život i ne vrijedi. Mi se na pozornici nekad nasmijemo, a da nitko ne zna zašto se smijemo, odnosno jedino mi u tom trenutku znamo čemu se smijemo. To je unutar nas i valjda smo zato i toliko godina zajedno.

Šah umjesto nogometa
Što Tomislav Bralić radi kada ne pjeva? Imate li kakvih hobija?
– Imam 20-30 maslina pa odlazim u maslinik ili čak u vinograd. Volim ići na more, igrati buče, balote, briškulu i trešetu… Prije sam dosta igrao košarku i nogomet, ali sam nedavno završio kod doktora Nemeca na operaciji zbog puknuća hrskavice, pa mi je Nemec rekao da mi je bolje igrati šah nego nogomet, ha, ha, ha…
Znači volite nogomet? Neću vas onda niti pitati za koji klub navijate u domaćoj ligi, nego mi recite, navijate li možda za neki strani nogometni klub? Kako komentirate igru naše reprezentacije u posljednje vrijeme, nakon nešto lošijih nastupa u Ligi nacija?
– Uglavnom pratim klubove u kojima igraju naši nogometaši, od Real Madrida, Wolfsburga, Milana… Jednostavno volim pogledati dobar nogomet. Što se naše reprezentacije tiče, gotovo svake godine putujem s našim momcima, pratim ih i mogu samo reći da je najbitnije što smo se plasirali na europsko prvenstvo, kao i to da sam siguran kako ćemo se dogodine ponovo pokazati u najboljem svjetlu i biti na pravoj razini.
Ubrzo nam dolazi blagdansko vrijeme, vrijeme Božića i Nove godine… Kako ćete provesti ove blagdane?
– Ove godine ću napokon biti doma s obitelji, a to sam i htio svaku godinu. Nadam se da nećemo morati gledati dnevnik, nego da ćemo uživati u najljepšim božićnim hrvatskim pjesmama. Ići ćemo na polnoćku, pripremit ćemo bogatu trpezu, jesti fritule, pogledati poneki dobar film… Sve u svemu, bit će mirno i obiteljski, ali zasigurno veselo i radosno.
Imate li nekih neostvarenih želja, planova, odluka za 2021. godinu?
– Samo želim da što prije krenemo pjevati, da se situacija čim prije normalizira i da se svi izljubimo i izgrlimo kao ljudi. Držite se ljudi, želim svima puno sreće i zdravlja i veliko hvala svima koji vole i slušaju klapu Intrade!

»Klapa ima čak i u Slavoniji! Dalmatinci su svugdje po svijetu… Dovoljan je jedan Dalmatinac, primjerice u Bjelovaru, i eto ti klape u Bjelovaru, jedan Dalmatinac u Vinkovcima, i eto klape u Vinkovcima

» Od 1. ožujka lockdown je za mene i klapu bio »knock down«, te se cijela glazbena industrija, kao i velika većina drugih zanimanja i ljudi, doslovno nalazi na koljenima. Nažalost, tako je – kako je, nemam se kome ni žaliti, a niti ne želim. Takvo nas je vrijeme očito snašlo i nadam se da će se život čim prije vratiti u normalu

Čovjek je oduvijek nadahnut nečime »odozgo«
Spomenuli ste patera Serafina, koliko vam je u životu važna vjera i crkva?
– On je primijetio u nama da smo dio svega toga, ne može se takvo što glumiti. Ja sam rođen i odgojen u velikoj obitelji u kojoj je crkva i vjera oduvijek bila važna, i danas mi puno znače. Moraš se svakoga dana nekome zahvaliti što imaš veliku i lijepu obitelj, što si potekao iz dobre obitelji i sredine. Netko je zasigurno zaslužan za to. Kada me netko pita ima li dokaza za Božju prisutnost, gdje je opipljivi dio svega toga, ja mu uvijek odgovorim neka samo posluša božićne pjesme. Božićne pjesme su najljepše pjesme na svijetu, najprodavanija je pjesma »Bijeli Božić«, najizvođenija je »Tiha noć«. Nije to ni za što! Znači da je čovjek oduvijek nadahnut nečime »odozgo«, a da ne spominjem puste hrvatske pjesme koje naš narod obožava, ljudi su sretni zbog Božića, Božić se slavi više od 2000 godina, nemoguće je da oko toga baš ničega nema i da je čitav svijet poludio.
Piše: Robert ŠIMONOVIĆ/NL