DOMINIK LIVAKOVIĆ: Najviše sam naučio od Jakova Pinčića

Dominik Livaković, najmlađi (1995.) zadarski "vatreni" jednom rečenicom najbolje je opisao što se sve događalo na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i potom po povratku u Hrvatsku.
– Nakon onoga što sam doživio mogu mirno umrijeti – slikovito se izrazio Livaković. Nije stoga teško zaključiti da bolje od ovoga – ne može.
– Dobro, mogli smo biti svjetski prvaci. Nikad nije lako izgubiti finale, ali zar je malo biti drugi na svijetu?
Livaković je u Rusiji prvi put nastupio na velikom natjecanju. Bio je u statusu trećeg vratara, iza sjajnog Danijela Subašića i Lovre Kalinića, koji brani u velikoj formi. Blizu je bio odlasku i na Euro 2016. u Francuskoj. Tada je otpao u zadnjem krugu kao četvrti vratar. Treći je bio Ivan Vargić.
– S 23 godine biti treći vratar u svojoj državi je velika stvar. Subašić nas je izvukao protiv Danske i nakon toga smo prodisali. Bilo je dosta nervoze kada je Kasper Schmeichel obranio jedanaesterac Luki Modriću, ali Subašić je ostao miran do kraja i još jednom pokazao vratarsku veličinu i kvalitetu.

Neopisivo
Hrvatska je u Rusiji igrala nogomet kakav odavno nismo vidjeli. Nitko "vatrenima" nije napravio pritisak, svi su strahovali od momčadi Zlatka Dalića. Pa i Francuzi, bez obzira ne veliku prednost u finalu.
– Sve ste vidjeli. Bila je to prava, moćna Hrvatska koju je bio užitak gledati. A tek biti igrač te momčadi… Iako nisam branio ni minute nakon svake utakmice bio sam umoran kao da sam na golu bio 120 minuta. Takve utakmice nije lako igrati, a možda ih je još teže gledati s klupe.
Dočeci u Zadru i Zagrebu nešto je što u Hrvatskoj nikad nije viđeno.
– To je doista neopisivo. Znali smo da ćemo imati doček, da će doći puno ljudi, ali da ćemo se šest sati voziti od zračne luke do Trga bana Jelačića, to je stvarno čudo. Pa onda samo dan kasnije doček u Zadru…
Bilo je puno pitanja o umoru, međutim…
– Za ovo se živi i tu nema umora. Ne možete biti umorni kad vidite toliko sretnih ljudi, kad vam svi čestitaju, kad su naše zastave na svakom koraku, kad se pjevaju domoljubne i navijačke pjesme. Od toga se čovjek ne može umoriti jer je to najljepše što se može dogoditi jednom sportašu.

Zadar
Za razliku od Subašića koji je, silom (ne)prilika u mlađim kategorijama završio na golu (želio je biti napadač), Livaković je po dolasku na treninge Zadra odmah znao gdje mu je mjesto.
– Kada sam bio na prvom treningu kod trenera Josipa Miočića i kada sam vidio kako se vratari bacaju odmah sam rekao: "To je to". Već sljedeći trening bio sam na golu i tako je krenulo.
Nakon Miočića Livaković je završio u selekciji koju je vodio Damir Čačić, a potom je dobio i prvog trenera vratara.
– Bio je to pok. Jakov Pinčić. Njemu dugujem najviše od onoga što sam kao vratar naučio. Bio je pravi znalac i uživao sam raditi s njim.
Od trojice hrvatskih vratara na Mundijalu dvojica su bila Zadrani.
– Nije čudno da Zadar daje takve vratare jer kad se sjetim kako je bilo izvoditi parade na tvrdom Bagatu… Jednom kad to prođete na sve ostale uvjete možete se naviknuti bez problema.
Sa 17 godina, u ljeto 2012. Livaković sa Stanova je otišao u Zagreb. Tada je već trenirao s prvom momčadi Zadra, a vratarski trojac uz njega popunjavali su Antonijo Ježina i Tomo Gluić. Premda još nije bio ni punoljetan odmah je zauzeo mjesto među vratnicama kluba iz Kranjčevićeve ulice.
– U Zagrebu su branili Igor Vidaković i Jakša Herceg, a trener je bio Dražen Besek. Brzo sam dobio priliku i počeo braniti, što je za mene kao mladog vratara bilo vrlo bitno.
Činjenica da je Zagreb te sezone ispao, a Zadar ostao u Prvoj HNL donijelo je pitanje jesu li "pjesnici" bili dobar izbor.
– Za Zagreb sam branio četiri sezone, od čega tri u Prvoj ligi. Prošli smo u tom razdoblju svašta, ali stalno sam branio. To što sam imao puno posla silno mi je pomoglo. Posebno pamtim sezonu 2014./15. kada smo bili peti i u zadnjem kolu propustili nastup u kvalifikacijama za Europsku ligu. Zeznula nas je Lokomotiva koja je baš protiv Zadra u zadnjoj minuti iz penala pogodila za 2:2.

Dinamo
U lipnju 2015. Livakovićeve kvalitete prepoznali su i u Dinamu s kojim je potpisao ugovor. U Maksimiru su godinama lutali s vratarima, dovodili strance, pa davali priliku (pre)mladim "portirima" dok nisu bacili pogled na Kranjčevićevu i shvatili da u susjedstvu imaju rješenje.
– Prvu sezonu i dalje sam bio u Zagrebu kao posuđeni igrač. Prije dvije godine došao sam na pripreme Dinama i tu je počelo novo razdoblje u karijeri. Početak je bio dosta težak jer sam slomio prst i završio kao četvrti vratar. Kako nisam mogao braniti na pripremama, igrao sam na poziciji desnog bočnog… Uvijek je dobro da vratar zna igrati nogom. Pogotovo u posljednje vrijeme kad su vratari u čestom kontaktu s loptom, kad sudjeluju u igri. Ipak, sve se brzo okrenulo i počeo sam braniti.
"Modri" su ušli u Ligu prvaka u kojoj je Livaković brzo debitirao.
– Poseban je osjećaj istrčati na teren i čuti himnu Lige prvaka. Međutim, ništa se ne može mjeriti s onim što sam doživio nakon završetka Svjetskog prvenstva i povratka u Hrvatsku.
Dinamo je prošle sezone vratio u svoje vitrine dvostruku krunu, prvaka i pobjednika Kupa.
– Ključna je bila pobjeda protiv Hajduka na Poljudu kada smo otišli na osam bodova. Problemi koje smo imali u završnici nisu nas omeli u osvajanju prvog mjesta. Nakon dugo godina imali smo neizvjesno prvenstvo i to je ono što su svi željeli. Zato ne razumijem kritike na našu ili na igru Hajduka, Rijeke i Osijeka. Kao da je neizvjesnost došla zato što smo svi loše igrali.
Svim "vatrenima" cijena je silno porasla nakon SP-a. Iznimka nije ni Livaković koji ima višegodišnji ugovor s Dinamom. Opet, zovu milijuna klubovi se teško odupiru…
– Ponuda ima, a što će biti od toga pokazat će vrijeme.

Livakovićevi debiji
A reprezentacija (11. siječnja 2017.)Čile – Hrvatska 5:2 (1:1)
Liga prvaka (18. listopada 2016.)Dinamo – Sevilla 0:1
Prva HNL (31. kolovoza 2012.)Zagreb – Cibalia 0:1

Zadar se otvorio navijačima
Livaković sa zanimanjem prati sve što se događa u matičnom klubu.
– Zadar se diže nakon krize u koju je upao i siguran sam da će biti sve bolji. Klub je dostupan preko internetske stranice i društvenih mreža na razini koja ne zaostaje za našim najboljim klubovima. To je vrlo bitno jer ljudi žele znati što se događa, svaki klub mora biti otvoren prema svojim navijačima, a Zadar upravo u tom segmentu radi jako puno. Nadam se da će se ovdje vrlo brzo i izgraditi nogometni kamp koji će nositi ime našeg Hrvoja Ćustića.

Jedinica na leđima
Danijel Subašić u Rusiji je imao broj dresa 23, Lovre Kalinić 12, a Livaković 1.
– Ha, tako je ispalo. Subašić i Kalinić već su imali svoje brojeve, a meni je ostala jedinica. Ne žalim se.