Brojne su hipoteze o razolozima teškog savezničkog bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu

Na današnji dan prije sedamdeset i četiri godine, počelo je  jedno od najtežih razdoblja u povijesti Zadra: jednogodišnji period  teških bombardiranja iz zraka koje su britanski i američki zrakoplovci  provodili od 2. studenog 1943. do 31. listopada 1944. godine. Na današnji dan su se nad Zadar sručili bombarderi američke 12. USAAF  uništivši potpuno nekoliko zgrada među ostalim i sirotište. Napadi su  nastavljeni kroz taj mjesec, a najgori je bio 28. studenog kad je u jednom danu poginulo dvije stotine ljudi.

Urušena skloništa
Nastavak bombardiranja uslijedio je u prosincu i kako je zabilježeno,  upravo u ta prva dva mjeseca  bilo je i najviše poginulih civila, posebice  tijekom bombardiranja 16. prosinca kad su se pod bombama urušila  dva skloništa: na Pouotoku i na Voštarnici. U napadu je sudjelovalo pedeset američkih B-25 zrakoplova koji su na grad bacili ukupno devedeset tona razornih bombi. Osim ovih najrazornijih napada u toj godini,  bilo je i niz manjih bombardiranja, a pod udarom su najviše bili luka i  središte Poluotoka, gdje su uslijed tehnike bombardiranja poznate kao  "tepih", bili srušeni čitavi blokovi kuća. To je najviše došlo do izražaja  na Forumu, Novoj rivi i Kalelargi. Bombardiranje je, osim toga, uzrokovalo i brojne požare. Tvornica Luxardo, primjerice, gorila je čitava tri  dana. U tom napadu, izvedenom zadnjeg dana 1943. godine skoro potpuno je uništena i gradska bolnica, koju također nisu poštedili.
Početak 1944. godine nije gradu i njegovim stanovnicima donio ništa  boljeg. Zračni napadi nesmiljeno su se nastavljali i dalje kroz siječanj,  veljaču i ožujak, kad su se američkim pilotima pridružili i britanski, a  svi iz svojih uporišta u južnoj Italiji koju su bili zauzeli u jesen 1943.  Ipak, napadi u prva tri mjeseca 1944. prouzrokovali su mnogo manje  ljudskih žrtva, ne zato što su bili manji po intenzitetu, nego jer se veliki  broj stanovnika skonio iz središta grada na periferiju, na otoke ili u zaleđe, kako je u svom "Zimskom ljetovanju" opisao Vladan Desnica. Prema procjenama, u proljeće te godine, u Zadru je ostalo živjeti do četiri  tisuće ljudi. Napadi su se, međutim, nastavili kroz proljeće i početkom  ljeta u kojem je prema iskazima očevidaca, središte grada zapravo prestalo postojati. Hrpe urušenih kuća onemogućile su uobičajenu komunikaciju ulicama, a obala i luka bile su teško oštećene, stanje kakvo će  zateći i oni koji su Zadar dolazili nakon rata i koje je potrajalo godinama.

Do zadnjeg dana
Tijekom ljeta 1944. bombardiranja su jenjala, da bi s jeseni, osobito u  listopadu opet pojačala. Između 25. i 30. listopada 1944. bilo je više  teških napada u kojima su stradali Nova riva na kojoj je porušen mul,  zatim Jazine, Arbanasi i Brodarica. Kao što je poznato, posljednji napad  uslijedio je zadnjeg dana mjeseca listopada 1944. kad su partizanske  postrojbe već bile ušle u Zadar pa je u bombardiranju poginulo i više  desetaka boraca NOV-e. Bombardiranja nisu bila ograničena samo na  gradsko područje Zadra nego se tijekom ovih godinu dana pod bombama nekoliko puta našli i Zaton, ušće Miljašić Jaruge između Nina i Grba te Ražanac koji je posebno teško stradao.
Broj civilnih žrtava u ovim napadima nikad nije potpuno utvrđen i  poput mnogih drugih brojeva poginulih iz Drugog svjetskog rata, postao je predmetom više političke, nego li historiografske debate, premda  su se i povjesničari, jugoslavenski i talijanski, dali dosta instrumentalizirati od politike. Najviše procjene, kako se objavilo u Italiji dosižu i šest  tisuća žrtava, no obično se taj broj smješta između tri i četiri tisuće. Jugoslavenski izvori rjetko to i spominju govoreći o nekoliko stotina, dok  se prema nezavisnim izvorima broj procjenjuje na tisuću ubijenih  građana, čime je Zadar, tada pod talijanskim suverenitetom, postao  grad s najviše civilnih žrtava u čitavoj Italiji.
Materjalna razaranja su bolje poznata, pogotovo ona kulturnih spomenika, kao što su crkve Sv. Marije, Gospe od zdravlja, krstionice katedrale Sv. Stošije ili Teatra Verdi. Ovaj potonji, smješten na mjestu današnjih novih zgrada na Trgu tri bunara nije bio skoro uopće oštećen  budući da ga je pogodila samo jedna bomba koja je probila krov i eksplodirala na samoj pozornici. No poslijeratna vlast nije imala namjeru  očuvati kazalište u čemu neki kritičari vide i političke razloga. Posljedica je bila da je zgrada u poraću temeljito opljačkana, a nakon nekog  vremena i smišljeno srušena, tako da na nju danas tek sramežjivo podsjeća uličica Kazališni prolaz. Osim kazališta nestalo je i velebnih zgrada na današnjoj Obali kralja Petra Krešimira IV, na koje podsjeća  preživjeli "Bristol", odnosno hotel Zagreb, poštanskog ureda, bloka  zgrada na Forumu i stare Kalelarge. Jedini dio povjesne jezgre koji je  skoro poptuno izbjegao teža razaranja je Varoš.
Od kraja rata na ovamo o ovoj temi se u Italiji pisalo i govorilo izrazito mnogo, a katkad i neargumentirano, dok se na istočnoj obali Jadrana o svemu u javnosti šutjelo i govorilo samo u najužem obiteljskom  krugu, kao uostalom, i o mnogim drugim tabu temama iz tog razdoblja. Tamo javno, a ovdje više potajno iskristaliziralo se nekoliko tumačenja razloga zašto je baš Zadar bio tako teško napadan od strane  savezničkog zrakoplovstva. Teza koju do danas zastupa talijanska historijografija, a još više publicistika je da su uništavanje Zadra poticali Vrhovni štab NOV i Tito osobno da bi na taj način detalijanizirali Zadar i  lakše ga pripojili Jugoslaviji poslije rata.
Donekle je slična priča koja se često mogla čuti u samome Zadru, kako je partizansko nastojanje bilo potaknuto od strane splitskih komunista i Vicka Krstulovića osobno da se razorenom Zadru u novoj državi  ne bi vratio dotadašnji status glavnoga grada Dalmacije koje je između  dva rata po prvi put u povijesti pripalo Splitu.

Brojne hipoteze
Postoje hipoteze po kojima su upravo Talijani, odnosno onaj dio Talijana koji se nakon jeseni 1943. kada bombardiranja i počinju, priklonio Saveznicima, inzistirali na bombardiranju Zadra, znajući da je on  izgubljen za Italiju te ze da ga «Jugoslaveni» dobiju kao hrpu ruševina.
Prema još jednoj među građanstvom raširenoj hipotezi, Zadar se navodno nalazio "na koridoru" kojim su se saveznički bombarderi vraćali  u svoje baze u južnoj Italiji nakon obavljanja letova na Austriju, Mađarsku i južnu Njemačku, te bi nad Zadrom ispuštali bombe koje su im  preostale iz tih akcija.
Amaterski istraživač zadarske povijesti Mario Grdović iznio je svoju  hipotezu po kojoj je zadarsko područje trebalo biti središte savezničke  operacije «Hidalgo», odnosno meta za iskrcavanje na jadranskoj obali,  za koje su zračni napadi bili priprema.
Međutim, ozbiljnije povjesno istraživanje ovih postavki je skoro redovito pokazalo da u njima nema puno, a u nekima niti malo istine.  Primjerice za teoriju da su Talijani tražili da se Zadar poruši prije nego  ga se preda partizanima se točno zna i kad i gdje je izmišljena o čemu  je svojedobno i za naš list govorio dr. Kažimir Pribilović:
-Godine 1964. je izišao Zadarski zbornik i tad je bilo govora da se  mora napsiati poglavlje o bombaridranju Zadra ali nije bilo autora. Tko  će ga napisati? Pa se napisalo kratko da su fašističke glavešine koje su  prebjegle saveznicima, nagovorili njih na rušenje. Ali tu nema ama baš  nikakve istine, kazao je Pribilović koji je u svojoj knjigi "Povijesna građa  oko bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu", ponudio drugačiji pogled na savezničko razaranje našega grada, nastojeći  proučavanjem postojeće arhivske građe dokazati neodrživost svih  "kućnih teorija" o bombardiranju s obje strane Jadrana pa tako i onu o  splitskom komunističkom lobiju.
-Splitski lobi nema ama baš nikakve veze ni sa Zadrom, niti sa zadarskim bombardiranjem. Naš je veliki problem što mi gledamo s današnjeg stanovišta na ondašnje vrijeme. I sad ispada, a isto je tako i u  Italiji, da su neki partizani, neka zapovjedništva nešto tražila. A nigdje  se ne kaže koja su to zapovjedništva. Piše kako su tu se motali neki partizani, neki odrpanci i napadali talijansku vojsku iz zasjede pa su neki  rukovodioci, kao Vicko Krstulović, nagovarali saveznike da bombardiraju Zadar. I onda vam napišu da je «netko iz Zadra javio Vrhovnom štabu da je Poluotok pun streljiva i da ga teba bombardirati». A ja postavljam pitanje kako je javio? Da li telefonom, da li poštom? I kako je taj  koji je javio uopće znao gdje je Vrhovni štab? U Zadru se uopće nije  znalo niti da postoji Vrhovni štab, čulo se za Tita i to je sve. A Vrhovni  štab je bio tajna, istaknuo je tad Pribilović kojemu je dobro poznata i  operacija kodnog naziva Hidalgo koja je predviđala savezničko iskrcavanje u Sjevernoj Dalmaciji, no činjenica da je taj plan sačuvan u arhivima ne znači ništa dok ne postane operativan. Saveznička, a isto tako i  osovinska zapovjedništva su imala stručne službe koje su neprestano  proizvodile različite planove za najrazličitije lokacije širom svijeta: od  Čečenije i Iraka do Burme ili Iwo Jime, planovi su se provodili prema  razvoju prilika na bojišnici i u tom kontekstu plan Hidalgo nikad  nije  bio predviđen za provedbu ali ga je obavještajna služba Angloamerikanaca rabila kao prijetnju kojom su njemačke snage na Jadranu držane  u stanju veće pripravnosti i brojčanog stanja.

Neseretno smještena luka
Pripovijest o koridoru, točna je pak, samo donekle jer su saveznički  zrakoplovi na svojoj ruti iz srednje Europe i prije Zadra imali više atraktivnih ciljeva, među ostalim i vojni aerodrom u Bihaću s najvećim skladištem goriva u ovom dijelu bojišnice, a osim toga, svi su piloti imali  alternativne ciljeve na svom primarnom području i izvan je vojne logike da bi od Beča do Zadra letjeli puni eksploziva. Također, i očevidci i  saveznički svjedoci potvrdili su da su nad Zadar dolazili iz smjera Kukljice.
Tako su sve priče koje svoje osnovno ishodište ipak imaju u onom  najosobnijem, u strahu i užasu i žrtvama koje su stanovnici grada (ako  su) preživjeli, a prava istina je da je Zadar saveznicima bio samo jedan  u nizu vojnih ciljeva u kojima se u skladu sa svojom vojnom doktrinom, o civilima nisu previše ni brinuli. Nesreća Zadra i Zadrana bila je  u tome što se luka za razliku od ostalih jadranskih gradova, nalazi u uskoj uvali s tri strane okružena kućama. Kako se bombardiralo tih godina, zadarski slučaj nije predstavljao izuzetak, pogotovo kad se zna kolikijebio opseg zračnog bombardiranja koje su provodili Saveznici. U  Francuskoj je primjerice više građana poginulo od savezničkih bombardiranja, nego u ratnim operacijama. U Dresdenu je pak u jednom  danu ubjeno preko 25 tisuća ljudi i to je zapravo najskromnija procjena. Pojam prekomjernog ili neselektivnog bombardiranja, čini se, tad  još nije bio poznat.

Eksplozija u Vruljici
Treba također spomenuti da je Zadar prvi put u Drugom svjetskom  ratu bombardiran još 8. i 9. travnja 1941. a to su učinili zrakoplovci  kraljevine Jugoslavije koji su s nekoliko Poteza-25 više puta izvršili  zračne napade. Najteži je bio 9. travnja kad je pogođeno skladište goriva i streljiva u Vruljici koje je otišlo u zrak te su gradom čitavu noć odjekivale eksplozije. Ostatci razorenog skladišta i danas su vidljivi u sjeverozapadnom dijelu Vruljičke šume.