Ove stvari nikako ne govorite najmlađem dijetetu

Ovisno o tome gdje se nalazite u grupi braće i sestara – ili nedostatku toga jer ste jedino dijete, vjerojatno ste upoznati sa stereotipima koji se vežu za svaku poziciju. Prema tome, najstarija djeca su vođe, srednja djeca su gladna pažnje, a najmlađa su vječite bebe.

I naravno, mora postojati nešto istine u crtama osobnosti i redoslijedu rođenja, ali, kao što kaže klinička psihologinja dr. Mary Ann Little, to je manje priroda, a više odgoj.

“I teorija i istraživanje pokazuju da roditelji tretiraju prvo, srednje i posljednje rođeno dijete različito, a te roditeljske reakcije imaju posljedice – i dobre i ne baš dobre”, kaže Little.

Little roditeljima savjetuje da pri odgoju odaberu sredinu tako što će izbjegavati pretjerano maženje ili pružanje premalo pozornosti uz tri ključne fraze koje savjetuje da prestanete govoriti svojim najmlađima.

“Beba”

Problem: Kada se koristi u izričitom referiranju na redoslijed rođenja, roditelji mogu zaokružiti svoje dijete dodjeljujući mu ulogu koja ima određene konotacije unutar njihove obitelji.

Primjeri: “Oh, ali ti si beba.” “On je dijete obitelji.” “Moja beba ide u srednju školu!”

Je li problem nazvati svoje dijete “bebo”? Ne.

Ali, dosljedno korištenje jezika koji učvršćuje status vašeg djeteta kao bebe u obitelji stvara ideju da se na njega gleda kao na bebu. To znači da nemaju iste odgovornosti te da ne moraju ispuniti jednaka očekivanja kao starija djeca.

“Djetetovo samopoimanje je ključno, a ključno je ono kako ga roditelji vide. Nije dobro za djecu smatrati da imaju nedostatak sposobnosti. Ne želimo da sebe doživljavaju kao neispravne, manjkave ili ovisne,” kaže Little.

“Nema veze, ja ću”

Problem: Roditelji riskiraju da budu previše popustljivi i ne daju dovoljno pravila i discipline.

Primjeri: “Nema veze što sam rekao. Samo neka tvoj brat to učini umjesto tebe.” “Nema veze. Nemate dovoljno vremena da to obavite.” “Nema veze. Naljutit ćeš se ako te zamolim da namjestiš krevet.”

Dakle, procijenili ste situaciju i predomislili se – vaši najmlađi će se razbjesniti ako ih zamolite da namjeste krevet. Ali ako mu dovoljno puta kažete “nema veze, ja ću”, vaše dijete uči da nemate velika očekivanja od njega.

“Uobičajeno je vidjeti kako se roditelji predomisle u ovakvim situacijama jer je preslagivanje obiteljskih planova često stresno,” kaže Little.

Ali, izbjegavanje očekivanja primjerenih dobi djeteta i/ili popuštanje djetetovim zahtjevima stvara vlastite probleme.

“Djeca trebaju imati zahtjeve i moraju iskusiti frustraciju koja potiče majstorstvo. Ograničavanje očekivanja ometa izgradnju tolerancije frustracije i zdrav razvoj”, objašnjava psihologinja za Pure Wow i dodaje da ako djeca ništa ne rade, ne mogu izgraditi otpornost.

“Nije velika stvar”

Problem: Roditelji riskiraju da ne budu dovoljno pažljivi ili uzbuđeni postignućima svog djeteta.

Primjeri: “Naravno da znaš plivati. I vaša braća i sestre su to učinili.” “Naučio si čitati knjigu.” “Trčiš brzo, ali ne tako brzo kao tvoja sestra.”

S najmlađom djecom, roditelji imaju više laissez faire stav o odgoju djece, kaže  Little. Dakle, iako starija djeca često mogu biti roditelji, ona također imaju koristi od nepodijeljene pažnje, što uključuje uživanje u svjetlu iznimnog oduševljenja njihovih roditelja razvojem u djetinjstvu, bilo da se radi o učenju hodanja ili jedenju čvrste hrane.

“Najmlađi to često propuštaju. Kako roditelji reagiraju s manje spontane radosti i čuđenja, najmlađem bi se djetetu moglo činiti da nijedno od njihovih postignuća nije važno”, kaže Little.

Kvalificiranje i/ili uspoređivanje postignuća i/ili borbi može natjerati dijete ne samo da se osjeća nevidljivim nego i potaknuti suparništvo među braćom i sestrama do kraja života.