Himalajska oaza poznata po jedinstvenom pristupu razvoju i dobrobiti svojih građana

Dragi putnici, ako prvi put putujete s nama, znajte da je ovo uobičajen protokol, sasvim je normalno da pri slijetanju u Paro letimo u neposrednoj blizini planina.

Tim riječima obratit će vam se piloti Druk Aira, jedne od dvije aviokompanije Kraljevine Butan. Druk Air operira iz tek nekoliko gradova, između ostalih Bangkoka, Delhija, Kolkate i Katmandua, a riječ je o jednom od najspektakularnijih letova na svijetu, jer putnici kroz mala avionska okna, ako su smješteni na pravim mjestima, mogu tijekom leta vidjeti neke od najpoznatijih planinskih vrhova koji se protežu između glavnog nepalskog grada Katmandua i Kraljevine Butan, odnosno četiri od pet najviših planina na svijetu. Za dobrog vremena, putnici tako mogu vidjeti Mt. Everest, Lhotse, Makalu i Kangchenjunga.

Najopasniji na svijetu

Zračna luka Paro, jedina međunarodna zračna luka u Kraljevini Butan, godinama se svrstava na liste najopasnijih aerodrama na svijetu. Nalazi se na visini od 2.235 metara nadmorske visine, te je okružena Himalajom, a vrhovi oko aerodroma izdižu se na 5.500 metara, te su »zaslužni« za nestalne meteorološke prilike. Povrh svega, Paro ima jednu betonsku pistu koja je duga tek 1.981 metar, koja iziskuje brzo spuštanje, pa dozvolu za sletanje ima tek dvadesetak posebno kvalificiranih pilota, od toga je jedna žena, a jedan pilot je član kraljevske obitelji. Polijetanja i slijetanja događaju se samo tijekom dana i samo kada to dopušta vremenska prognoza. Dakle, već sam dolazak u himalajsku kraljevinu, zemlju munjevitog zmaja, ali i sretnih ljudi, poseban je doživljaj.

Jednom kad sletite u Paro, nakon kaosa i općeg meteža Nepala, odnosno njegovog glavnog grada Katmandua, kao da vas odmah obuzme – mir. U međunarodnoj zračnoj luci Paro nema uobičajnih gužvi, nema naguravanja, nema redova, nema nervoznih službenika i putnika. Ta je zračna luka jedna od najposebnijih, a možda i najljepših na svijetu, jer njen izgled prati arhitekturu cijele zemlje. U Butanu, naime, postoje jasno zadana pravila gradnje – sve građevine, bilo trgovački centri, bilo moderna hotelska zdanja, bilo bolnice, škole, ma bilo koja institucija, državna ili privatna, moraju slijediti striktna pravila. Arhitektura odražava tradiciju, duhovnost i harmoniju s prirodom, a vlada ima politiku očuvanja tradicionalne arhitekture koja doprinosi očuvanju kulturnog identiteta zemlje. Zanimljiv je to državni zakon, bilo bi ga lijepo vidjeti u primjeni u Hrvatskoj.

Foto: TOM BROZIĆ

Po slijetanju u Paro, jedan od većih gradova ove himalajske kraljevine, sjedište istoimenog okruga i doline, povijesnog grada s mnogo svetih mjesta i povijesnih građevina razasutih po cijelom području, dočekat će vas vodič, njegov pomoćnik i šofer vozila prilagođenog, manje ili više, broju putnika grupe. Da biste putovali i boravili u Butanu, morate platiti »fi«, vizu, odnosno pristojbu koja kreće od minimalnih 265 dolara do »nebo nam je granica«, jer ovisi u kakvom smještaju boravite. Minimalni dnevni paket obvezno je pravilo koje morate poštovati i koje nalaže da svaki dan boravka morate potrošiti 265 američkih dolara u siječnju, veljači, lipnju, srpnju i kolovozu, te pedesetak dolara više u ostatku godine. Minimalni paket uključuje smještaj u hotelu s tri zvjezdice, hranu, licenciranog vodiča te prijevoz unutar zemlje. U navedeni obvezni paket uključeno je i 65 dolara kojima se financira održivi razvoj, a koristi se za besplatno obrazovanje i zdravstvo, te ublažavanje siromaštva.

Butan je jedna od najskupljih i najrestriktivnijih zemalja na svijetu. Ne postoji mogućnost samostalnog, odnosno putovanja u vlastitom angažmanu, nego samo u organizaciji njihove državne turističke agencije, u pratnji njihova vodiča. Razlog tome je politika koja želi ograničiti štetan utjecaj turizma na zemlju. Poznat je po politici »visoke vrijednosti, niskog volumena« turizma. Ograničen broj turista dopušta očuvanje kulturne baštine i prirodnih resursa, a posjetitelji mogu istražiti tradicionalne festivale, budističke hramove, trekking staze i bogatu floru i faunu. Primjerice, Nepal ima milijun posjetitelja godišnje, Butan oko 30.000, ali im je zarada od turizma ista, a štetan utjecaj turizma u Nepalu je vidljiv na svakom koraku, a u Butanu nigdje. Dok Nepal gotovo pa religijski pohode planinari i penjači iz cijelog svijeta, te je u travnju i svibnju meka svih onih koji pošto-poto žele osvojiti neke od najviših planinskih vrhova na svijetu, Butan je maksimalno ograničio pristup njegovim vrhovima. Naime, za Butance su planine svetinja i uspon na njih je ograničen, posebno u pogledu uspona na vrhove visine iznad 6.000 metara. Za planinarenje je potrebna dozvola, a planinari moraju pratiti striktne propise i smjernice kako bi se osigurala sigurnost i zaštita prirodne okoline.

Turistička atrakcija

Butan se često naziva Zemlja munjevitog zmaja zbog svoje bogate mitologije i vjerskih uvjerenja. Prema legendi, Guru Rinpoche, osnivač tibetanskog budizma, sletio je na brdo u Butanu na leđima zmaja. Butan nudi nevjerojatne prirodne ljepote s prekrasnim planinama, dolinama, rijekama, jezerima, šumama i nacionalnim parkovima koji su dom raznovrsnom biljnom i životinjskom svijetu. Posjetitelji mogu istražiti drevne samostane, džongove i hramove koji su važni religijski i kulturni centri. Festivali, poput poznatog Tshechu festivala, pružaju priliku iskusiti tradicionalnu glazbu, plesove, maske i druge kulturne izvedbe. Raj je za ljubitelje prirode i avanture, a posjetitelji mogu uživati u spektakularnim trekking stazama koje vode kroz netaknutu prirodu.

Jedno od najsvetijih mjesta u zemlji i najznačajnija butanska turistička atrakcija je Tigrovo gnijezdo, poznato i kao Taktsang Palphug ili Paro Taktsang, budistički samostan smješten na strmoj litici iznad doline Paro, na visini od otprilike 900 metara. Tigrovo gnijezdo je simbol duhovnosti, mira i duhovnog nasljeđa Kraljevine Butan. Legenda kaže da je ovaj samostan izgradio guru Padmasambhava, poznat i kao Guru Rinpoche, u 8. stoljeću. Prema predaji, Guru Rinpoche je došao na ovu lokaciju na leđima tigra kako bi pobijedio zle duhove i donio duhovno blagostanje. Posjet Tigrovom gnijezdu zahtijeva planinarenje stazom koja vodi kroz prekrasnu prirodu i šumske predjele, no ta je staza prilično izazovna.

Foto: TOMISLAV PROSEN

Nezgoda s konjem

Upravo se uspon prema Tigrovom gnjezdu pokazao kao jedan od većih izazova. Za one u slabijoj formi, u podnožju se za dvadesetak dolara nudi mogućnost jahanja na konjima i mulama do kafeterije koja se nalazi na otprilike malo više od pola puta do hrama. Autorica ovog teksta, naravno, priuštila si je taj »dodatak« jer što je dvadesetak dolara naspram laganijeg uspona. No, kako se u životu »prečaci« najčešće ispostave kao loše odluke, tako se i ovaj specifičan prečac pokazao kao izrazito loša odluka. Naime, nakon što sam uzjahala tog butanskog konja, inače naučenog na turiste i svakodnevni »posao«, nešto je pošlo po krivu. Ili se konj nečeg uplašio, ili ga je neki insekt ujeo, ili mu »jahačica« jednostavno nije bila po volji, uglavnom se preplašio, uspeo, zaritao i oborio me. U padu, nastradao je nažalost desni lakat koji je pogodio, cijelom težinom, jedan od rijetkih kamena na inače čistoj livadi. Lakat je uslijed udarca o kamen popustio i »izletio«. Dakako, nezgoda je izazvala cijelu pomutnju, butanski vodič »doletio« je do ozlijeđene, no uznemirili su se i svi ostali vodiči, svi voditelji konja i mula, ma svaki Butanac i svaki turist koji se našao na licu mjesta. Na sreću, naša mala grupa imala je i »privatnog« liječnika, doktoricu Tamaru Turk Wensveen, koja je iskusnim pokretima, lakat vratila na mjesto. Uslijedio je odlazak u obližnju bolnicu i nadnaravno iskustvo.

»Zvijezda« Butana

Nakon otprilike pola sata vožnje povećim kombijem, ili omanjim busom, lokalnim grbavim cestama, stižemo u bolnicu u Paru. Valja naglasiti kako u Butanu nema medicinskog fakulteta, barem ne onog klasičnog. Dostupan je naime fakultet »narodne« medicine, dok se onu klasičnu studira u Indiji. U Indiju se ide i na operacije jer se one ne obavljaju u nijednoj butanskoj bolnci. Zato se potpisnica ove priče nadala da njena ozljeda ne zahtijeva baš nikakav ozbiljan zahvat. Na sreću, tako je i bilo – rendgenski snimak, a snimanje je obavljeno u prostoriji nalik bunkeru, u uvjetima koji prosječnom konzumentu hrvatskog zdravstvenog sustava izgleda kao povratak u zaista daleku prošlost, pokazao je da ništa nije slomljeno, te da je potrebna tek gipsana udlaga. Sve to obavili smo u manje od sat vremena, jer baš kao i u Nepalu, i u Butanu je turist svetinja pa ima prednost pred svim pacijentima. Za »uspomenu« dobila sam rendgenski snimak i »dijagnozu« ispisanu tek na ime »Danijela«, bez prezimena. A da je Butan zapravo mala zemlja, svjedoči činjenica da sam taj i dan nakon, kad smo krenuli put Hrvatske, bila »zvijezda« – svi su čuli za turistkinju koju je konj – zbacio.

Autorica teksta s »potrganim« laktom ipak se uspela do kafeterije, dalje nije mogla jer je završnica puta prema Tigrovom gnjezdu izrazito izazovna i zahtijeva obje zdrave ruke. No oni koji su se uspeli, naglasit će da je posjet tom budističkom hramu usječenom u liticu, a i danas je misterij kako je izgrađen u davinini, a potom obnovljen u modernom vremenu nakon požara 1998. godine, posebno iskustvo. Bili vjernici ili ne, taj kompleks samostana ne ostavlja ravnodušnim. Sastoji se od nekoliko hramova, molitvenih prostora i stupa. Samostan je sagrađen na stijenama i ima spektakularan pogled na okolnu prirodu. Unutar samostana mogu se vidjeti brojne budističke ikone, svetišta i relikvije.

Foto: MARKO RISTIĆ

Butan nema GSS

I dok je »nesporazum« s butanskim konjem završio s relativno lakom ozljedom, silazak strmom stazom koja vodi s Tigrovog gnjezda rezultirao je i ozbiljnjim prijelomom. Članica naše male grupe Ljubica Lončar u silasku se poskliznula i ono što je isprva izgledalo kao manja nezgoda, nakon samo par minuta ispostavilo se kao ozbiljan – izazov. Ljubica je naime u poskliznuću slomila gležanj. Svestrana doktorica Tamara, inače dijabetologinja i endokrinologinja pri Thalassotherapiji Opatija, i tu je bila na visini zadatka. Ljubici je gležanj imobilizirala onim što joj je bilo dostupno, par štapova, par marama i jedan kaiš. Uslijedio je bolan silazak niz stazu. Naime, Butan nema gorsku službu spašavanja. Nakon što je Ljubici gležanj imobiliziran, i nakon što su obaviještene sve nadležne službe, u pomoć je poslan – konj. No, kako je prijelom bio ozbiljan, i silazak na konju bila je najbolnija moguća opcija, on se vratio »praznog sedla«. Na sreću, tog je dana na usponu prema Tigrovom gnjezdu bio i jedan »lokalac«, uvaženi član butanske zajednice, prijatelj butanskoga kralja, stric liječnice obližnje bolnice, koji je s nekoliko poziva alarmirao »cijeli« Butan. To u toj kraljevini sretnih, ali siromašnih ljudi, znači da je poslan »spasilački tim« dvojice bolničara s nosilima. Ljubica je stavljena na nosila, a lavovski posao odrađuju dečki iz hrvatske grupe, naši vodiči te pokoji »jači« prolaznik kojeg Tamara autoritativnim pozivom upućuje na pomoć.

Uglavnom, nakon nekoliko sati »borbe« s nizbrdicom, lude vožnje aumbulantnim kolima, posjeta obližnjoj bolnici, Ljubica je sretno, doduše s gipsanom nogom, stigla u hotel, a uz pomoć prijatelja iz grupe spremila se za povratak u Hrvatsku sljedeći dan.

Ozljede nasreću nisu pokvarile dojam o Butanu. To doista jest impresivna zemlja čije prirodne ljepote ostavljaju bez daha, džongovi i hramovi obuzimaju mirom, hrana budi okusne pupoljke, a pluća udišu možda i najčišći zrak na planetu.

Foto: TOMISLAV PROSEN