Talentirani napadač iz Škabrnje sve bliže Seriji A

Mnogo se nogometaša iz Zadarske županije otisnulo na »dalek i neizvjestan« put uspjeha na terenima diljem Europe. Isplivaju rijetki, kao primjerice 25-godišnji Škabrnjanac Karlo Butić. Vrlo rano u karijeri, samo dan nakon što je napunio 18 godina, otišao je u Italiju i još uvijek je na Apeninskom poluotoku. Nije ga u početku »držalo mjesto«, no prije godinu dana skrasio se u FeralpiSalu, trenutačno pretposljednjoj momčadi Serije B.

– Stigao sam krajem siječnja prošle godine, tada je klub bio u Seriji C te smo odmah osvojili prvenstvo. Trenutačno je situacija odlična, u odnosu na to kakva je bila na početku sezone. Nakon 16. kola imali smo svega sedam osvojenih bodova, onda smo sredinom prosinca krenuli s pobjedama i bodovno sustigli ostatak lige. Cilj nam je ostati u ligi, hoćemo li uspjeti to kroz razigravanje ili sa samim bodovima manje-više je svejedno, važno je da uspijemo. Sljedeća dva kola su na »biti ili ne biti«. Imamo ovaj vikend Ascoli kod kuće koji je dva boda iznad nas i onda sljedeći vikend idemo u goste Speziji koja je isto na dnu tablice s nama – kazao je Butić.

Novi trener

Vrlo kvalitetno igra Butić u Seriji B koji uz redovne nastupe nosi i titulu najboljeg strijelca momčadi ove sezone.

– Sezona mi je stvarno odlična. Vrlo sam zadovoljan kako igram, zdrav sam cijelo vrijeme i to je najvažnije od svega. Zabio sam četiri gola, imam još 13-14 utakmica do kraja sezone, još da zabijem nekoliko puta i bit ću i više nego zadovoljan. Dolaskom novog trenera dobio sam više minuta, što kod bivšeg nije bio slučaj. Drago mi je da mi sadašnji trener vjeruje. Mislim da trenutačno igram najbolji nogomet u karijeri. Nadam se da bih s još kojim golom do kraja sezone bih mogao biti na korak od nekih jačih klubova, da ne kažem na korak od Serije A – objasnio je Butić.

Butićeva nogometna priča počela je na livadama i dvorištima Škabrnje, a ubrzo je krenuo i u »ozbiljnije vode«.

– Trenirati sam počeo s osam, devet godina, a onda sam od desete do petnaeste svake godine »skakao« Škabrnja – Zadar. Pokazao sam se dobar i kvalitetan, dobio sam sa 16-17 godina priliku u seniorskoj momčadi Zadra. Odradio sam sezonu u Drugoj ligi u Zadru i to mi je jako puno pomoglo, teško je uopće shvatiti koliko puno mi je značila ta godina – sumirao je Butić objasnivši kako je došlo do velikog transfera u milanski Inter.

– Posljednje kolo sezone u Zadru igrali smo protiv Lučkog u gostima. Nisam zabio tu utakmicu, ali mislim da sam odigrao najbolje u sezoni tada. Bio je na tribini skaut Intera, ili neki njihov vanjski suradnik, ne sjećam se točno. Vidio me, postao sam mu zanimljiv, poslao je videozapise njima i nakon toga su me kontaktirali.

Perišićeva pomoć

Proveo je Butić godinu dana na Giuseppe Meazzi, gdje je veliku ulogu u adaptiranju na Italiju odigrao ni više,ni manje nego Ivan Perišić.

– Iako sam bio u U-19 sastavu, odradio sam jako puno treninga sa seniorskom momčadi. Bila je to sezona u kojoj su za Inter igrali Perišić, Brozović, Jovetić… Ne trenira se na Meazzi, nego na Appiano Gentileu, što je ogroman kompleks. Dođete iz Škabrnje i Zadra, vidite takvo nešto, to je kao da ste u raju. U cijeloj milanskoj priči ogromnu ulogu imao je Perišić s kojim se i danas znam čuti još. Mislim, on je Perišić, a vi ste »tamo neki« i praktički prvi dan mi je dao broj mobitela, rekao da zovem što god mi treba. Odradio sam jednu sezonu, imao sam ugovor na jednu s dodatkom produljenja na još četiri, međutim nisam im se svidio. Ne znam zašto iskreno jer sam stvarno dobro igrao, bili smo prvaci Primavere, ja sam bio najbolji strijelac Viareggio Cupa, jednog od najjačih u Italiji – rezimirao je Butić.

Uslijedio je odlazak u Torino, a onda svojevrsna drama zbog posudbi, odnosno konstantnog seljakanja.

– Sezona u Torinu mi je vjerojatno bila najbolja u karijeri. Igrao sam vrhunski, kruna je bila osvajanje Kupa Primavere i gol u finalu. Nakon toga su stigli problemi jer me Torino konstantno slao na posudbe. Promijenio sam jako puno klubova i da sam tada imao današnju pamet, ne bih dozvolio da me tako »vozaju«. Kad ste vi član nekog kluba i igrate u tom klubu, onda to ima smisla, ovako kada vas šalju po posudbama, nitko vas ne »šljivi dva posto« – kazao je ovaj Škabrnjanin ističući kako se u svim razredima talijanskog nogometa dobro živi.

Obećana zemlja

– Po meni je Seria A je odmah iza Premiershipa, što je vidljivo i po uspjesima u Ligi prvaka. Osim njih i Seria B i Seria C se jako prate, što u društvu, što na stadionima. Protiv Sampdorije mislim da je bilo na stadionu 15-20 tisuća ljudi, prošli vikend u gostima kod Barija isto puno sve. Talijani su ludi za nogometom, priča se u njemu od stadiona do kafića i dućana i to od jutra do mraka. Što se tiče financija svi klubovi imaju novca i mogu dati dosta. Plaće su stvarno dobre i kod nas i u rangovima ispod nas, da budem iskren daju čak i previše.

U svojoj i bližoj i daljoj budućnosti ovaj 25-godišnji napadač vidi sebe u »carstvu« Apenina.

– Do prije godinu-dvije razmišljao sam otići iz Italije ili ne, no sada želim ostati ovdje. U potpunosti sam se navikao na sve. Shvatio sam koliko su sve niže lige uistinu praćene od velikih klubova i da malo treba da se »eksplodira« te da vas primijeti klub iz Serie A – istaknuo je Butić, no HNL i Zadar nikada nisu izvan računice.

– Pratim hrvatsku ligu, drago mi je što su, pogotovo ove zime, stigli jako dobri igrači i napokon se sve pokreće. Utrka za titulu će biti napeta, ja bih htio da Hajduk bude prvak. Pratim i Zadar, ima u momčadi nekoliko dečkiju s kojima sam igrao. Žao mi je što je situacija takva kakva je, koju ligu igraju, no sada može ići samo na bolje. Jednog dana ću se vratiti živjeti u Zadar, to je sigurno, zašto ne bih i zaigrao, tko zna – zaključio je Butić.

Salo je Zadar u malom

Posljednjih godinu dana Butić živi u gradiću Salo na obali jezera Garda u Lombardiji.

– Lijep mali grad od desetak tisuća stanovnika. Sada preko zime nema baš ljudi, kroz ljeto kada je sezona ima više jer dolaze turisti. To je grad baš na obali jezera, tako da malo podsjeća na Zadar, no pet-šest puta manji – istaknuo je Butić kojem ipak ovo nije najljepša sredina.

– Cosenza je na jugu i tamo ljudi baš podsjećaju na Zadrane. Ako ste dobri na terenu i rezultati momčadi su dobri, nitko vas ni za što ne pita, ne trebate ništa plaćati u kafićima… Čudo za doživjeti. Kako idete prema sjeveru, malo su ljudi hladniji, no sve je to slično. Jako lijepo mi je bilo u Pordenoneu. Osim što je stvarno lijepo mjesto, blizu je kuće. Trebalo mi je četiri-četiri i pol sata do doma. Sada treba sedam sati i onda idem rijetko, roditelji su »na aparatima« zbog toga, ali što ću, tako je trenutačno.

Prvi crveni karton

Prije 20-ak dana »pao« je Butićev prvi crveni karton u karijeri. Bilo je to u gostima kod Reggiane.

– Ah…glupost. Proradili su živci. Već smo sredinom prvog poluvremena dobili crveni karton i vidio sam kamo sve to ide. Postao sam nervozan jer sam znao da kao napadač neću dobiti baš nešto previše lopti jer imamo igrača manje. Išao sam prvo »izliječiti« frustraciju nabijanjem lopte pa sam dobio žuti. Dvije minute kasnije nešto sam se posvađao s protivnikom, sudac je tražio da stanemo, nismo jer smo si »morali« dodati još neke stvari, obojica smo dobili žute kartone, meni je bio drugi. Baš glupost, ali dobro, pametniji sam za sljedeći put.