Svladavši opasne prepreke Bibinjac Martin Turković ispoštovao vrh Huayna Potosi u zapadnoj Boliviji: 'Najteže je bilo uopće doći do planine'

Planinari kažu kako ne osvajaju vrhove, već samo penju, s puno poštovanja. Tako je i Bibinjac Martin Turković, ispoštovao vrh Huayna Potosi u zapadnoj Boliviji. Bilo je to putovanje obilježeno brojnim preprekama, velikim prosvjedima i blokadama lokalnog stanovništva, ali i putovanje puno ponosa jer je cilj – ostvaren.

»Nećeš ti nigdje«

Turković kao član bibinjskog Planinarskog društva Babulj i Gorske službe spašavanja ima, kako kaže, planina u nogama, a nakon prvog posjeta Andama prije nekoliko godina, znao je da se mora vratiti. Ovu ekspediciju podržali su, uz Planinarsko društvo Babulj Bibinje, Turistička zajednica općine Bibinje te lokalni obrtnici i prijatelji tako da je Turković uz podršku svojih Bibinja uspio i uspješno ispenjao Francuski smjer na 6.020 metara nadmorske visine, na Huayna Potosi.

Pogled na vrh

– Po povratku s prve ekspedicije 2023., znao da ću se ponovno vratiti u Južnu Ameriku, bilo u Peru ili u Boliviju. U međuvremenu, poklopila se još jedna lijepa prilika jer se našem planinarskom društvu približava 20. obljetnica osnutka pa sam predložio da upravo povodom tog jubileja organiziramo novu ekspediciju u Ande. Tako je pala odluka da odemo u Boliviju, priča Turković koji je u Boliviju otputovao 5., a 13. lipnja na vrhu razvio hrvatsku zastavu.

No, sam put do vrha nije prošao bez problema, jer ga je odmah po izlasku iz zračne luke na putu do grada La Paza, dočekala prva loša vijest.

La Paz

– Vozač mi je odmah rekao: »Nećeš ti nigdje«. Sve ceste na izlazu prema planinama su bile zatvorene. No, odlučio sam prespavati i sutradan istražiti situaciju. Blokirane su prometnice, a pojavile su se i nestašice hrane, goriva, lijekova i drugih potrepština. Svakako, prva dva dana proveo sam u La Pazu kako bih se aklimatizirao s obzirom na to da se grad nalazi na visini od oko 3.600 do 4.000 metara. Ujedno sam malo razgledavao grad, a ono što me posebno iznenadilo bilo je to da nisam vidio gotovo nijednog turista, govori Turković koji je na kraju uspostavio kontakt s lokalcima koji su mu, pak, kazali da bude sretan što je uopće i došao do La Paza. Bila je to, opet, teška spoznaja.

Filmske scene

– Ogroman šok, skoro su mi suze krenule! Došao sam, a na kraju se neću moći ni popeti, govori nam Turković koji se, na kraju, ipak uspio snaći. Uz pomoć lokalaca saznaje da ima načina i drugih putova za planinu. Uspijeva pronaći lokalce koji polazak organiziraju usred noći kako bi izbjegli blokade i moguće incidente na cestama tako da je uspio po potpunom mraku, izaći iz La Paza i otići na prvu visinsku aklimatizaciju.

Kasnije, nakon što se aklimatizirao na oko 5.000 metara, morali su se vratiti u La Paz zbog logistike i organizacije uspona na Huayna Potosí.

Noćni uspon po zaleđenom terenu

– Sve smo pripremili i dogovorili polazak prema baznom kampu oko dva sata ujutro, upravo zato da lakše prođemo prije nego što se blokade ponovno uspostave. Krenuli smo oko dva ujutro i već na izlazu iz La Paza naišli smo na prve probleme. Ceste su bile zatvorene, u daljini su se čuli pucnjevi i neredi, dok nas lokalci voze ugašenih svjetala, prepričava Turković gotovo filmske scene. Nažalost, vraćaju se u grad i čekaju bolji priliku koja se javlja već nekoliko sati kasnije kada je dobio poziv da postoji alternativni pravac kojim bi mogli proći.

Zanimanje lokalaca

– Krenuli smo oko četiri ujutro i uspjeli se probiti iz La Paza. Kad smo izašli na visoravan, osjetio sam veliko olakšanje. Rekao sam sam sebi: ‘Evo me, sada sam u planinama. Ovo je moj teren.’, prisjeća se Turković, još uvijek pod dojmom.

Nakon noćenja u baznom kampu saznao je da se u visokom kampu nalazi stariji lokalni planinar koji se ondje sklonio od nereda i prosvjeda u gradu El Altu, imena Santos. I tek tu zapravo započinje njegova priča o usponu.

A, njegov dolazak do visokog kampa izazvao je veliko zanimanje među prisutnim lokalnim planinarima.

– Dočekali su me uz povike: ‘Gringo, gringo!’. Mislili su da sam Amerikanac. Kada sam im objasnio da dolazim iz Hrvatske, odmah su spomenuli hrvatsku nogometnu reprezentaciju i Luku Modrića, prepričava kroz smijeh Turković i dodaje kako su su shvatili da je ozbiljan penjač.

Planinar Santos

– Kad su vidjeli moju opremu, bili su iznenađeni. Imali su stariju opremu nego što je naša europska i odmah su shvatili da sam ozbiljan i da ću popeti s njima ili bez njih. Kad sam im rekao da planiram solo uspon, rekli su mi da to gotovo nitko ne radi i predlagali da idemo zajedno, ističe naš sugovornik. Na kraju, nakon razgovora, odluka je pada da uspon ipak odrade zajedno, Santos i Martin, jer – sigurnost prije svega!

Uspon

Uspon je započeo s visine od oko 5.300 metara, prema početku glavne stijene na približno 5.700 metara. Teren je, napominje, bio iznimno zahtjevan, strm, zaleđen i s opasnim pukotinama koje su morali pažljivo izbjegavati.

– On bi odradio jedan dio, pa bih ja došao za njim. Kad je vidio da imam kondiciju i da držim tempo, rekao bi: ‘Bravo, gringo«, prisjeća se Turković.

PD Babulj u Andama

Nakon pet sati penjanja, došli su do vrha grebena, gdje su se kratko zadržali, bez odmora, samo za par brzih slika i krenuli dalje jer jaki vjetrovi i izlazak sunca koji je počeo otapati led, čine povratak opasnijim, a čekao ih je i desetosatni povratak u kamp.

Svakako, nakon toliko prepreka osjećaj na vrhu je bio, govori nam, čista opuštenost.

– Najmanje mi je zapravo bilo teško penjati se, više me mučilo hoću li uopće moći doći do planine. Na kraju sam se tamo gore osjećao dobro, zadovoljno, kao da sam na Velebitu, govori Turković spreman za daljnje avanture, novi susret s Andama u koje se zaljubio.