SUKOŠANSKE LEGENDE Dinamo i Hajduk razdvojili uspješnu braću, spojila ih Zlatna i mirna luka

Bratska povezanost oduvijek je stvarala neku posebnu magiju. Oni koji imaju braću jako dobro to znaju. Tako je to i u nogometu, gdje se možemo prisjetiti braće Hazard, Neville, naravno i Nike te njegova brata Roberta također. Pokazali su svi oni da, kad je brat blizu, sve je lakše. Kada govorimo o lokalnoj sredini, ne možemo se ne sjetiti braće Jurjević-Adžić, zatim debeljačkih legendi Karla i Domagoja Torbarine, a njima uz bok bez ikakvih problema idu Boris i Lucijan-Martin Labus. Upravo zbog spomenutog dvojca put nas je odveo u sukošanski »hram nogometa« na Dešenj, gdje se lakše diše nakon pobjede 4:0 nad Škabrnjom ‘91.

– Bilo je pravo vrijeme da proradimo kako treba, protivnik po mjeri, koji je u sličnoj situaciji kao i mi. Prijekopotrebna nam je bila ta pobjeda da se stvori mir u klubu i oko kluba te među nama igračima – kaže Boris, prepuštajući riječ starijem bratu.

– Većinom je ista momčad, tu i tamo dođe neki igrač. Prvi dio sezone bilo je previše ozljeda, imali smo šest-sedam igrača na tom popisu. Jedan stoper nam je stigao tek sada na proljeće, nekoliko igrača zbog nekih svojih stvari nije igralo dva-tri kola. Kad smo kompletna momčad, smatram da možemo biti među tri-četiri najbolje momčadi u ligi.

Korona

Boris je i dalje sa svoje 23 godine najveći sukošanski izdanak u mnogo proteklih godina. No, da nije bilo oca i njegove zaljubljenosti u najvažniju sporednu stvar na svijetu, kažu Labusi da se vjerojatno ne bi našli u ovom sportu za ozbiljno.

– Ja sam s četiri i pol godine krenuo u klubu, ali sve prije toga brat, ja i još mnogo dečkiju igrali smo na ulici, s dva kamena koja su označavala gol. Jedan dan je našeg oca su pitali u klubu bih li došao u klub probati, i tako je to sve krenulo. Ustvari, sve je počelo zbog oca koji je u nogometu otkad znam za sebe. Samo je nogomet bio u kući, za doručak, ručak i večeru – priča Boris.

Koliko je talentiran ovaj mladić najbolje oslikava činjenica da je s 12 godina bio pozvan u kamp velikog Arsenala.

– Bio je neki kamp u Sukošanu, a ja sam bio mlađi pionir. Na nagovor trenera pustili su me da budem u tom kampu i na kraju sam od stotinjak djece bio jedini izabran za odlazak u Grčku. Išao sam tako dva puta po tjedan dana na predselekciju za izravan odlazak u London. Nisam uspio ući u Akademiju, već sam do ulaznih juniora bio u Zadru. Trener seniora tada je bio Mislav Karoglan i pred kraj sezone priključio me prvoj momčadi. Na kraju je on otišao u Hajduk, gdje je bio trener druge juniorske momčadi, one koja je igrala Dalmatinsku ligu, i nakon što smo igrali protiv njih, poslao je zahtjev Zadru da dođem na probu. Na kraju sam se preselio, spavao u sobama na Poljudu, trenirao i bilo je dobro – objašnjava prvi strijelac Zlatne luke ove sezone pa ističe antiklimaks u svojoj splitskoj avanturi.

– Onda je stigla korona. Stigao sam u Split na polusezonu, krenule su pripreme za proljeće i dogodilo se zatvaranje svega. Karoglan je potom prešao u seniore, nama je došao drugi trener, treći… Još se nama koji nismo iz Splita i teže malo probiti. Zadar se preoblikovao u HNK, trener je bio Josip Butić, zvao me da se vratim i da krenemo od županijske lige. Osvojili smo to, igrao sam još dvije-tri sezone, tj. pokušavao sam jer nisam puno prilike dobivao. Iako nisam uhvatio neke velike godine, razmislio sam što dalje jer vas počnu zanimati i druge stvari, pomirio sam se s činjenicom da ću radije igrati za svoje mjesto, za klub koji znači i meni i mojem ocu. Počeo sam raditi i jedno je vodilo k drugom. Smatram da je tako i najbolje. Uhvatio sam se i trenerskog posla, mogu reći da sam trenutačno sretan.

Stanje u zadarskom nogometu, posebice ono na travnjaku, nije dobro. Kvaliteta iz sezone u sezonu pada, a nema naznaka da će biti bolje.

– Novac koji je u 3. NL- Jug, ako si kvalitetan, možeš imati i u 1. ŽNL, ali uz manje obveza. I da dobijete 100-200 eura manje, više se isplati igrati ovdje jer je liga trenutačno u takvom stanju da, ako ste malo kvalitetniji, bez treninga možete biti među boljima. Nažalost, to je neko realno stanje – kaže Boris, a istog je mišljenja i prvi čovjek kluba.

– Igrači se vraćaju jer ne trebaju previše trenirati, a nema neke razlike u novcu. Kako sam predsjednik kluba, razumijem sada te neke stvari bolje. Previše se novca daje za igrače u 1. ŽNL, neki igrači imaju po 1200 eura mjesečno za peti rang hrvatskog nogometa. Ovdje se nogomet igra iz ljubavi, igrate za svoje mjesto ili neko obližnje pa dobijete putni trošak i piće poslije. Katastrofa je da se daje po 1000 eura za županijsku ligu.

Borna Sosa

Za razliku od mlađeg brata, lijevi bočni rođen 1998. godine inicijalno je otišao u glavni grad.

– Ma ista priča kao i Boris, krenete zbog očeve ljubavi. I da ne volite nogomet, jednostavno ga morate zavoljeti. Kao mlađi pionir otišao sam na turnir u Vukovar sa Zadrom. Odigrao sam odličan turnir, zabio par golova. Neki menadžer Dinama me vidio, tražio broj od oca i tako sam na ljeto, s 13 godina, bio na pripremama s Dinamom. Bili smo na turniru u Austriji i proglasili su tu Dinamovu generaciju 1998. najjačom ikad. To je generacija Sose, Brekala… Konkretno, kad smo bili u Austriji, Sosa je bio na klupi, a ja sam igrao lijevog bočnog. To mi je anegdota za cijeli život – priča Lucijan, a moglo je sve biti drugačije…

– U međuvremenu su doma stigli ljudi iz Hajduka i željeli da dođem tamo bez priprema. Otac je rekao da možemo pričati nakon što se vratim iz Zagreba, da bi se na kraju ovi naljutili jer sam bio tamo, a ne kod njih. Ostao sam tako u Zadru do juniora, igrali smo HNL. Poslije su dolazili treneri koji nisu znali što rade, zgadio mi se nogomet zbog toga, ali na kraju sam se vratio u Zlatnu luku i rekao da je to »to«, da to želim.

Nekome tko nikada nije otišao od doma teško je objasniti kako je to brinuti se 24 sata o sebi.

– Prva dva tjedna je šou, nema nikoga od mojih, ali nakon toga majka je zvala svaki dan. I obrnuto. Taman sam bio sedmi ili osmi razred osnovne, kažu da je lako otići, ali stvarno nije. Pogotovo kad si tako mlad. Jedva sam čekao ići doma. Koliko god je sve bilo lijepo tamo, koliko je sve profesionalno, kad vidite kamp Dinama čudo. Ali doma je doma – ističe prvi čovjek kluba, dok mlađem bratu promjena i nije bila toliko velika.

– Ja sam malo stariji otišao pa mi je bilo lakše, ali kako se sve jako brzo izdogađalo, nisam ni bio svjestan svega. Isto tako, Split je relativno blizu pa je brat često dolazio po mene u petak i vraćao me u nedjelju natrag. Nisam bio toliko odvojen, no bilo je malo čudno. Split je meni isti kao i Zadar, ali kad nisi među svojim ljudima, prijateljima, obitelji, drugačije je. Ukupno je sve trajalo deset mjeseci, s time da sam dva-tri mjeseca bio kod kuće i trenirao zbog korone. Treniraš sam, trčiš sam, cijele pripreme prolaziš sam i kad sam došao dolje, opet si sam zbog svih izolacija, mjera… Jako čudno vrijeme općenito za živjeti.

Prijateljstva

Cijelu svoju mladost ova su dva brata podredila nogometu, međutim došao je trenutak da on uistinu postane sporedna stvar.

– Ako si donekle normalan u glavi, razumiješ kad je kraj i što bi trebala biti tvoja budućnost. Mi smo prošli dosta toga da znamo kako nogomet funkcionira, da trebaju i veze i menadžeri, jer ako ideš sam, nemaš šanse. Još ako nemaš neki veći novac, dođeš do toga da nema smisla niti pokušavati ozbiljnije, nego se orijentiraš na neke druge stvari – mišljenja je Lucijan.

Žaljenja nema, tvrdi Boris.

– Mislim da veliku većinu toga nikad ne bih promijenio. Rekao bih da 90 posto ljudi znam preko nogometa, što velikog, što malog. Da nisam bio u nogometu, ne bih imao ove najbolje prijatelje. Kroz nogomet stekneš i prijatelje i rivale i protivnike, proživiš puno toga, naučiš pobjeđivati, gubiti. Prođeš kroz puno trenera, kroz veliki broj ljudi koji su utjecali na tvoj razvoj. Smatram da je to blago koje te nauči životu i izgradi kao čovjeka.

Iako su obojica na terenu, i jedan i drugi krenuli su malo dublje u nogomet. Lucijan je tako predsjednik, dok je Boris trener kadeta. No kažu kako je budućnost lige na klimavim nogama.

– Kada govorimo o financijama, opstat će, ali svake godine mladi se sve manje zanimaju. Mi smo sa 17-18 godina trenirali iz gušta, a danas već godinama gotovo nitko nema juniorsku selekciju. U Sukošanu ima deset momaka od 18-19 godina koji bi mogli igrati nogomet, ali ne žele. I ja sam isto izlazio, dolazio sam i mamuran na utakmicu, ali vukle su me želja i ljubav. Jedini razlog da ovo ne opstane su djeca jer liga ima puno starijih igrača – ističe Lucijan.

Motivacija

Trening se danas čini kao stanica koju je moderno preskočiti…

– Radim s kadetima trenutačno i vidim da od njih 15 možda tri-četiri dolaze na svaki trening. Još tri će doći tu i tamo, a svi ostali samo na utakmice. Zašto je to tako, to je pitanje za milijun eura. Mislim da nije ispod časti jer na utakmicu dolaze svi, a koliko znam, takav je slučaj i drugdje – kaže Boris, nastavljajući kako je nekad bilo bolje.

– Ako ti je hladno, istrčiš se i dobro je. Danas roditelji ne puštaju djecu na nogomet jer je vani hladno. Dok je dijete u treningu, neće se razboljeti. Hoće ako stoji na miru, ali koje dijete stoji na miru… A koliko smo puta mokri sjeli na bicikl i išli doma pa nikad ništa. Danas se klince doveze do terena i odveze u toplom autu.

Iako je ponekad najveći suparnik i najveći neprijatelj, brat je ujedno i najbolji prijatelj.

– Motivacija, uvijek bio i uvijek će biti. Stalno je u treningu, jedan je od najboljih igrača u ligi i moraš ga pratiti – zaključuje Lucijan.

– A brat je i predsjednik i kapetan kluba, tako da moram reći da je motivacija. I da hoću reći nešto, ne smijem, ha, ha, ha. Šalu na stranu, kad smo bili mlađi, bilo je previše rivaliteta i mislim da smo sve tada istrošili, tako da sada ne gledamo tako – zaključuje Boris.

Sukošanski turnir

Obojica igraju i za Sukošan u zadarskoj futsal ligi, gdje će i iduće sezone biti u drugom rangu. No, glavni fokus je na lokalnom turniru.

– Futsal se dogodio prije nekoliko godina jer su prijatelji preuzeli klub, pitali su me hoću li pomoći i to je to. Turnir na ljeto, kojeg organiziramo samo za nas Sukošance, jedna je odlična priča. To je poseban gušt jer s prijateljima dobivaš i gubiš, možeš si sve reći, a nema ljutnje – kaže Boris.