Školarci sa Smiljevca treći puta najbolji u Hrvatskoj

Treći put Osnovna škola Smiljevac, odnosno Školsko sportsko društvo OŠ Smiljevac proglašeno je najbolje u protekloj godini. U 13 godina, koliko postoji bodovanje postignutih rezultata na svim školskim sportskim natjecanjima, OŠ Smiljevac čak je sedam puta bila među najbolje tri škole u Hrvatskoj, čime je stekla status najuspješnije škole u državi u tom segmentu. Da se ne radi o sitnici, govori i podatak da se u školskom sportu ukupno natječe 891 osnovna škola u Hrvatskoj. Na posljednje državno prvenstvo OŠ Smiljevac stigla je u pet sportova, odnosno deset ekipa.

Sportske ljubavi

Posjetili smo ovu školu kako bi saznali u čemu je tajna ovakvog uspjeha te smo tamo naišli na mnogo onih zbog kojih ovaj uspjeh ne bi bio mogući, a to su natjecatelji.

– Atletika je kraljica sportova, no meni je moja košarka puno zanimljivija. Timski je sport i postoji cilj, zabiti koš. Treniram i u školi i u KK Zadar. U klubu je bolje jer u školi nemamo često treninge, imali smo natjecanje pa je sada to gotovo. Na školskom natjecanju završili smo drugi u grupi, nažalost nismo prošli dalje – rekao je Ivan Števanja te prepustio riječ Karli Žilić, državnoj prvakinji u četveroboju.

– Već osam godina treniram u AŠK Zadar. Na školskom natjecanju sam najviše se fokusirala skok u dalj i štafeti, a u klubu sam na višeboju, trčanju s preponama i slično. Na školskom sam uzela zlato, isto tako i u klubu, imam državni rekord… Odakle ljubav za atletikom? Ne znam, jednostavno uživam. Volim to, ne smeta mi što govore da trčim bez nekog cilja kao u nogometu ili košarci. Najviše volim prepone i dalj – kazala je Žilić.

Posljednji koji je želio stati pred mikrofon bio je Emanuel Jurjević koji se natjecao u krosu, što je pomalo iznenađujuće kada se doda da je on nogometni golman.

– Svi se stalno pitaju kako sam tako brz. Kros je izazovan, zabavan, stječem nova iskustva. Zanimljivo je najviše jer se ne trči po ravnom, nego je grbavo. Na državnom je bilo zahtjevnije jer je bilo malo i blatnjavo. Sveukupno smo bili treći na državnom, a ja pojedinačno 19. – zaključio je Jurjević.

Orijentacija na sport

Svega ovoga ne bi bilo da nema »sluha« onih od kojih je potrebna, a to je najviše od ravnatelja. Bernardo Kotlar, inače profesor Tjelesne i zdravstvene kulture, vidio je potencijal svojih učenika i sve »karte« bacio na školski sport.

– Imamo malu dvoranu, a imamo i vanjske terene, gdje možemo se pripremati za natjecanja. Primjerice danas ne možete biti školski prvak u košarci, ako nemate nekoga tko trenira košarku. S druge strane, kros, atletika i ostali sportovi su došli iz našeg rada i naše motivacije. Generalno radili smo selekciju kadra koji vole sport i ciljali smo se afirmirati kao škola koja se orijentirala na sport. Imamo mi sjajnih rezultata i u drugim predmetima, poput hrvatskog, međutim nemamo ovakvih rezultata – objasnio je ravnatelj Kotlar dodajući koje je rješenje problema kod pokretljivosti i motorike današnjeg djece, nečeg s čime se svi sve više bore.

– Povećati broj sati tjelesnog. Najprije u osnovnoj, onda i srednjoj školi. Da ne podcjenjujem nikoga, ali što nam znači neki uspješan matematičar ili informatičar ako je on tjelesno neaktivan, ako je njegova radna energija, ali i ona životna u padu. Treba se također, povećati broj izvannastavnih aktivnosti te potaknuti ljude da se počnu baviti time. Mi u Zadru imamo terena koliko god nam srce želi, a nemamo nikoga tko je na njima. Gotovo 100 posto djece u Hrvatskoj ide u osnovnu školu, manje-više sve škole imaju i dvoranu, hajmo onda to pojačati. Mi smo organizirali neke sportske grupe za djecu do šestog razreda i onda kada oni to prođu, polagano ih šaljemo klubovima da bi potaknuli djecu da se nastave baviti sportom – zaključio je Kotlar.

Djeca nekad i sada

Jedna od tvorkinja ovog uspjeha, profesorica Darinka Kotlar kazala je kako je, po njoj, poanta svega stvoriti mogućnost djeci da probaju neki sport, a ne strukturirati djecu u određene sportove.

– Prije više od 20 godina sam saznala za školski sport, vidjela da neka djeca koja su lošija od mojih postižu uspjehe i znala sam da mogu napraviti nešto. Krenula sam s rukometašima u atletici. Osobe koja treniraju rukomet manje-više imaju sve, odnosno idealni za atletiku. Krila su sprinteri, vanjski igrači su skakači, pivot je bacač kugle… Djeca su i tada bila drugačija, svi su sve htjeli, svi su sve željeli naučiti i svi su sve mogli, danas se to ne može. Ono što se nekada trebalo reći dva puta, danas se treba deset. Onda se u to još uključe i roditelji koji misle da mučiš djecu, a ti si svjestan da bez kretanja nema stvaranja nikakve navike vježbanja za ubuduće. Neće oni na olimpijske igre, ali moraju steći iskustvo i informacije sami za sebe čime će se baviti kada ne bude mene, nekog trenera ili nekog trećeg – zaključila je Kotlar.

Profesorica Kotlar jedna je od četiri koji su voditelji školskih ekipa, osim nje tu su još Marina Tomas, Iva Jerak te Slave Parać.