Preminuo zaljubljenik u sport koji je gradio više od »pola Zadra«

Sutra u 12 sati na groblju Belafuža bit će pokopan Bogdan Obradović, zaslužni Zadranin, koji nas je napustio u četvrtak 5. rujna. Životni put ovog svestranog građevinara i sportaša opisao je umirovljeni sportski novinar Drago Marić u knjizi S četiri kantuna, objavljenoj 2015. godine. Marić ovako piše:

S GP Jadran, s GP Zadar, kroz projektni biro GP Zadra i na kraju sa svojom tvrtkom Dinamik gradio je više od pola Zadra i još puno toga u zadarskom zaleđu. Od kad je 1. lipnja 1970. došao u naš grad, ovaj viši arhitektonski tehničar, rođeni Siščanin, a po svemu ostalome Zadranin, srastao je s našim gradom i srcem i tijelom i umom. TN Punta Skala, Sojara, škola na Brodarici, Dom umirovljenika, Mljekara, Marina, Carinarnica, vanjski bazeni hotela Kolovare, kuglana i streljana u Mocirama, Tvornica kože, niz stambenih blokova i poslovnih prostora, TN Kozarica u Pakoštanima, Tržnica u Biogradu (bio je rukovoditelj svih gradilišta za područje Biograda), crkva sv. Kuzme i Damjana u Polači, klub Mediterane. Sve to je tek dio iz njegova građevinskoga opusa u našemu kraju, a da ne spominjemo još puno toga prije dolaska u Zadar. Nemam dovoljno prostora da bih Bogdana Obradovića prikazao u potpunome svjetlu i u njegovoj izuzetnoj ljudskoj dobroti. Ipak Skopje ne mogu izostaviti. Godinu i pol dana obnavljao je 1962. i 1963. potresom razoreni grad takvim elanom i stručnošću da je od predsjednika države dobio Medalju rada.

– Imao sam samo 24 godine i vodio 40 radnika karlovačke Novotehne. Osim saniranja ulica prvi objekt kojega smo gradili bio je Dom kompozitora Makedonije. Spavali smo u barakama. Doživio sam 400 potresa manjega intenziteta, a jedan je bio jačine 5 stupnjeva.

Crkva u Polači

Nije Medalja rada jedino Bogdanovo visoko priznanje. Bilo ih je još, a njemu je, u građevinarstvu, posebice drago ono za gradnju Mediteranea u Pakoštanima, a osobito mu je zadovoljstvo i užitak bilo graditi crkvu sv. Kuzme i Damjana u Polači.

– Ljudi su nas tamo sjajno primili. Kad smo je zgotovili tamošnji župnik don Ivan Mustać priredio je feštu na koju je došao i pokojni nadbiskup Marijan Oblak. Upoznao sam dva divna čovjeka, a kad je don Mustać prešao u našu župu Gospe Maslinske dugo smo se družili. Jako žalim što je crkva srušena i nova nije sagrađena.

U svom ogromnome graditeljskom opusu Bogdan je sa suradnicima gradio i po zadarskim otocima. Na Silbi, Olibu, Istu mnoge objekte za poznate osobe, privatne investitore, a sa svojom firmom Dinamik izgradio je i 20-ak grobnica na Groblju Belafuža.

– Za nagradu darovali su mi zemljište na kojem sam poslije izgradio svoju grobnicu.

Svim našim sugrađanima, koji su uvršteni u ovu knjigu, povod je njihova sportska djelatnost, koja je kod Bogdana Obradovića izuzetna.

– Sport je u mome životu bio vrlo važan čimbenik. Bio sam aktivni sportaš, sportski radnik i navijač. Ovisnik o sportu. Bavljenje sportom donijelo mi je puno zadovoljstva, a moram priznati da je trpio bračni život, pa i posao. Počeo sam s njim još kao 12-godišnji dječak, a s 14 godina igrao sam za juniore Jaske iz Jastrebarskog. Jastrebarsko je gradić moga djetinjstva a NK Jaska moja prva ljubav. Kad sam završio srednju školu bio sam igrač Jedinstva iz Vrginmosta (danas Gvozd) i tu sam ostvario kuriozitet. U prvih pet kola klub je postigao 14 zgoditaka a svih sam ja polučio. Moja nogometna karijera, mogao bih kazati poluprofesionalca, vrhunac je dosegla s Karlovcem kad smo ušli u Drugu ligu i kad se u tome klubu okupio velik broj poznatih nogometaša kao Barbarić iz Veleža, Mušović, Vučkov i drugi.

Dinamo i Velež

Bogdan se može pohvaliti da su ga u igračkoj karijeri trenirali Hajdukova legenda Ante Drvodjelić i čak tri Dinamova trenera Urch, Kurtanjek i Pažin. Vjerojatno je zbog toga veliki Dinamovac. Čak je jedno doba bio Dinamov povjerenik za Zadar i u zagrebačkom klubu vrlo uvažavan. Dinamo mu je dodijelio Priznanje za izvanredne zasluge i doprinos za razvitak kluba.

– Dinamo mi je u krvi. Drag mi je i Hajduk s kojim sam kao djelatnik u NK Zadar uvijek imao odlične odnose. Ali ja sam dinamovac i to ću ostati. Moja je obitelj što se navijačkoga opredjeljenja tiče posebna. Jedan mi je brat hajdukovac, drugi partizanovac, a sin veležovac.

Otkud Velež?

– Slučajno. Kad sam bio tehnički direktor NK Zadar u vojsci je u našem gradu bio reprezentativni vratar Enver Marić. Nagovorio sam ga da za to vrijeme malo brani za Zadar. Na jednoj utakmici bili smo skupa on, moj sin Igor i ja i kad je Enver pristao, a ugledao sam mu zapovjednika, otišao sam to odmah srediti. Kad sam se vratio Igor mi je rekao da je veležovac, što je i danas.

Dijan i Bašić

U sportskome životu Zadra Bogdan Obradović najpoznatiji je i najpriznatiji kao djelatnik NK Zadar, što je bio 13 godina. Bio je i na drugim dužnostima pa i predsjednik Saveza organizacija za fizičku kulturu.

– Došao sam u Stanove posredstvom pokojnoga Ede Cvečića koji je bio direktor GP Zadar i predsjednik kluba. Obavljao sam mnoge dužnosti od 1973. do 1986., a jedno duže doba bio sam i tehnički direktor kluba. Dakako, brinuo sam posebice i o infrastrukturi, naročito kad smo gradili novo igralište pred Mediteranske igre 1979. Bio sam tada predsjednik tehničke komisije izgradnje. S klubom sam imao mnoštvo lijepih događaja i stekao puno dobrih sportskih prijatelja. Sportu je upravo to najveća vrijednost. Sa svima sam u NK Zadar dobro surađivao, a opredjeljujem se da je najbolji igrač i čovjek među igračima bio Toni Dijan, a trener Tomislav Bašić.

Toliko o Bogdanu Obradoviću, zaslužnom Zadraninu o kojem nitko u našem gradu nikada nije pisao. Prosudite je li trebalo, posebice što okončavam s onim najvažnijim: Za sve vrijeme amaterskog djelovanja u zadarskome spor tu (i kod nekih izgradnji) Bogdan Obradović nikada nije uzeo niti jedan jedi ni dinar. A dao je neprocjenjivo puno.