Predrasude glede ženskog nogometa gotovo više ne postoje

Prvi puta »u goste« stigla nam je jedna trenerica. Čast »probijanja leda« dobila je Antonija Goja, trenerica pionirki ŽNK Donat. Da se radi na uklanjanju predrasuda o ženama u nogometu, to već i vrapci na grani znaju, no koliko je to uzelo »maha« kod nas najbolje može kazati netko tko je u tom »sustavu« već neko vrijeme. Spojila je Goja u svojem životu, naizgled nespojive stvari – nogometna trenerica, te knjižničarka u osnovnoj i srednji školi.

– Obožavam oba posla, a isto tako oba se tiču djece i njihovog razvoja, tu sam se pronašla i najveća mi je pobjeda u životu to što radim poslove koje zaista volim. Moj nogometni put je specifičan. Do 21. godine nisam bila uključena u niti jedan sport, dakle nisam ništa trenirala. Još uvijek sam nova u organiziranom sportu, međutim ljubav za sportom se rodila vjerojatno istog trenutka kada i ja. Uvijek sam nabijala loptu, skupljala ekipu za nogomet, košarku i slično. Što se knjiga tiče, to je krenulo u osnovnoj školi kroz lektire. Zainteresirale su me jako, brzo sam se odmakla od lektire, namjerno nisam čitala lektiru, nego bih čitala ono što se meni sviđa, tako da jedna i druga ljubav prisutne su od rane dobi – započela je Goja.

Istinsko uživanje

Jesensku polusezonu djevojke kojima »ravna« Goja završile su na četvrtoj poziciji u najjačoj hrvatskoj ligi. Iako Goja uvijek ističe da nemaju presing rezultata, zadovoljstvo postignutim ne krije.

– Koliko sam prezadovoljna bodovima u ligi, toliko sam još i više činjenicom koliko se ekipa razvila od priprema u ljeto do danas. U kategoriji pionirki nastupaju djevojčice od 2009.- 2012. godišta, a u našoj ekipi jako je malo curica koje su 2009. i 2010., dakle okosnicu ekipe nam čine mlađe cure. Ova ekipa će u kategoriji pionirki vrhunac doživjeti za godinu-dvije. Prioritet mi je djevojke nogometno razviti kako treba, a na sreću za nas poklopio nam se i rezultat – kazala je Goja te dodala da se njezine pionirke najbolje definiraju kroz poznatu rečenicu iz serije Smogovci da su male, ali velike, odnosno dovoljno su velike da ne budu male.

– Na trening dolaze pune entuzijazma. Svaka generacija ima prednosti i nedostatke, ali moje pionirkice su cure koje još imaju početni elan i uživaju u nogometu, a već su dovoljno sposobne i imaju nogometne vještine da se može malo ozbiljnije raditi s njima. Uživam s njima raditi i provoditi vrijeme, disciplinirane su i stvorila se dobra atmosfera, kako meni, tako vjerujem i njima – objasnila je Goja.

Unatoč sve većoj zainteresiranosti u elitnom rangu hrvatskog nogometa u svim kategorijama, broj gledatelja na utakmicama je i dalje mizeran.

– Otprilike nam dolazi 50-ak ljudi. Da se ne lažemo to su sve ljudi koji su usko povezani s klubom ili igračicama, dakle roditelji, baka, djed, prijatelji… Zbilja rijetko kad vidim nekog »slučajnog gledatelja« na tribinama – kazala je Goja dodajući kako njezine igračice i u slobodno vrijeme pogledaju poneku utakmicu na televiziji.

– Svaka gleda kada igra hrvatska reprezentacija. Na kraju krajeva to svi gledaju, postalo je dio kulture. Ima ih koje pogledaju Ligu prvaka, a sad koliko koncentrirano ili detaljno nije ni toliko važno u njihovoj dobi.

Stigmatizacija

»Ženi nije mjesto na terenu, nego u kuhinji« – jedna je od češćih rečenica koju »vrli intelektualci« na društvenim mrežama, ali i u pravom životu na dnevnoj bazi, znaju govoriti kada se govori o ženskom nogometu. Goja, na sreću, nije to osjetila na svojoj koži.

– U klubu sam od prvog dana njegovog postojanja. U početku ljudi su se čudili što postoji ženski nogometni klub, ali i ženski nogomet kao takav. Danas smo doveli klub na razinu na kojoj je većina ljudi čula za nas, što nam je svakako drago i ciljamo se razvijati još više, kao i svi drugi. E sad, kako je biti žena u nogometu? Treba pokazati volju, želju i trud pa će doći jednog dana. Nekako mislim da se žena treba tri puta više pokazati da bi ju se ozbiljno shvatilo – rekla je Goja dodajući kako je njezino društvo oduvijek uz nju.

– Nisam nikad imala neugodnih situacija. Kroz razdoblje studiranja imala svoje društvo koje je na sličnoj valnoj duljini kao i ja, otvorenog uma i oni nisu vidjeli ništa loše u tome da se ja bavim nogometom. Što su drugi ljudi, oni koje ne poznajem, mislili ili komentirali ne znam, niti mi nije bitno.

Strelovit je uspon ženskog nogometa posljednjih godina u svijetu, pa tako i u Zadru.

– Ljubav se nevezano o spolu rađa jednako jako. Prije je cijela ta priča u društvu bila kao tabu tema. Curica izrazi želju trenirati nogomet i kod kuće roditelju kažu da ne može, to igraju dječaci i tu se ugasi ona iskra u curicama. Danas praktički svi znaju da u Zadru postoji ženski nogometni klub, učestalo nam se događa da jedna curica dovede još nekoliko njih, recimo iz svojeg razreda, a i rezultati na svjetskim prvenstvima u Rusiji i Katru su uvelike pridonijeli – zaključila je Goja.

Nemoguća usporedba

Da su muški i ženski nogomet dva različita svijeta, tvrdi i Goja.

– Suludo je očekivati da su jednako brzi i efikasni. Ne može biti isto i nikad neće biti isto. To se tako mora promatrati. Ako na televiziji gledam utakmicu ženskog nogometa, uspoređujem to s drugim ženskim ekipama, muški nogomet s muškim momčadima. Surova realnost je da seniorke Donata mogu odigrati protiv pionira nekog kluba u Županiji i dječaci će to glatko dobiti. Jednostavno, fizikalije su takve, muškarci će uvijek biti brži, jači ili bolji u skoku i to je to. Nije me sramota to reći.

Sporedna sportska ljubav

Uz nogomet i knjige, Goja je našla vremena i za »bijeli sport«. Koliko je uistinu dobra govori i činjenica da je 2022. postala prvakinja Hrvatske za rekreativce.

– Oduvijek sam voljela i tenis. Igrala sam ga jednom u godinu ili dvije i to je bilo to. I onda sam 2018. godine u razgovoru s prijateljicom saznala o zadarskoj teniskoj ligi. Sada je to uzelo »maha«, ima nas preko 200 koji igramo. Odigram jedan meč tjedno u ligi i super je. Malo mi je žao što nikad nisam uzela barem sat s teniskim trenerom jer je moj tenis sada već izrazito nepravilan, ali funkcionira.